Odigrali smo najiščekivaniju igru godine i jedno je sigurno, isplatilo se čekati

Odigrali smo najiščekivaniju igru godine i jedno je sigurno, isplatilo se čekati
Foto: Press

NAKON pet-šest sati igranja nove igre proslavljenog genijalca Hidea Kojime kroz glavu mi je prošla misao: "Kada bih nekome morao prodati ovu igru, ne znam kako bih to učinio."

Naime, "Death Stranding" je ono što je open world žanru nasušno nedostajalo - nešto novo. S druge strane, "nešto novo" podijelit će igračku zajednicu jer Kojima je u nastojanjima da stvori nešto novo kreirao gotovo meditativnu igru koju bismo najbolje mogli opisati kao "šerpa simulator". Doslovno je uzeo onaj najdosadniji dio svake open world igre (šetnju od točke A do točke B) i pretvorio je u okosnicu.

I koliko se god trudili prebaciti naglasak na atmosferu, priču i odlično osmišljen svijet, ovo je igra u kojoj 90% posto vremena vucarate teret od točke A do točke B i nazad. I zaista nije teško shvatiti one koji će reći "ovo je prokleto dosadno", a mnogi će nesumnjivo doći do tog zaključka, ali sad dolazi onaj najbitniji dio. Ako vas igra uspije uvući u ovaj vrtlog ludosti, uživat ćete u svakoj sekundi jer radi se o najboljoj igri 2019.

Prilično "jednostavna" priča

No, prvo treba krenuti od početka i malo razjasniti zapetljanu premisu koja je u periodu najava pretvorena u nepreglednu šumu misterija obavijenih velom tajni iz koje smo mogli izvući samo jedno - nemamo pojma o čemu se tu radi.

Na stranu sva ona naklapanja o "neobjašnjivoj igri" koja smo svih ovih mjeseci bili prisiljeni slušati, kad sve zbrojimo i oduzmemo, "Death Stranding" ima prilično jednostavnu priču. Donekle.

Nalazite se u ulozi Sama Portera Bridgesa, lika koji u vremenu nakon kataklizme, koju nazivaju "death stranding", radi kao kurir i raznosi pakete za gomilu stranaka. Kao sin predsjednice SAD-a, dobiva misiju ujediniti rasijana naselja i umrežiti ih u nešto što se naziva "Chiral Network", a radi se o naprednoj verziji interneta koja korisnicima omogućuje ne samo razmjenu informacija i dobara, već i korištenje futurističkih 3D printera uz pomoć kojih na ovaj ili onaj način obnavljaju razrušenu zemlju.

U tom ga naumu sprječavaju teroristi, odmetnici i "beached things" ili jednostavnije - BT-jevi. Naime, kataklizmički incident koji se u igri opisuje kao "golema eksplozija" uništila je jasne granice između svijeta živih i mrtvih, a to je stvorilo svijet u kojem dominiraju nasilna i razorna bića ili duhovi (BT-jevi) koji u dodiru sa živima stvaraju minijaturne nuklearne eksplozije (voidout) koje u tren oka uništavaju gradove.  

Bebe u teglama su budućnost

I možda sve ovo već djeluje prekomplicirano, ali igra vas vrlo lako i prohodno uvodi u kompleksan i prečesto bizaran postapokaliptični svijet u kojem svi ovi likovi obitavaju. I vjerujte, puno toga trebat ćete prežvakati, ali ako se "upecate", u jednom trenutku postat će vam jasno da svaku novu bizarnost dočekujete raširenih ruku jer dio je maštovitog, ali pomaknutog mozaika utjecaja i referenci koje "Death Stranding" čine unikatom u prenatrpanom gejmerskom krajoliku.

Mnogo toga isprva bi vas moglo zateći nespremne.

To se u prvom redu odnosi na prečesto komične situacije koje su očito zamišljene kao "duboko filozofske" i bitne, metaforična imena (Sam Porter Bridges kao čovjek koji raznosi pakete i stvara mostove među ljudima, Die Hard-Man, Fragile, Deadman, Heartman i mnogi drugi), "timefall" ili kišu koja ubrzava starenje/propadanje svega što dotakne, ali ponajprije BB-jeve.

