VRIJEME je da odgovorimo, ili barem pokušamo odgovoriti, na pitanja svih pitanja ovih dana - otkud cajke u Hrvatskoj, zašto ih Hrvati slušaju i, još važnije, zašto Hrvati lažu da ne slušaju cajke?

Inače ne čitam komentare ispod svojih članaka na Indexu, ali mi je danas netko od prijatelja poslao jedan u kojemu se, kako ćete zaključiti do kraja ovog teksta, krije dio odgovora na pitanje svih pitanja. U njemu je anonimni čitatelj Indexa zavapio: "Zašto netko rođen 1990. godine u Tomislavgradu, BiH tvrdi da Hrvati slušaju cajke?" Spomenuo je i Osmansko Carstvo (WTF?).

Pokušat ćemo napraviti profil neodređenog anonimnog Hrvata kojem je u bilo kakvoj raspravi relevantno nečije godište i mjesto rođenja i koji želi zabraniti turbofolk glazbu u Hrvatskoj.

On je, vrlo vjerojatno, sasvim slučajno rođen u Zagrebu. Želi nas uvjeriti da svake nedjelje točno u 13 sati ruča sa svojom obitelji. Za stolom, koji je, kako nas želi uvjeriti, prekriven savršeno bijelim i savršeno ispeglanim stolnjakom, obitelj kuša domaću juhu, a zatim nešto konkretnije. Ručak konzumiraju srebrnim escajgom, koji im je u nasljedstvo ostavila baka. 

Njegova kći, uvjerava nas i samog sebe, noć prije nije bila na Aci Lukasu, nego na plesu s mladim gospodinom, koji je na kraju večeri nije odveo na fukodrom, nego ju je dopratio kući i nježno poljubio u bijelu svilenu rukavicu.

Sebe i sve oko sebe želi uvjeriti da je njegov djed odrastao s guvernantom, a da mu je majka s prijateljicama pila čaj na terasi hotela Esplanade i razgovarala na njemačkom dok su se malo dalje, preko pruge, ljudi kao svinje valjali u blatu.

U njegovoj glavi oni sliče na Glembajeve koje nikad nije pročitao. Osim što u njemu ne čuči stari Glembaj, nego netko sasvim drugačiji.

Prava gospoda, rokeri i pankeri ne žele zabraniti cajke

Moramo ovom profilu ljudi, pokondirenim tikvanima koji se iz nekog tužnog razloga srame svog djeda koji je došao u grad, srušiti snješka. Svi koji poznaju pravu gospodu, prave rokere i pankere znaju da oni imaju zajedničku jednu pomalo neobičnu stvar - ne žele zabraniti ništa, pa ni cajke jer s njima naprosto nemaju nikakav doticaj.

Gospoda, koju nove generacije ponekad zovu old money, ne raspravlja o nečijem podrijetlu i ne naglašava svoje podrijetlo. Ne zabranjuje svojoj djeci da eksperimentiraju s glazbom iako su svi svirali klavir prije nego što su prohodali. Poslušaju neke nove stvari. U nekima prepoznaju umjetnost, neke jednostavno ne razumiju.

Oni nikad nisu čuli za Acu Lukasa, Milicu Todorović i Seku Aleksić. Privatno bi se na tu glazbu vjerojatno zgrozili, ali svoj dan ne bi posvetili tipkanju na internetu u želji da se navedene izvođače zabrani ili zapali na trgu. Na pitanja o toj glazbi pristojno odgovaraju da je ne razumiju ili da, nažalost, ne znaju o kome se radi.

Gospoda imaju pametnija posla od rasprave o cajkama, a rokeri i pankeri imaju pametniju glazbu.

