NA GODIŠNJICU smrti Olivera Dragojevića, u suradnji s Yugopapirom, prisjećamo se njegovog intervjua iz 1978. godine.

Srpanj 1978.: Nedavna četiri uzastopna koncerta u velebnoj dvorani Vatroslav Lisinski u Zagrebu, ispunjenoj do posljednjeg mjesta, samo su bili još jedna potvrda koje mjesto u domaćoj popularnoj glazbi zauzima Oliver Dragojević. 

Čudni su putevi glazbenika! Oliver je izbačen iz glazbene škole zato što je svirao šlagere. Sada je kao predvodnik finijih šlageraša na koncertu u Zagrebu svirao jednu Chopinovu sonatu. Ne znam bi li se Frédéric prevrnuo u grobu kada bi je čuo, ali publici u Lisinskom učinila se vrlo simpatična. 

Dugo je Oliver Dragojević profesionalno u glazbi . Možda od 1963. Svirao je u splitskim Batalima, a želja za avanturama i svijetom obećanih zarada odvodi ga ubrzo u internacionalnu grupu Tony Spears. Nastupali su po lokalima Švedske, Njemačke, Meksika. 

Sjeća se Meksika, ali izgleda da su mu neusporedivo draže turističke od glazbenih uspomena. Pošto je potpisao da "odgovara za svoj život", letio je padobranom koji je vukao gliser, na oko 200 metara visine iznad zaljeva Acapulca. 

U Meksiku je prvi put osjetio što znači slava. Njegova grupa organizirala je besplatan koncert za oko 25.000 Indiosa. Policija ih je specijalnim automobilom dovezla do pozornice kroz taj silan svijet. Osjećao se nelagodno i pitao se zašto je baš on toliko važan. 

I danas ga često paralizira osjećaj odgovornosti i pitanje: jesam li sve to zaslužio? Šali se na svoj račun: Ja sam mračan pjevač. Ray Charles još danas u vašem gradu!

Kako je nakratko postao pjevač Bijelog dugmeta

Priznaje da nikad u životu ne bi kupio svoju ploču. Voli Dadu Topića i Da li znaš da te volim. 

Slučajno se sjeća jednog događaja. U emisiji Radio Zagreba Crvena jabuka Bijelo dugme je trebalo pjevati pjesmu Zrinka Tutića Hej, mladosti, hej. Međutim, Željko se razbolio i preporučio da ga Oliver zamijeni na mjestu vokalnog solista Bijelog dugmeta. Kaže da su slušatelji fantastično primili pjesmu i da se dugo nalazila na vrhu mnogih top lista. Nažalost, nikada nije izdana kao gramofonska ploča. 

Oliver Dragojević označava neku vrstu srednjeg puta u našoj popularnoj glazbi. Ne može se svrstati među ortodoksne zabavnjake, a još manje je roker. Prije je neki prijatan, vankategorijalni glas mora. 

"Mislim da ni to nije moj put", kaže Oliver. "Htio sam samo biti drugačiji od urlatora. Počeli su me poistovjećivati sa Zlatkom Golubovićem i Celentanom. A oni odavno pripadaju povijesti. Doduše, prošlo je vrijeme i za ono što ja radim, ali ne znam zbog čega to publika još voli. Valjda je na neki način ostala sentimentalna i pogađa je ta Skalinada ili Galeb. 

Sve moje pjesme imaju primorsku aromu i ona mi najbolje paše. Dopadljive su, lako se pamte, teško se shvaćaju, malo se kupuju... Šalim se. 

Osobno sam najsretniji na brodiću gdje, u stvari, nema nikakvih zvukova. To je prava glazba. Pet godina sam živio u inozemstvu i svi ti raznoliki zvuci i muzika su mi se popeli na vrh glave. Treba mi samo jedan duševni mir i najbolje se osjećam kad sam sam s familijom i ribama. Iz tog blaženog stanja obično me vraća supruga pitanjem: "Hoćemo li uzet' tranzistor?" Onda poludim! 

