Foto: Press

KULINARSKI showovi upisali su još jednu pobjedu. Iako je posljednja sezona showa "3, 2, 1 - peci" relativno kratko trajala, zabilježila je solidnu gledanost. Jedna od zvijezda showa je Žakline Troskot, vlasnica Zagrepčanima jako dobro poznate slastičarnice Amelie.

Priča o njenom ulasku u svijet slastičarstva prilično je neobična. Prije nego je otvorila svoju prvu slastičarnicu bavila se potpuno drugačijim poslovima, no jednog dana odlučila se početi baviti onim što stvarno voli. Pokazalo se to kao dobar potez, jer danas njene kolače možete kušati na tri lokacije u gradu.

Stoga smo odlučili popričati sa Žakline, malo o showu, malo o ulasku u poduzetničke vode, a malo o onom najslađem - kolačima.

Kako ste zadovoljni s kandidatima u ovoj sezoni?

Kandidati su kao osobe svi vrlo, vrlo simpatični i dragi, a kao slastičari su jedno šaroliko društvo. Kod većine se vidi da imaju iskustva i da redovito rade doma kolače, međutim ima i pojedinaca koji su na nivou početnika i još uvijek uče osnove pripremanja slastica. Nastojala sam se ne vezati uz određene kandidate kao favorite, ali od početka se vidjelo tko bolje barata sa slastičarskim znanjem i tko će radi toga daleko doći. A imali smo i situacija gdje su i ti iskusni kandidati imali loš dan, pa su ispali prije vremena, iako su po znanju mogli bez problema biti u finalu.

Kako je izgledao vaš dan tijekom snimanja, jeste li imali vremena za Amelie i slobodnog vremena?

Snimanja su vremenski jako zahtjevna, snimalo se cijeli dan od jutra do kasno navečer, tako da na žalost nije ostajalo puno slobodnog vremena, a na žalost ni puno za Amelie. Ujutro prije odlaska kratki dogovor s ekipom u proizvodnji i sve ostalo se rješavalo telefonski. Slobodnog vremena će biti poslije Božića, sada je to nemoguća misija.

Bili ste prije ove sezone gostujući član žirija, osjećate li razliku u odnosu među kandidatima između toga i sada kad ste dio stalnog postava?

Razlika se osjeti u tome, što sam ove godine kandidate pratila od prvog dana, pa sam imala od početka uvid od koje točke znanja su kandidati krenuli i kako su se tijekom emisija razvijali, na osnovu naših savjeta i sugestija. Kao gostujuća članica žirija sam bila u prvoj i zadnjoj emisiji, tako da mi je falio ovaj dio između, a svakako je bolje kad imaš uvid od početka do kraja. Teško je samo kada nekome od njih moraš dati lošu ocjenu, jer ti svi kandidati s vremenom prirastu srcu, ali takva su pravila i ja vjerujem da i oni shvaćaju da mi u tom trenutku gledamo i ocjenjujemo samo kako je uspio kolač.

Iznenađuje li vas što toliko ljudi gleda kulinarske showove? Gledate li ih i vi inače?

Mene to uopće ne iznenađuje, ja gledam sve kvalitetne emisije vezane za kulinarstvo, jer mi je ono velika strast i ljubav. Takve emisije me opuštaju i nadahnjuju. Uvijek nešto novo možeš naučiti i dobiti neku ideju koju možeš implementirati u nekim svojim kreacijama. Kulinarske emisije šire pozitivu koja sve više nestaje oko nas, pa vjerujem da je i to jedan od razloga. Iako koncept nekih kulinarskih showova zna biti dosta strog i rigidan, ali nekada su i jako velike nagrade u pitanju i oni koji žele osvojiti nagradu kao najbolji amater kuhar ili slastičar moraju se znati nositi sa stresom, jer je to sastavni dio našeg svakodnevnog posla. Najlakše je u miru doma ispeći jedan kolač. Kandidati se nekada moraju dovesti u stresne situacije da se vidi kako se nose i s tom stranom našeg posla.

Iako je vaša slastičarnica poznata, vas šira javnost tek upoznaje kroz ovaj show. Kako biste se sami predstavili?

Mislim da se dosta puta ispričala priča o ostvarenju moga sna oko otvaranja slastičarnice, pa tu nemam što nadodati. Ja za sebe mogu reći da sve ovo ne bi uspjela podići od nule da nisam imala tu urođenu upornost koju sam stekla rođenjem i odrastanjem u Njemačkoj. U Njemačkoj sam završila sve svoje školovanje, upisala sam i završila školu za pekara/slastičara, tako da imam i to službeno zvanje mada nikada nisam radila u nekoj slastičarnici ili negdje slično. Iz tog razloga je moj put bio teži, jer sam sve sama morala od nule učiti, a najviše na svojim pogreškama. Tu je bila ključna ta upornost koju sam spomenula jer je bilo dosta kritičnih situacija gdje bi svako normalan odustao, ali odustajanje kod mene nije bila opcija. Ni kada sam morala raditi 38 sati bez izlaska iz kuhinje i kada sam spavala u skladištu da ne gubim vrijeme odlaskom doma jer sam dosta često imala samo 2-3 sata za spavanje. Kavice s prijateljicama ili sličnih luksuza nije bilo barem 2 godine. Uporna sam i izdržljiva što se pokazalo kao ključna osobina u poduzetništvu u Hrvatskoj.

