KAD SU KONAČNO završili ratovi po bivšoj Jugoslaviji, postalo je opet normalno putovati na relaciji Zagreb Beograd (ili, bilo kojoj drugoj). Opet sam se susreo sa svojim starim društvom, više manje prekaljenim heavy metalcima, a upoznavao sam i neke nove beogradske klince (neke čak i u Engleskoj). S tim mlađima razgovarao sam o tadašnjoj glazbi, oni su me podučili tko su to Block Out i Darkwood Dub, a ja sam njima, ne baš lišen one nadmenosti starijih, govorio o vremenima moje mladosti i tadašnjim bendovima.

Jednom me je u takvoj tiradi blago prekinuo inače glazbeno prilično nadareni mladić:

"Ma, znate li Vi, čiko, koja je bila najbolji grupa u bivšoj Jugi?"

"Ja se i dalje dvojim između Azre i EKV-a", rekoh, malo sa zebnjom očekujući što će ovaj reći.

"Haustor!", reče, uz odobravanje ostalih, glasom koji kao da konstatira neku jednostavnu matematičku činjenicu oko koje se više nema što diskutirati.

Original od početka

Mene je taj odgovor presjekao da nisam ni stigao nešto komentirati, možda tek "Da, svakako su bili sjajni". Osobno, izbjegavam proglasiti u bilo čemu nekog neupitno najboljim, ali me je ovakav odsječan odgovor natjerao na razmišljanje zašto bi itko proglasio upravo Haustor najboljim bendom u povijesti Jugoslavije.

Ono što se osobno meni dopadalo kod njih jest ona davna estetička zavrzlama koja se pokušava riješiti već nekih šezdeset godina: kako unutar jedne prilično minimalističke glazbe, kao što je rock'n'roll, napraviti nešto malo složenije, da to zavole i oni koji žele više od dva-tri akorda?

Imate cijelu paletu rješavanja te zavrzlame, od Beatlesa preko Bowieja do Radioheada. Haustor su se pojavili u vrijeme novog vala kad je minimalizam opet bio na cijeni. Što je dovelo do poplave jednostavnih pjesama nalik jedna drugoj. No, odmah su pokazali da imaju neki svoj originalni prilog.

Jedna od njihovih najranijih pjesama imala je za ono vrijeme provokativan naslov Radnička klasa odlazi u raj. Trebala je biti na singlu zajedno s onim neprolaznim ljetnim hitom Djevojke u ljetnim haljinama, ali su se oni iz Jugotona uplašili da bi im u vremenima već posrnulog komunizma netko mogao što zamjeriti. Ipak se na kraju objavila, premda tek na drugom albumu Treći svijet.

Možda je to i dobro, jer je izvorni sirovi, punkerski zvuk zamijenjen modernijim i suptilnijim. Odmah ste mogli reći da pred sobom imate ne samo još jedan zagrebački i jugoslavenski novovalni bend, nego da imate nešto novo i originalno.

Slaganje Lego kocki

Što ja to smatram tako originalnim u ovoj pjesmi? Osim korištenja lokalnog dijalekta unutar prilično metaforične lirike s referencom na poetski klasik?

Meni je zapravo dojmljiv taj skladateljski postupak kojega nazivam slaganje Lego kocki. Novovalna estetika podrazumijeva dva-tri akorda, ali kad napravite deset takvih pjesama gotovo da ste iscrpili sve mogućnosti (i nije slučajno da je novi val kratko trajao). Kad se rock'n'roll našao u sličnoj situaciji krajem 1950-ih, iskobeljao se tako što su autori krenuli obogaćivati harmonije i melodije.

Novi val je ponudio razna druga rješenja, a Haustor je donio jedan novi moment: stvara se puno jednostavnih segmenata koji se onda sklapaju u jednu složeniju cjelinu. U gore spomenutoj pjesmi kao da su se nabacali razni klasični dijelovi pjesme - kitica, predpripjev, pripjev, postpripjev i to tako da vam zapravo nije jasno koji dio ima koju ulogu. Možda je ono što smatramo kiticom i stvari ono što se na engleskom zove verse, kao neki predgovor pjesmi.

Vrhunac takvog pristupa skladanju je pjesma Šejn: ona čak i ima predgovor i pogovor, svaki dio ograničen je striktno na dva-tri jednostavna akorda u ska stilu, jedino je malo kompliciranija puhačka tema koja se hipnotički ponavlja. I ti djelići nisu raspoznatljivi kao kitica i pripjev u klasičnoj strukturi, nego više kao ljestve koje polako dolaze do vrha.

Zapazite da je motiv preuzet iz vikend romana, baš kako će svoje filmove kasnije stvarati Tarantino. Kad god vidim popis najboljih ex-Yu rock pjesama, a da Šejn nije pri samom vrhu, samo odmahnem rukom i krenem čitati nešto pametnije.

U čemu su bolji od starih?

Pojava novoga vala i u svijetu i u Jugoslaviji izazvala je možda i najveći konflikt starog i novog u povijesti popularne glazbe. Osobno, iako sam rastao upravo uz punk i new wave, nisam bio sklon, kao neki tadašnji i glazbenici i kritičari, odbaciti sve ono što se ranije događalo kao nešto vrijedno zaborava. Jednostavnije rečeno, u mojoj se kolekciji ploča našlo mjesta i za Smak i za Paket aranžman - iako, priznajem, bolje sam shvaćao ovo drugo, bilo je bliže mom doživljaju svijeta i života.

Uz ovu vrhunsku stvar Haustora (također neobične kompozicije, praktički bez pripjeva) lakše objasnim u čemu su to novi bendovi bili bolji od klasičnih rock sastava kakvi su dominirali jugoslavenskom rock scenom 1970-ih godina.

Možda prvo upada u oči tekst - dok su stari rockeri pisali više-manje čisto zato da bi pjevač imao što pjevati, Rundekovi tekstovi, dostojni zasebne analize, nose poruke, provociraju ili, kao ovaj, pričaju priču dostojnu filma.

Drugo što vam upadne u oči, zapravo, u uši, jest puno moderniji i sređeniji zvuk. I to nije bila posljedica neke bolje studijske opreme, nego shvaćanja da zvuk nije tek nuspojava svirke, nego njezin temelj.

A kad malo temeljitije poslušate, uvidite kako - za razliku od starih sastava - Haustor ne stavlja u prvi plan virtuoznost sviranja. Tek tu i tamo puhači Capri i Santro naznače koliko dobro vladaju instrumentom, a pozorniji slušatelj shvaća da je Ozren Štiglić bio vrhunski ritam gitarist. Oni ne "rasturaju" instrumente, nego ih razumiju, zajedno služeći skladbi.

I, napokon, dok su stare grupe kao po špranci obavezno miješale rok s balkanskom glazbom (što je znalo dati i solidnih rezultata), Haustor je bio otvoren drugačijim glazbenim tradicijama, onome što će se godinama kasnije nazvati world music.

Ostajem suzdržan po pitanju koja je grupa bila najbolja u povijesti ex-Yu rocka, ali oni negdašnji klinci iz Beograda (a danas stariji nego ja tada), da tako kažem, imali su tri čuke u glavi.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

***

Novu knjigu Indexovog kolumnista Željka Porobije pod naslovom "Skeptički eseji o religiji" možete nabaviti ovdje.

Od Galileijevih sukoba s Crkvom, u prvoj polovici 17. stoljeća, do danas traje napetost između religije i prirodnih znanosti zbog različitih pogleda na svijet. U današnje doba ta je napetost čak i pojačana s obzirom na napredak prirodnih znanosti s jedne strane, i aktualne trendove jačanja konzervativizma u cijeloj Europi s druge.