Inače sam otočanin. Iz Vela Luke, s Korčule. Moj vanestradni život možda za druge izgleda monoton, ali su za mene jedino to pravi trenuci. Zapravo, odmor počinje tek onda kad odlučim otići na otok, jer je on u gradu nemoguć. Ovako. Moja familija, žena i sinčić, dođemo u Vela Luku i krenemo na balote. Naprave se dvije ekipe, nešto se popije, stavi se neka ribica na gradele. To je divota, a u gradu nezamislivo. Tamo su svi k'o životinje, trče u banku, poštu, na željezničku stanicu, avione. Pravo ludilo. 

Volim ribarenje i veslat', što nije baš običaj. Možda izgledam ovako žgoljav, ali u meni se krije snaga. Ha, ha... 

Dok sam u Veloj Luci, obično imam opoziciju i nastoje me malo zezati. Kao, oni bi bolje pjevali od mene. Ma, k'o da je neka stvar pjevati. Svi mi pjevamo. Velalučani su, inače, poznati kao vrsni pjevači. Moj did je bio poznati klarinetist u Veloj Luci, barba mi je pjevao u zboru JNA u Beogradu, a tetka u kazalištu u Zagrebu. A kad odem, postajem simbol. Turistima kažu: Znate, ovdje je rođen Oliver Dragojević. A ja sam se rodio u Splitu!

"Možda su moje pjesme kao vino. Što su starije, to su bolje"

Imaju strašno smisla za muziku. Kad mi izađe nova ploča, kupe je i pričaju kako je lošija od svega onog ranije. A za mjesec-dva počnu govoriti kako je upravo ta pjesma fantastična. Uvijek je tako, i nikako ne mogu shvatiti zašto. Možda su moje pjesme kao vino. Što su starije, to su bolje. 

Moja muzika nije nabijačka, nije suviše komercijalna. Negdje neka sredina. Pa ta moja odijela i nastupi. Izgledam vrlo ozbiljno, a oko srca mi je prava ludnica, patnja. Strašno uživam u onome što pjevam. Zatvorim oči i pjevam. Zato me fotoreporteri nikako ne mogu uslikati. 

Ali, to nije ni važno jer sam, iskreno govoreći, jedan od rijetkih koji je uspio samo zahvaljujući svom glasu i lijepim pjesmama. Zdenko Runjić je stvarno maher. Tekstovi su dobri. Ljeti se svi zaljubljuju, more je zato idealno i vjerojatno se zato traže ove morske pjesme. Ja sam ti neka vrsta klimatskog pjevača, zastupnika ljetne šeme. U drugim mjesecima ljude spopadne nostalgija za ljetom, pa me opet traže. 

U stvari, Splitski festival je usko vezan za moju karijeru. Evo, 1974. poslije Ča će mi Copacabana imao sam ljetnu turneju i prosjek je bio između 100 i 200 posjetitelja. Bio je to pravi kriminal! Osjećao sam se jadno, kao da nekome smetam, da radim posao koji mi drugi ne odobravaju. A tada nisam pjevao nimalo lošije nego sada. Što ću, moram se pomiriti s pravilima svoje profesije. 

Ipak, to me nimalo nije obeshrabrilo. Vezan sam za muziku. Da ne pjevam, vjerojatno bih svirao u nekom orkestru i uživao slušajući strane hitove. 

U principu, ne volim muziku koju pjevam i koliko mogu trudim se da bude bar malo kvalitetna. Možda bi bilo bolje da sam odabrao stil rocka, jer ga mogu dobro pjevati. Međutim, on je dosta naporan. 

Ovako mi je fino. Ne, nisam lijen. Samo sam umrtvljen, u atmosferi lignje. Ona je od polipa. Znaš, kako se ona opusti... 

