EMOTIKONI su prodrli duboko u digitalnu komunikaciju i kulturu današnjice, no prvi emotikoni bitno su se razlikovali od onih koji su nam danas poznati, prenosi CNN.

Kad je Shigetaka Kurita stvorio prvi emotikon 1999. godine, trebao je raditi s mrežom od 12x12 piksela. Dakle, na raspolaganju je imao ukupno 144 točkice ili 18 bajtova podataka, što znači da je njegovih 176 piktograma zauzimalo nešto više od tri kilobajta. Ta mala količina podataka sadržavala je ogromnu količinu značenja.

"Iz dizajnerske perspektive, mislim da su izuzetni", kaže Jesse Reed, suosnivač izdavačke kuće Standards Manual koja će objaviti knjigu o prvim emotikonima. "Većina bi dizajnera smatrala nemogućim prenijeti 176 ideja – uključujući ljude, mjesta, osjećaje i pojmove – u simbole od 12 bita u roku od 5 tjedana."

Piktogrami i mange – inspiracija za emotikone

Riječ emotikon dolazi od japanskih riječi za sliku, pisanje i znak. Japanski "kanji" znakovi temelje se na kineskim ideogramima, što znači da je njihovo pismo izrazito slikovito.

"Iako i kanji znakovi i emotikoni predstavljaju ideograme, kanji znakovi mi nisu bili inspiracija za stvaranje emotikona. Inspiraciju sam pronašao u piktogramima, mangama i raznim drugim izvorima", kaže Shigetaka Kurita.

Njegovi su emotikoni nastali iz posebnog razloga - kako bi se olakšala komunikacija u novonastalom sustavu mobilnog interneta koji je razvio japanski telekomunikacijski div NTT DoCoMo.

Sustav je nudio mogućnost slanja e-mailova, no postojalo je ograničenje od 250 znakova, zbog čega su emotikoni predstavljali izvrsno rješenje za prenošenje željene poruke u ograničenom prostoru.

Prvi emotikoni izgledali su mnogo kockastije od današnjih zato što je Kurita tada morao raditi s rezolucijom od 144 piksela. Danas se emotikoni izrađuju pomoću vektorske grafike, zbog čega im je rezolucija znatno veća.

Rast popularnosti emotikona

Više od desetljeća emotikoni su se koristili gotovo isključivo u Japanu. Ostale japanske telekomunikacijske tvrtke odmah su ih kopirale, no simboli nisu bili standardizirani, što je značilo da se nisu mogli koristiti među različitim mrežama.

Emotikoni su tek 2010. godine uključeni u Unicode – standard koji upravlja kodiranjem teksta. Te su se godine 722 emotikona pojavila na iPhoneu i Androidu.

"U Japanu su odmah postali popularni, no njihova je prekooceanska upotreba uzela maha tek 2012. godine, a taj me vremenski razmak iznenadio", kaže Kurita.

Emotikoni zaslužili mjesto u povijesti dizajna

Na službenom Unicode popisu danas postoji 2789 emotikona koji su jako drugačiji od prvotnih. "Današnji emotikoni zapravo nisu pravi emotikoni, nego slike", ističe Kurita.

Ipak, izumitelj emotikona na njih i dalje gleda pozitivno: "Oni poboljšavaju digitalnu komunikaciju koja se uglavnom odvija preko mobitela. Ne mislim da su emotikoni štetni za ljudsku komunikaciju budući da ljudi ne komuniciraju samo digitalno."

Najpopularniji emotikon na Twitteru je takozvano "lice koje plače od smijeha", koje se od 2013. godine pojavilo u više od dvije milijarde tweetova. Kuritin najdraži emotikon je srce, i to zbog pozitivne poruke koju šalje.

"Prvi su emotikoni bili čitljivi samo u svojoj stvarnoj veličini namijenjenoj zaslonima mobitela. Kada bi se povećali – kao primjerice u našoj knjizi – pretvorili bi se u apstrakciju. Kurita je konstantno trebao procjenjivati kako će njegovi krajnji rezultati izgledati ", ističe Reed.

Emotikoni su prodrli u popularnu kulturu na bezbroj načina – brojni emotikoni predstavljaju poznate pjesme, knjige i filmove. Prvi su emotikoni 2016. godine postali dijelom Muzeja moderne umjetnosti u New Yorku te tako zauzeli svoje mjesto u povijesti dizajna.