OD "AMERIČKE slatkice" s početka 20. stoljeća do ledene Sharon Stone u Basic Instinctu, plavuša je u popularnoj kulturi uvijek bila više od boje kose – bila je priča, mit, i često upozorenje. Nova knjiga kulturne povjesničarke Lynde Nead pod nazivom British Blonde: Women, Desire and the Image in Postwar Britain prati put plavuša – od američkih korijena, preko britanskih verzija, sve do današnjih pop-kulturnih ikona.

Od mitova do Hollywooda

Zapadna kultura plavoj je kosi oduvijek pridavala posebnu moć. U grčkoj mitologiji Meduza je svojom zmijskom kosom i pogledom pretvarala ljude u kamen, a u viktorijanskom slikarstvu zavodnice s valovitom kosom vrebale su svoje žrtve. Početkom 20. stoljeća filmska platna osvajale su tamnokose "vamp" žene, sve dok se na sceni nije pojavila platinasta plavuša – sjajna, besprijekorna i drukčija od svega prije.

Jean Harlow, zvijezda filmova Platinum Blonde (1931.) i Bombshell (1933.), učvrstila je sliku plavuše kao "filmske bombe" jednako privlačne i opasne. Kako kaže povjesničarka Nead, "ideja da si 'bomba' gotovo je kao da nosiš oružje".

Od nevine junakinje do opasne zavodnice

Prije Harlow, Mary Pickford s prirodnim uvojcima bila je utjelovljenje djevojke koju treba spasiti. No Harlow je otvorila put plavušama filmskog noira 1940-ih, poput Veronice Lake i Barbare Stanwyck, koje su šarm i pamet koristile za manipulaciju.

Godine 1948. film Blonde Ice potvrdio je lik "ledene kraljice"– žene savršenog izgleda i hladnih namjera. Sharon Stone u Basic Instinctu (1992.) nastavila je tu tradiciju, glumeći zavodljivu i proračunatu Catherine Tramell.

Plava kosa, povezana s mladošću i nevinosti, često postaje maska iza koje se krije opasna namjera. U The Postman Always Rings Twice (1946.) Lana Turner igra Cory Smith, koja svoj "anđeoski" izgled koristi kako bi nagovorila ljubavnika da ubije njezina muža.

Politika i kontroverze

Nead naglašava da je zapadna kultura oko plave kose izgradila čitavu mitologiju – od religijskih motiva i bajki, do umjetnosti i reklama, a sve to povezano je i s idejama rasne nadmoći. Nedavno je reklama za traperice s glumicom Sydney Sweeney izazvala burne reakcije zbog igre riječi "great genes" (odlični geni), što su neki povezali s eugenikom. Brend je odbacio optužbe, poručivši da se radi isključivo o šali na račun traperica.

Nakon Drugog svjetskog rata, boja kose postala je i ulaznica u svijet glamura. Reklame za američki brend proizvoda za kosu Clairol pozivale su žene da "pređu na čaroliju" uz slogan: "Ako imam samo jedan život, neka ga živim kao plavuša." Britanske plavuše imale su svoj karakter: Diana Dors bila je izraženija i "grlatija" verzija Monroe, dok je Barbara Windsor spajala koketnu naivnost i otvorenu seksualnost, uz dozu humora.

Ipak, Nead piše da su britanske zvijezde uvijek bile u sjeni američkih – iako su imale vlastiti identitet, javnost ih je doživljavala kao "drugu najbolju verziju".

"Glupe plavuše" koje to nisu

Hollywood je godinama hranio stereotip "glupe plavuše", no filmovi su ga znali i razbiti. U Legally Blonde (2001.) Reese Witherspoon glumi Elle Woods, koju dečko ostavlja misleći da nije dovoljno ozbiljna. Ona zatim upisuje Harvard i dokazuje suprotno.

Marilyn Monroe, iako često etiketirana kao naivna, u filmovima poput Gentlemen Prefer Blondes (1953.) pokazuje proračunatost: "Mogu biti pametna kad je važno, ali većina muškaraca to ne voli."

Nicole Kidman u To Die For (1995.) glumi voditeljicu koja koristi izgled i prividnu naivnost kako bi napredovala, sve dok se ne otkrije njezina prava, ambiciozna strana.

Tajna privlačnosti

Za Nead, plavuša je u kulturi spoj suprotnosti – čiste nevinosti i potpune umjetnosti. Tamni izrast otkriva pukotinu u savršenoj slici, podsjećajući da je svaki imidž konstrukcija. Možda je upravo ta mješavina privlačnosti i opasnosti razlog zašto plavuše i dalje intrigiraju – i zašto ih, kako kaže Dolly Parton, podcjenjujemo na vlastitu štetu: "Ova glupa plavuša nije ničija budala."