Poslije godina rada, urnebesnih stilova rocka, twista i velike slave, kad sve prođe, neizbježno slijedi infarkt. Ja ovako idem lagano i ništa me ne može iznenaditi i poremetiti. Uvijek sam htio imati sređenu familiju... 

Ne zaboravi da su ovo što sam radio u Zagrebu bili moji prvi solistički nastupi, uopće. Ne želim napraviti tezgu. Publika se kod nas stalno vara, a ja ću dati sve od sebe ne bi li bar malo dobila utisak približan onom s ploče. Drugima je to zadnja briga i zaista je žalosno kad ljudi plate ulaznicu i vide tri bezvoljna muzičara kako zgrću lovu.

Ne bih rekao da sam baš ja stup festivala. Tu su Tereza, Miki, Mišo. U tom društvu, ja sam ti prije kao nadvratnik. Festivale shvaćam jednostavno kao dobru promociju za ploču i iskreno mi je žao što više nema pravog natjecanja. Pobjednik se izabere znatno prije početka. Ali, mene i ne zanima nagrada. Ona ništa ne donosi. Prošle godine sam, recimo, bio drugi s Malinkonijom, a Mišo Kovač s Noćas ćemo zemlji ko materi reći - prvi. On je poslije prodao 60.000 ploča - a ja duplo više! 

Nimalo se ne osjećam kao zvijezda. To povlači za sobom dimove i magle, reflektore, igru, balet. Ja nisam za to. Dovoljan mi je samo jedan reflektor da eventualno napravim neku atmosferu. Kod mene publika nikad nije padala u trans, ni šizila. Ne znam ni kako bih to izdržao. 

"Svi razmišljaju samo o parama, nitko o muzici"

Volio bih da se svira i pjeva strašna muzika, ali bez ovolike pompe. Zašto ne mogu da održim koncert, samo klavir i ja, da nema tih velikih panoa, najava u novinama, radiju i na televiziji. Da onome tko dođe bude fino i da se ne mora boriti za kartu. Previše je oko toga teatra i najčešće sama muzika pati. Sve drugo se prije napravi od dobrog ozvučenja da bi se pjevač pristojno čuo. Ali, vremenom izgubiš sve kriterije i utopiš se u tu jednoličnu rijeku. Svi razmišljaju samo o parama, nitko o muzici.

U Dubrovačkim trubadurima svirao sam gitaru i smatrali su da im je bolje bez mog glasa. Sad me vjerojatno potajno mrze, pošto su, kad sam ih napustio, pomislili da je sa mnom gotovo. Pričali su da mi je jedina kvaliteta taj što zbog naočala sličim na Đela (Jusića). 

U grupi More bio sam zatim anoniman, svirao sam orgulje, i na B strani ploče snimio pjesmu Zla djevojka. I sam sam pomislio da mi je, što se muzike tiče, došao kraj. 

Onda je došla ta Copacabana, prvo mjesto u Splitu i jedino tome mogu zahvaliti što sam se plasirao, a i nešto drugo. Sljedeće godine pjevao sam opet urlatorsku pjesmu 2002 godine u Splitu, ali sam se s organizatorom bio dogovorio da ću se derati samo pod uvjetom da dobijem jednu mirniju pjesmu. 

Dali su mi Galeba i nekako sam se izvadio i krenuo pravim putem. 

Svi kažu da je to moja najbolja pjesma. Možda je! Ipak, čini mi se da moje pravo vrijeme još nije došlo. Ovaj stil sam tražio samo godinu dana i ko zna da li je to ono pravo. Čuj, s druge strane Copacabane nalazi se pjesma Na kraju puta u kojoj izgledam kao zakržljali Tom Jones. To je prava parodija na muziku. Uvijek su mi govorili da sam nekakav plagijator, a sada kažu da sam kopija talijanske kancone. 

Ne bih rekao da je samo tako. Valjda sam donio i nešto svoje. 

Zabilježio: M. Marić (Zdravo, 1978.)