Dakle, BB-jevi ili "bridge babies" su bebe u "tegli" koje sa sobom vucarate kroz vukojebinu i koje vam pomažu kod detekcije i izbjegavanja BT-jeva. Postoji i savršeno "logično" objašnjenje zašto ljudi u budućnosti uokolo trčkaraju s bebama u teglama i zašto su bebe u teglama u stanju detektirati duhove, ali ne želimo vam spojlati ovaj biser.

Ukratko, mnogo je toga potrebno "provariti", ali ako izdržite, čeka vas show.

Predivna "dosada"

Grafički, igra je besprijekorna i spada među najljepše naslove koje je ova generacija konzola uspjela iznjedriti, a specifičnoj atmosferi svakako pridonosi i izvrstan soundtrack prepun tugaljivih "radioheadičnih" pjesama. Uzgred rečeno, atmosfera je definitivno nešto što će vas istog trena razoružati jer prošao sam kroz mnoge postapokaliptične naslove (a mnogo ih je) i "Death Stranding" je bez imalo pretjerivanja priča za sebe.

Ono što bi pak moglo stvoriti razdor među igračima svakako je način igre.

Da skratimo, većinu igre tumarate depresivnim i opasnim krajolikom koji vam na svakom koraku može poremetiti ravnotežu i izazvati oštećenje tereta. Nakon poduže šetnje dolazite do distribucijskog centra, natovarite pakete i teglite ih preko nemilosrdnog terena do drugog centra gdje na leđa natovarite druge pakete i teglite ih dalje. I tako unedogled.

Ako vam se čini jednolično i dosadno, donekle ste u pravu. Da se radi o bilo kojoj drugoj igri, ovaj tip misija bio bi neizdrživ gnjavež, ali iz nekog neobjašnjivog razloga, sav ovaj istovar-utovar u ovom slučaju funkcionira. I ne radi se o rezultatu predimenzioniranog hypea povezanog s Kojimom. Osobno, nikada nisam razvio opsesiju Kojimom niti je njegovo ime dovoljno da me igra istog trena pridobije, ali "Death Stranding" me oduševio. Zašto? Nemam pojma. Vratit ću se na početak teksta i ponoviti da nemam pojma kako bih bilo kojeg prijatelja uvjerio da je ovo dobra igra. Sve što izgovorim zvuči neizdrživo dosadno, ali previše sam se puta zatekao kako hipnotizirano analiziram svoju sljedeću isporuku. Štoviše, malo me koja igra toliko privukla i tjerala da idem dalje i vidim kako će sav ovaj cirkus završiti.

Nisam imao problema ni s prekompliciranim sustavom organizacije inventara, ni s maratonskim šetnjama ni s činjenicom da je većina misija tako neizdrživo jednolična.

Krv, suze, znoj... I još par izlučevina

Okršaji su također priča za sebe. Imate mnogo prilika ući u borbu, ali ih je isto tako vrlo lako i ponekad poželjno izbjeći. No, jednom kada se u njih upustite, borbe su, recimo to tako, dodatno "hideokojimirane" činjenicom da se s BT-jevima obračunavate municijom koja kao punjenje koristi vaše tjelesne izlučevine. Da, dobro ste pročitali, BT-jeve rokate vlastitom krvlju, suzama, znojem... I pišalinom i govnima.

Ali prvenstveno krvlju.

S ljudskim neprijateljima obračunavate se fizički, ali nikoga ne ubijate jer to bi, pogađate, stvorilo nove BT-jeve. Najčešće ih samo dobro natamburate ili zavežete užetom. No, oružja je mnogo i svako je bizarnije od prethodnog.

Tu su i veći boss fightovi, ali oni su očekivano rijetki i borbe se svode na sve ono što i inače radite samo s puno više municije.

S vremenom dolazite i do novih alata, pomagala i vozila koja osjetno skraćuju i olakšavaju putovanje, a jednom kada osposobite ceste, put od obale do obale postaje mačji kašalj.

Malo o nedostacima

I prije nego pomislite da je sve savršeno, pozabavit ću se nedostacima kojih je, barem što se mene tiče, iznenađujuće malo.  