Kako sam 2014. bila gostujući član žirija, tada sam se već iznenadila koliko dugo traje snimanje jedne epizode, koja se na kraju prikaže u 90 min. Fascinira me koliko ljudi stoji iza takvog projekta i kako sve mora biti pomno isplanirano, kad tko dolazi i odlazi od čistačice do samog redatelja. Vrlo zanimljivo iskustvo.

Kakvi su vaši dojmovi o vašim kolegama iz žirija?

Za kolege iz žirija imam samo riječi hvale, zaista bez ikakvog ulizivanje imali smo odličan i opušten odnos. Teu kao kolegicu iz mog zanata cijenila sam i prije. Divno je što je kao mlada djevojka odlučila otići u Ameriku i toliko puno uložiti u svoje znanje. Sada kada sam je i osobno upoznala zaista moram reći da je jedna vrlo kvalitetna i kompletna osoba o kojoj ćemo s poslovne strane još puno čuti. Za Tomeka također moram reći da je bio fantastičan domaćin, jer smo ga gledale kao domaćina. U ulozi člana žirija je već stari lisac i zna kako sve funkcionira pa nam je tu jako puno pomogao. Najviše kod toga da se opustimo i razbijemo tremu. Iako je kuhar, odlično je odradio i ocjenjivanje kolača i bez problema detektirao sve greške. U svakom slučaju mi smo se odlično slagali i bili smo zaista dobar tim. Nadam se da su i gledatelji to primijetili.

Otvoriti slastičarnicu možda je bio i najmanji problem, sve ono što je došlo poslije je izazovno na dnevnoj razini. Puno ljudi ima predodžbu - otvoriš slastičarnicu, samo pečeš kolače i to je to. Međutim stvarnost je puno, puno drugačija i to je jedan vrlo težak i naporan posao; fizički, a ništa manje i psihički. Živimo u državi gdje se poduzetnici smatraju neprijateljem pa nam se otežava na svakom koraku. A ako si poduzetnik ugostitelj, onda si duplo veći neprijatelj. Teško je raditi i graditi posao u takvim okolnostima, međutim uz moj odličan tim odolijevamo svim izazovima.

U čemu ljudi najčešće griješe kod pečenja kolača kod kuće, što biste im savjetovali da pripaze?

Teško je generalno reći koja je pogreška, sve ovisi od recepta do recepta. Slastičarstvo je nauka za sebe i nju se treba svladati, a mnogi nakon nekoliko neuspjelih pokušaja prerano odustaju. Naravno da naše bake rade savršeno neke vrste kolača, za koje 'pod rukom' znaju kakvo treba biti tijesto, ali jako teško to znanje i recept mogu prenijeti jer samo one točno znaju kako to točno mora izgledati. Onima koji nemaju to iskustvo preporučujem da se drže recepta dok ne savladaju osnovno znanje, a onda se mogu tu i tamo malo poigrati s individualnim pristupom. Naravno, do neke mjere. Dosta često se prepeku biskviti jer ljudi igraju na sigurnu kartu i žele biti uvjereni da dobro pečen. Obično tih zadnjih 5 minuta previše uzrokuju suhi biskvit. Nemaju dovoljno strpljenja za kuhanje kreme pa prestanu prerano u ključnom trenutku i onda im se krema iz torte razlije ili pak na drugu stranu stave previše gustina/brašna pa krema bude pretvrda i brašnasta. Dosta često i kod prhkog tijesta rade pogrešku da dugo miješaju tijesto pa je ono žilavo iako su se točno pridržavali recepta.

Kad jednom savladaš gradivo onda obično nema većih problema za sve vrste. Ima nekih kolača koje nisu moj favorit pa ih i ne radim, npr. kremšnitu jedem jednom godišnje pa si njih nikada ne radim sama. Više me namuče neki moji novi kolači, kad si zamislim u glavi nešto što bi htjela dobiti, pa ne dobijem iz prve i onda pokušavam ponovo i ponovo dok ne spojim sve okuse, dok me sve kompletno ne zadovolji. To zna nekada biti igra bez granica, pa nekada odustanem i pustim da prođe par mjeseci i opet pokušam, a onda konačno sve sjedne. A opet nekada uspije sve isprve, bez ikakvog ponavljanja, nema pravila.