Turbofolk - glazba na koju su se zgražali naši roditelji

Popularnost u Hrvatskoj turbofolk vjerojatno dijelom duguje i činjenici da je to glazba nad kojom su se zgražali naši roditelji i koju nijedan roditelj nije puštao u stanu. Naši roditelji, koji su uživo slušali Štulića, EKV i ostatak ekipe, seljacima su smatrali ljude koji slušaju Bijelo dugme, a kamoli Lepu Brenu. 

Čuti Seku Aleksić u "poštenoj hrvatskoj" kući bilo je nezamislivo. Nitko od roditelja nije mogao shvatiti potrebu za takvom glazbom. Turbofolk su zabranjivali roditelji, nacionalne televizije i radiopostaje.

Mladim Hrvatima se učinilo da ima nešto u tom zabranjenom voću, a nekad su zabranjeno i nedostupno voće u ovim krajevima bili i bendovi poput Beatlesa. 

Nekad su se roditelji i vlast, nećete vjerovati, zgražali nad rock i punk bendovima.

Svi mi koji smo odrasli pod obavezom od dva sata klavira tjedno uvijek smo tražili način da od klasične glazbe pobjegnemo. Obaveza u formativnim godinama ne znači uživanje, nego pokoru iz koje zbog bunta prema roditeljima moraš pobjeći. Zahvaljujući bijegu od klavira u potrazi za nečim drugačijim što roditelj ne razumije i podlozi koju je klavir donio, nastala je sva moderna glazba koju danas poznajemo. 

Zabranjeno srpsko voće

Treba biti potpuno realan i priznati da je turbofolk mnogima samo sjajno opravdanje za mržnju prema bilo čemu što dolazi iz Srbije. Ljudi koji žele zabraniti cajke i svu srpsku nekulturu jednako žarko žele zabraniti i srpsku kulturu, ali 33 godine nakon rata to je ipak previše nepristojno.

Ista ekipa koja bi turbofolk zvijezde vješala na vrbe već godinama piše i priča laži o srpskim glazbenicima koji rade sjajnu glazbu. Zbog toga se, recimo, održava urbana legenda o Bajagi koji s četničkom kapom pjeva četnicima u Kninu. Prije četiri godine zbog tog urbanog mita Bajagi je zabranjen koncert u Karlovcu.

Rat je na nekoliko godina prekinuo sve veze Srbije i Hrvatske, a za tom vezom čeznuli su mnogi Hrvati i Srbi, mnoge Hrvatice i Srpkinje. Hrvatskom već 33 godine vlada mit da su narodnjake donijeli zli ljudi sa sela koji su došli u grad nakon rata, ali narodnjaci su u raznim svojim oblicima u Hrvatskoj živjeli i tijekom Domovinskog rata. Većinom su preživljavali na audiokazetama. 

Nakon što je rat završio, počeli su narodnjaci uživo. S istoka su lagano počeli dolaziti turbofolk izvođači, roditelji su se i dalje zgražali, a narodnjacima kao fenomenom bavile su se i ozbiljne emisije na HRT-u, poput Latinice početkom 2000-ih.

Ako danas odete u Beograd, u kafanama, kazalištima i na splavovima srest ćete Hrvate i Hrvatice. Iz hrvatskih gradova. Ondje je, kažu, provod uvijek bio bolji nego u Zagrebu. 

Devedesetih su Srbi imali turbofolk, Hrvati su imali dance

Devedesete i nisu bile baš doba kada se stvarala vrhunska glazbena umjetnost. Kako smo već utvrdili, u Srbiji je bujao turbofolk financiran novcem kriminalaca s beogradskog asfalta, koji su prosječne folk pjevačice pretvorili u zvjezdetine, a u Hrvatskoj je bujala dance glazba.

Vjerojatno ne postoji period hrvatskog glazbenog stvaralaštva koji je na gorem glasu od hrvatskog dancea devedesetih. Iako je taj period izrodio neke od hitova koji su i danas bolji od svega što je nastalo kasnije, hrvatski dance se godinama smatralo projektom za zaglupljivanje hrvatske mladeži. Šund i kič, besmisleni tekstovi na potpuno plitku melodiju sintesajzera s bubnjevima - tako se godinama opisivao hrvatski dance.

No dance nije uspio usmrtiti turbofolk. Dance je umro sam od sebe početkom 2000-ih i samo otvorio veći prostor za turbofolk. Na sprovod hrvatskom šundu došao je srpski šund i okupirao gotovo čitavu zemlju.

Okupacija traje i danas.

Formatirane radiopostaje

U medijima se gotovo nikad ne govori o činjenici da najpopularniju glazbu u Hrvatskoj ne možete čuti na radiju. Hrvatske radiopostaje već godinama su formatirane, a u bazama od 300 pjesama koje se neprestano ponavljaju uvijek se nalaze jedni te isti izvođači.

Kako oni završavaju na hrvatskim radiopostajama? Koji su kriteriji odabira novih radijskih hitova? To treba pitati glazbene urednike.

Činjenica je, međutim, da većina Hrvata glazbu sluša ili na internetu ili na svojim starim nosačima zvuka. Pjesme koje dobivaju glazbene nagrade poznate su samo glazbenim urednicima, izvođačima i užoj rodbini izvođača.

Hrvatski hitovi već su godinama samo incidenti. Ubodu ih povremeno Petar Grašo i Severina Vučković, dvije jedine glazbene zvijezde u Hrvatskoj. Takav ambijent je savršen za folk mašineriju iz Srbije, koja u glazbu i dandanas ulaže nevjerojatan novac. 

O ukusima treba raspravljati

Gorljivi fanovi Johnnyja Štulića poželjet će vas ošamariti kada im kažete da su posljednja dva ili tri njegova albuma smeće i koprcanje u nekvaliteti i nebitnosti nekad najveće zvijezde Jugoslavije. Kada se netko popne na vrh, pogotovo među ekipom koja si uzima za pravo ocjenjivati tko je tko na osnovu glazbe koju sluša, s vrha ne silazi tako lako.

Kvalitetu pjesmi vrlo često daju halo efekt i stara slava izvođača i autora. Isto tako, neke sjajne pjesme nikad ne postanu sjajne zbog autora, izvođača ili žanra iz kojeg su došle.

Istina je da ćete u cajkaškim klubovima rijetko sresti arhitekte iz starih građanskih obitelji, ali je isto tako istina da takvi često sjede u beogradskoj Skadarliji i uživaju u pjesmama koje Hrvati svrstavaju u cajke samo zbog harmonike i zemlje proizvodnje.

No da zaključimo - tko to želi zakonom zabraniti cajke?

Da se vratimo na početak i odgovorimo na pitanje - tko to gorljivo želi zabraniti cajke u Hrvatskoj i sutra objaviti proglas o progonu folkera?

Ljudi slični onima koji su posvetili živote i Facebook profile borbi protiv gej brakova. Ljudi u kojima čuči netko koga ne prihvaćaju i mrze. Ljudi u kojima čuči narodnjak kojeg se srame i povezuju ga s davnim seljačkim podrijetlom.

Ljudi koji potajno uživaju u cajki, latentni narodnjaci koji mrze narodnjake, lažni liberali u kojima čuči netko koga smatraju seljakom bez ukusa, koji prijeti da će njihove ruke svaki čas podići u pozu odvijanja žarulja.

Ostale jednostavno nije briga. Ostali ili obožavaju narodnjaka u sebi ili su ga barem prihvatili. Ili ga u sebi uopće nemaju.

A zašto Hrvati toliko vole srpske narodnjake? Nemam pojma. Možda zato što su Srbi i Hrvati jedan te isti komad kravlje balege, koji je kotač zaprežnih kola povijesti slučajno prerezao na pola.

P.S. Slike koje ste vidjeli gore nastale su na koncertima Ace Pejovića, Saše Matića i Lepe Brene. U Zagrebu.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.