Ono što neopisivo nervira je nemogućnost brzinskog preskakanja cut scena kojih je jednostavno previše. Svaki put kada Sam radi bilo što od onoga što se neprestano radi (predaja paketa, odlazak na spavanje, tuširanje, pišanje i kenjanje), prisiljeni ste, ili istrpjeti tu dosadu, ili prolaziti kroz seriju od tri klika kako biste scenu preskočili. No, pretpostavljam da će se to s dodatnim zakrpama popraviti jer ovo je nepotrebno komplicirano.

Nadalje, igra bi itekako profitirala od raznolikosti što se misija tiče. Potpuno je jasno da je vaš posao prenositi teret, ali izuzmemo li poneku misiju čiji je cilj podučiti vas kako izgraditi most ili cestu (što ćete kasnije, ovisno o vašim željama, raditi ili ne raditi) i krađu otetog od pripadnika MULE-a (terorista koji otimaju teret od nosača), u jednom se trenutku morate zapitati nisu li tvorci mogli izmisliti još par načina da vam ispune radni dan.  

Organizacija inventara i prihvaćanje misija također je nešto što je moglo biti svedeno na nekoliko klikova manje. No, to je već sitničarenje.

Bratstvo i jedinstvo

Ono što svakako treba istaknuti je multiplayer aspekt igre.

Primjerice, kako biste prevalili put od jednog do drugog mjesta, često ste prisiljeni koristiti ljestve koje vam pomažu da putovanje skratite prečacem preko planine. Igrači iz cijelog svijeta u tome vam mogu pomoći pa se ljestvama koje su oni ostavili možete okoristiti i vi. To se odnosi na niz stvari. Igrači grade poštanske sandučiće, skloništa, punktove na kojima punite vozila ili pak ostavljaju znakove upozorenja da se na određenom prostoru nalaze BT-jevi, a sve to nagrađujete lajkovima.

To je u teoriji odlično, ali često ćete naići na ljestve koje vode u ćorsokak, mostove preko apsolutno ničeg ili to da ljudi ne rade dovoljno na printanju cesta već vrijeme trate na gradnju potpunih besmislica. No, u trenucima kad funkcionira, stvara se osjećaj "bratstva i jedinstva" i svakako pridonosi atmosferi rada prema zajedničkom cilju.

I nema sumnje da će sve ovo s vremenom funkcionirati daleko bolje (pogotovo nakon što igra postane dostupna svima), ali i u ovoj je fazi riječ o zanimljivom konceptu koji možete doživjeti i kao komentar društvenih mreža.

Što se pak glumaca tiče, sve ovisi od situacije do situacije. Za glavne likove pobrinuli se odlični Norman Reedus (The Walking Dead) kao Sam Bridges, nezaobilazni Troy Baker kao negativac Higgs, briljantni Mads Mikkelsen koji i ovdje briljira i Lea Seydoux kao Samova saveznica Fragile. Ostatak uloga spada u kategoriju promašaja i pogodaka. Glasovne uloge ponekad su odrađene neizdrživo drveno i beživotno, ali u većini slučajeva ih ni ne primjećujete jer su pristojne.

I to bi bilo to.

Sve je dio veće poruke

Najjednostavnije rečeno, ovo je nešto novo. Ne želim pretjerivati i govoriti o revoluciji jer "Death Stranding" to nikako nije. Ovo je u prvom redu svjež pristup žanru kojem je svjež pristup bio itekako potreban.

Na prvi pogled djeluje kao mnogo toga što smo već vidjeli, ali samo je pet minuta dovoljno da zaključite kako to nikako nije. Ovo je igra s jasnom porukom, a ono što će mnogi staviti na listu nedostataka zapravo je samo dio te poruke kojoj je podređena i mehanika igre. Najjednostavnije, svijet ne mijenjate u jednom velikom okršaju protiv "sila zla" već napornim radom i ustrajnošću, kroz seriju malih i naoko trivijalnih koraka, a sve to uz pomoć i u korist cjelokupnog čovječanstva.

I možda će nekima zazvučati kao utopistička papazjanija, to je poruka koja nam je u trenucima snažnog ideološkog polariziranja iznimno potrebna. Ono što nitko nije očekivao je da će poruka doći u formi videoigre.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara