Osobna katastrofa nekog djeteta glavni je pokretač dobročinstva u Hrvata

Osobna katastrofa nekog djeteta glavni je pokretač dobročinstva u Hrvata
Foto: Instagram

SVE je više pokušaja da se oni koji ne mogu izjednače s onima koji mogu, pa čak da budu bolji i uspješniji u svojoj nemoći. U Zadru, 5. svibnja, trčimo za one koji ne mogu. Udruga "Želim (ne)moguće" priprema dvije manifestacije za koje već sada vlada veliki interes javnosti. Akcije "Mislimo za one koji ne mogu" i "Jebemo za one koji misle da mogu, a ne mogu" p(r)okazati će empatiju i spremnost hrvatskih građana da se, kao i dosad, odazovu svakoj manifestaciji u kojoj nije jasno ko koga jebe. Na prvi pogled bi se reklo da smo humanitarni, no, poput ljubavi na prvi pogled, i naša humanost nestane čim se realno suočimo sa sobom.

Osobna katastrofa nekog djeteta glavni je pokretač dobročinstva u Hrvata. Sposobnima, neoštećenima i onima koji mogu ali nemaju priliku, istu nećemo ni dati. Prilika zavisi od našeg ganuća, stoga je dajemo samo onom pojedincu čije su šanse gotovo nepostojeće. Ako se čudo dogodi, onda se taj izuzetak navodi kao pravilo, a, u pravilu, o sposobnima i naprednima nitko ne vodi brigu. Sistem funkcionira po principu serije "Sekunde do katastrofe" pa ga, koliko je moguće, svojim povremenim dobročinstvima spašavaju građani.  Naravno, greška je u sistemu, ne u dobročinstvu.

U našoj državi tragedije su svakodnevna pojava, a mi dajemo sve od sebe tek onda kad je prekasno da išta učinimo. Uostalom, prosječan Hrvat više i nema što dati. Iscijeđen je emotivno i materijalno jer  je sistem podređen onima koji bi trebali i mogli, a niti žele niti hoće. Zbog njih trčimo, za njih radimo, zbog njih prijevremeno umiremo. Glasamo za one koji mogu, ali neće. Svađamo se tko od onih koji neće više može. Biramo onog koji najviše neće. Koliko oni neće, toliko mi moramo. Stoga, trčimo! Uostalom, i navikli smo. Naš maraton traje već tridesetak godina i premda nas stalno krijepe rashlađenim ponosom kako bi što duže ostali na stazi, nikad mi nećemo stići do cilja. Naše sudjelovanje, politička je pobjeda. Srećom, postoji humanitarna organizacija koja nam je spremna pomoći čim shvatimo da ponos nije energetski napitak koji pruža sve potrebne nutrijente već da se radi o umjetnom dodatku prehrani. Hrvatski iseljenici tvrde da su Irska i još neke europske zemlje pokrenule dobrotvornu akciju za pomoć HDZ-om pogođenoj Hrvatskoj-"Živimo dostojanstveno za Hrvate koji ne mogu".

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara