…ILI Od šamara do prijatne kafice!

Nikad nisam bio obožavatelj Hladnog piva. Ni tekućeg ni rokerskog. Znam, znam, nimalo hrvatski od mene. Kao što kaže premijerka naše pop poezije: žao mi je, al’ tako je.

Hladno pivo je važna tema zato što je Šamar, uz to što je njihov najbolji album, definitivno odličan primjer impresioniranja mladog uma koji tek treba ući u rokenrol diskografije kako treba. Mog!

Šamar sam čuo, čini mi se, preko Hit depoa. U Hit depou smo imali jedinstvenu priliku saznati što se događa u svijetu glazbe (i domaće i inozemne) DOK SE TO DOGAĐA – novijim generacijama je vjerojatno teško i zamisliti majmunštinu držanja daljinskog za VCR u rukama i iščekivanja hoće li Hamed i Danijela uopće pustiti onu vrh pjesmu koju su predstavili prošli tjedan da se to može snimiti i jahati barem do idućeg tjedna. Sad smo više u daj-klikni-liiiiiiiinkkk zoni.

U napasti sam da ovo spontano pretvorim u ljubavno pismo Hit depou sad kad HRT na ovaj način brine o glazbenoj izobrazbi nacije:

>>Mnogostruko veći proračun za ovakve namještaljke

…O glazbenim emisijama koje se sad vrte da ne govorim. S razlogom to nitko ne gleda.

Bilo kako bilo, baš na Hit depou čuo sam Zimmer frei.

Enter: Šamar

Dotad sam znao samo osnove: Buba švabe, Pjevajte nešto ljubavno, Politika, Motor, Pijan, Nema više, Ne volim te, Roštilj… Ravna pustopoljina punk izričaja prečesto me demotivira u slušanju, ali kad Hladno pivo pogodi pop trenutke kao u nekim od ovih pjesama, postane mi jako čudno što njihova glazba malo više nije pratila melodijske i tekstualne ambicije glavnog autora benda.

Šamar je odbio skakanje u te kalupe. Tekstovi su ambiciozni, ali zagrebački anti-pastuh ih na ovom albumu ne zatvara u ravne kadence.

Nikad nije bio osobito perspektivan vokalist, ali oslanjanje na interpretaciju pobija sve manjkavosti koje bi mu neki zamjerali. Od Ljetnog hita pa do Soundtracka za život, raspjevan je i prijemčiv, a usprkos jednostavnosti tzv. pitanje-odgovor melodijskih linija, nikad ih ne koristi kao oklop. Ima pravo pjevati ih s ponosom: konkretne su i čvrste, a refreni se naslanjaju na njegovu sklonost šećernim melodijama više nego ikad.

Pjesme nisu ništa manje tvrde zbog toga, dapače! Kontrastni refren u Šamaru uz onaj izvrsni povezujući dio prije njega, recimo. On lijepo dočarava narativ sirovog i ružnog izljeva bijesa, pogotovo nakon strofe u kojoj se protagonist pjesme i stihovima i izvedbom šulja oko svoje žene kao leopard oko plijena.

Cirkus zadržava punk identitet u još melodioznijoj inačici nego na prijašnjim albumima, a Par pitanja zaključuje album na vrlo agresivnoj noti dovodeći prizemna pitanja u egzaltiran egzistencijalistički kontekst. Od gejeva preko birokracije i boga pa sve do civilizacijskih manjkavosti – najveći roker stranke Možemo! ne štedi ni sebe ni objekte svog interesa.

Kekinov imperijalni trenutak

Valjda nam je svima jasno da su tekstovi kralježnica Hladnog piva.

Ovdje je buduća zvijezda Alvina i vjeverica konačno dosegla vrhunac. Na Šamaru se čvrsto stacionirao u onoj jedva uhvatljivoj točki koja spaja profinjenost, nepretencioznost, fonetsku čistoću i izravnost u jednakim omjerima. Inozemni povjesničari pop glazbe često to nazivaju imperijalnom fazom, i to s dobrim razlogom: rijetki dosegnu ovu fazu razvoja, a još rjeđi tu ostanu dulje od jednog cijelog albuma.

Budućem bankomatu filma Narodni heroj Ljiljan Vidić potonje nije uspjelo, ali svejedno sam siguran da će povijest upamtiti Šamar kao regalni primjerak korištenja hrvatskog jezika bez glupih samonametnutih kompromisa.

Tekstualno tu ima igre s generalističkim voćem iz niskih krošnji u kojima jednostavnu (i uglavnom komičnu) ideju rastegne na cijeli tekst: Zimmer frei, Samo za taj osjećaj, Teško je ful biti kul, Mlohava ćuna; ponegdje ode u aktivističku provokaciju: Ljetni hit, Šamar, Frizerska pjesma; ali izuzetno je konzistentan i rijetko kad izgubi kompas kao u kasnijim radovima u karijeri.

