POTRES u Zagrebu, koji se dogodio prije točno mjesec dana, oštetio je mnoge domove i građevine diljem grada. Kako bi se Zagreb što prije vratio u normalu, vrijedni ljudi i volonteri neumorno su radili na popravcima i uklanjali ruševine s cesta. Volonterski centar Zagreb na svom je Facebook profilu objavio iskustva svojih volonterki koje su pomele krovove svojih sugrađana i skidale velike dimnjake.

"Zagrebački dečki mogu mirno spavati", poručili su iz Centra.

Volonterka Anja za Volonterski centar Zagreb kaže da je ovo vrijeme iskoristila da se riješi frustracija.

"Kao da cure ne znaju bengati s čekićem, pa imaju bome i one što ispucati! Ja sam stukla bivšeg dečka, Bandića, državu, Hrvate, familiju, traume iz djetinjstva, školstvo, zdravstvo, sve sam izmlatila na tim dimnjacima. Meni je to s krovovima jako zanimljivo životno iskustvo. Cijela grupa, spektar karaktera i ambicija, motivacija, sve u atmosferi psihoze korone i nemogućnosti izlaska iz grada, a svi povrh svega ludi od netreniranja. Totalno ludi scenarij, trebalo bi film o tome snimiti. Ponosna sam da se za tako malu zajednicu odazvao zapravo solidan broj ljudi, da su se udružili klubovi i sekcije i da je bilo tako puno divnih, jakih žena", ispričala je.

Njena kolegica Tea već dva tjedna sudjeluje u akciji.

"Nakon par dana od potresa koji nas je sve probudio u nedjelju, 22.3.2020, oformila se grupica od stotinjak volontera koji su si dali za misiju da Zagreb učine sigurnijim mjestom za život. U timovima od 3-6 ljudi išli bi na krovove i micali bilo kakvu ugrozu koju smo mogli – cigle, dimnjake, crjepove, itd. Pri tome smo upoznali mnogo zanimljivih ljudi, a i sami smo se još više zbližili. Neke pričice i neki krovovi ostat će mi u posebnom sjećanju", rekla je.

Opisala je i jedno iskustvo s terena.

"Krov iz Ilice 146, na kojem se nalazio dimnjak strave. Betonska kapa teška preko sto kilograma stajala je na stupićima od cigli. Većina cigli iz dimnjaka popadala je, no ona je i dalje prkosila. Trebalo je šest volontera/ki da je zajedničkim snagama premjeste i kasnije razbiju kako ne bi napravila još veću štetu. Za sve što smo napravili ne tražimo nikakve novce ni zasluge. Dovoljno nam je bilo vidjeti da su naši sugrađani sretni i sigurni", ispričala je Tea.

Volonterka Nikolina kaže da je odlučila volontirati jer je posjedovala potrebnu opremu kojom se znala služiti.

"Timovi su se, čini mi se, slagali po afinitetima, poznanstvima. Bilo mi je odlično učiti od iskusnih i profesionalnih ljudi, većinom muškaraca, ali i žena, ovisno o situaciji i potrebama situacije. Miješanje muške i ženske energije je, vjerujem, donijelo pozitivne snage u akciju. Prostora je bilo za svakog većinu vremena. Kako dolazim iz izvedbenog svijeta, često većinski ženskog, promjena me osvježila", priznala je.

Njenu kolegicu Ivonu oduševilo je radno okruženje.

"Osobito mi se svidjelo kako smo se svi isprofilirali u smjeru naših sposobnosti i svatko je podjednako doprinio bilo na krovu, telefonu, ulici ili preko društvenih mreža, sve u skladu s mogućnostima posla, fizičke spreme i vremena. Smatram da nas je sve oblikovalo ovo iskustvo i nadam se da će prijateljstva koje je iznjedrilo potrajati još dugo", rekla je i Ivona.

Iako prethodno nije imala iskustva u radu na krovovima, Ana se volonterskom pozivu ipak odazvala i nije zažalila.

"Prvi dan na krovu - sastanak u 8 i 30 kod kipa Stjepana Radića. Raspoređivanje po timovima. Nervoza, strah i trema od nepoznatog. Shvatim da sam u odličnom i iskusnom timu i odmah mi je lakše. Prva adresa je blizu, na samom trgu. Krećemo s punom opremom prema svojoj prvoj lokaciji nas četvero, a slučajni nam prolaznici na ulici plješću i zahvaljuju. Čini mi se gotovo kao san. Nekoliko adresa kasnije, stižemo do prvog krova na koji ću se popeti i prvog dimnjaka koji ću pomoći srušiti. Predivni stanari, velikih srca. Pričaju kako su drugu kuću koju imaju dali besplatno na korištenje peteročlanoj obitelji koja je ostala bez svoje kuće u potresu. Njihov je krov star i u lošem stanju, ali uspjeli smo ukloniti opasnost s njega. Pod svaku nam cijenu žele donirati novac, sa suzama u očima i najvećim osmijehom na licu, ali mi odbijamo", opisala je iskustvo.

Volonterka Kristina kaže da ju je potres vratio u realnost.

"Dolazili smo nakon dugih sati provedenih vani, izloženi visini, prašini, letećim komadima cigle i žbuke, prljavi ali sretni, puni doživljaja i s entuzijazmom spremni za još! Sreća je uvijek bila u malim stvarima. Zahvalna sam i sretna te izrazito ponosna na sve koji su sudjelovali. Ovo je priča koja će nas pratiti još dugo i iz koje ćemo, nadam se, nositi pouke dalje kroz život", zaključila je Kristina.