Čak i ovdje ima rijetkih promašaja koji se uglavnom svode na par naivnih stihova u kvalitetno realiziranoj pjesmi (npr. ispodprosječna “mračan dan” linija u Jednim osmijehom i prilično neprilagođeno korištenje maknuti-usahnuti u inače dobrom refrenu iste pjesme).

Valja spomenuti da naš pop danas nema niti jednog ozbiljnog izvođača koji se bavi temama, čak ni u žanrovima u kojima kompleksniji narativi caruju (da ne kažem – pogotovo u tim žanrovima!).

Prije 22 godine imali smo album u kojem se pričalo o nikad aktualnijem nasilju u obitelji, netrpeljivosti prema gejevima (i to dvije pjesme za obje perspektive, a nijedna nije banalno prikazana!), proročkim vapajima o turizmu i konzumerizmu, birokraciji i svetosti lijepog odnosa – odmah nakon pjesme u kojoj muški protagonist od žene kalkulativno traži samo tjelesne užitke.

Čak je nekako uletjela i pjesma Cirkus o pravima životinja u kojoj bubnjar benda Mladen Subošić (autor glazbe i teksta) izvrsno prikazuje cirkus kao jedno od očitijih jama gdje moderna civilizacija voli prigrliti vlastito ruglo. Tko se danas bavi ičime od toga? Možda bolje: tko se danas ičime bavi?

Šamar je čisti pop album, i to onaj prvog reda: karakteran, narativan, melodičan, ljepljiv, raznovrstan, a zatim i…

Izuzetno aranžiran album

Pjesme su i konstrukcijski i aranžerski napravile ogroman korak naprijed u odnosu na prošle albume. U raskošnoj paleti utjecaja ovdje možemo pronaći sve: od System of a down pa do Tram 11-a. Radijski pop rock ekspertno je uprizoren u Samo za taj osjećaj s refrenom koji je Denyken navodno miksao toliko dugo da su svi članovi zamrzili pjesmu, Zimmer frei se igra sa ska lajtmotivima, studije Beatlesa uz Mlohavu ćunu čujemo i na Frizerskoj pjesmi, a u vrhuncima albuma referirali su se na SOAD - Par pitanja, Ljetni hit i Šamar.

Detalja je previše za istaknuti, ali ne trebate biti naročito istančanog uha da biste shvatili koliko su pjesme s toliko naizgled rastrojenih dijelova elegantno složene. Praktički nema prijelaza koji ne zvuči prirodno: ne samo u kontekstu dobro aranžirane konstrukcije koja ima smisla, nego i u kontekstu narativno-emocionalnog progresa pjesme.

Komercijalno ne mora biti i gluplje – dapače!

Ovaj album izvrsno pokazuje da se “komercijalan” put ne mora shvatiti kao prodaja i poglupljivanje materijala, nego kao izazov: kako proširiti sadržaj, poboljšati prijemčivost i istražiti nove mogućnosti u stilskom smislu.

Od glazbeno prekvalificiranih pankera mnogi su sigurno očekivali ovakav zaokret, ali to da ćemo dobiti ljuti klasik hrvatskog popa koji će i 22 godine kasnije zvučati podjednako svježe i rafinirano?

Istini za volju, to je uvijek teži put. Da, komercijalno ne mora biti glupo. Ali ako idete tim putem, bolje vam je da ne pogriješite!

Kako to obično biva, uspjeh i godine zajednički su olabavile stvaralački zanos. Par solidnih albuma i par dobrih glazbenih bljeskova na istim tim albumima kasnije, pivopije su postale Savršeni marginalci, a Kekin je postao najpoznatiji hrvatski kavopija.

Više ga asociramo sa suprugom Ivanom nego s Hladnim pivom, a njegovi solo radovi češće su tužan podsjetnik da hrvatska glazba nikad nije bila u gorem stanju nego vrhunski slojeviti komadi domaćeg popa:

Ne treba mu na tome zamjerati. Rijetki hrvatski glazbenici su uspjeli dotaknuti visine koje je dotaknuo Milan sa Zokijem, Subom, Šokijem i Dedom, a čak su i u svjetskim okvirima endemični oni koji su to napravili više puta.

Otkad se Ingemar Stenmark iz Gajnica stisnuo uz toplo dupe svoje supruge, postao je (pre)laka meta za derogativnu šalu, pijun stranačkih prepucavanja i momak s postera vlastite maksime: teško je ful biti kul kad si tu.

Premda Hladno pivo nema savršen epilog kao neki veliki bendovi (npr. Smiths sa I won’t share you), jedna njihova pjesma zauvijek će ostati zvučna podloga za svaku priču koja nema izmišljen sretan kraj:

Himna onih pola milijuna iseljenih Hrvata u 21. stoljeću.