NA DANAŠNJI dan prije godinu dana zauvijek nas je napustio Đorđe Balašević, a povodom ove tužne obljetnice u suradnji s Yugopapirom donosimo vam tekst iz 1984. godine, u kojem je jedan jugoslavenski novinar opisao svoj susret s pjevačem.

Lipanj 1984: Nakon bezbrojnih telefonskih razgovora s njegovim producentom iz "Vojvodina-koncerta" i različitih drugih pokušaja, poluslučajni susret s Đorđem Balaševićem na recepciji zagrebačkog hotela "Dubrovnik" urodio je razgovorom, spontanim koliko i sam umjetnik. Otkrio nam je poneku nepoznatu pojedinost o sebi i svojim pjesmama, ali i potvrdio ponešto što se o njemu već znalo, a nije se smatralo dovoljno važnim.

- Najprije da se nešto dogovorimo: da prijeđemo na ti, u ime naše generacije iz pedeset i neke i svih onih koji te cijene i vole, a nemaju ovakvu priliku razgovarati s tobom. Slažeš li se?

- Mislim da smo već obavili pola posla ako prijeđemo na ti.

- Najzanimljivije mi je uvijek bilo ono što su te, zapravo, često pitali, ali nigdje nisam naišao na baš izravan odgovor - odakle ti ideje za priče, koje onda pretačeš u stihove. Koliko je toga izmišljeno, a koliko u njima ima odjeka iz tvoga ili možda nečijega tuđeg djetinjstva?

- Pa, ovdje je najviše mog djetinjstva i zapravo nekih mojih uspomena. Sve to što se u pjesmama spominje i prevlači na neki su način moja iskustva. Možda su to ponešto i priče koje tu i tamo čujem, ali to je uglavnom opet povezano s ljudima koje znam i s kojima se nekako družim, tako da su ti putovi inspiracije zaista čudni. Jer nekad se... ne nekad, gotovo u većini slučajeva te se pjesme prave nekako instinktivno i bez nekog predumišljaja. Kad sam god nešto radio u želji da to bude hit, uvijek mi je to smetalo. No to je, na sreću, bio slučaj samo u nekoliko pjesama, kao što je bila na primjer pjesma "Pa dobro, gde si ti?" Kad je pjevam, mislim da se uvijek osjeti da je malo izvještačena.

U svima ovima drugima nekako plivam i plovim i dobro se osjećam kad krene, na primjer, "Vasa Ladački", "Dunjo moja", "Protina kći", "Treća smjena". Jasno je da su stvari koje ja sve nisam mogao doživjeti, ali ima u tome nekog iskustva mojih prijatelja, suradnika, ljudi koje sam možda negdje upoznao u prolazu u nekoj kavani. Ima i mnogo toga panonskoga i ravničarskoga u genima, nešto od mojih dalekih predaka, raznih Balaševića...

- ... paorskih ratnika...

- ... Točno. Ja sam, ovaj, zaštitni znak te ravnice u našoj muzici. Spominju me kao vječitog momka sa salaša, a ja sam rođen u gradu, jer Novi Sad ipak nije malo mjesto i mogu na prste nabrojati koliko sam puta bio na selu. Znači, sve to pjeva neko drugi u meni, neko tko je to doživio bolje i drukčije i zapravo mnogo snažnije od mene.

- Imao sam veliku stvaralačku krizu, što inače nije karakteristično za mene, i trenutak sumnje u sebe poslije albuma "Pub". To mi se prije nikada nije dešavalo i nadam se da više neće. Iznenadila me prođa tog albuma. Smatrao sam da ću dospjeti na određene pozicije šansonijera koji ima svoju neku publiku i da će se to polako s onih tiraža koji se ispisuju s, recimo, šest cifara, smanjiti na umjerenu brojku od 30.000 do 40.000 slušalaca. Ali kad je "Pub" kao ploča uspio da me na neki način vrati iz mrtvih, da "Petao", kao čista narodna pjesma, osvoji čitavu Jugoslaviju, to je za mene postalo opterećenje. Jer, raditi poslije toga novi album, kao što je bio ovaj "Cjelovečernji the Kid", nije lako. Pravio sam ga u popriličnom grču, pitao sam se hoće li to biti dostojno "Petla", "Puba", "Na pola puta", tih pjesama koje su po mome mišljenju, i na toj ploči, zaista bile dobre.

E, onda sam malo razmišljao o svemu. Razgovarao sam i savjetovao se sa svojom suprugom, jer ona mi je najveći drugar, unatoč tome što je prilično subjektivna; skrene mi pažnju na prave stvari. I rekla mi je: "Što filozofiraš? I što sad misliš da nećeš više nikada moći napisati neku pjesmu. Sve te pjesme nisu neki veliki štos i genijalnost. Vasa Ladački ti je priča ukratko o jednome koji se oženio iz nekog računa, pa mu poslije bilo žao. Protina kći isto o jednomu koji se zaljubio tajno, pa poslije nije mog'o da nađe nijednu koja bi nalikovala na tu." Pa, kaže ona, "to su sve, ovako, sladunjave bezvezne teme, ali treba to znati ispričati".

Onda sam se malo smirio i na kraju krajeva uradio nekoliko pjesama bez nekoga velikog razmišljanja. I sad osjećam da mi je poslije ove ploče mnogo lakše, jer sam se na neki način dokazao. Uspjehom smatram zadržati publiku, a ne dospjeti na top liste, što ja znam, prodati više ploča nego Lepa Brena, Miroslav Ilić, ili neko drugi. Ja želim i volim imati tu svoju publiku. Svako tko je bio prisutan na nekome od koncerata, koje sam održao i u tijeku ove sezone, na zagrebačkome, na primjer, očigledno mu je da je to veliko zadovoljstvo za mene. Tako da sve ove pjesme, koje sada radim, radim rasterećen, jer znam da imam svoju publiku koja mi vjeruje. Mislim da će se to osjetiti na sljedećem albumu, što će biti možda bolji nego svi ovi dosad.

- Kad si predstavio onu, sad već odavno himnu mladih "Računajte na nas", čuo sam od ponekog vršnjaka prigovore da je to baš sračunata, režimska pjesma. No, onda si pokazao da si neposredan, da znaš anticipirati mnoge manje-više uočljive probleme svakidašnjice, na primjer u "Mirki", "Cirkusu", "Klincima", pa sad u "Bluzu mutne vode" i "Banetu". Ali, najfascinantnije, barem za mene, bilo je to što si opjevao, rekao bih gotovo neopjevivo, Titovu smrt. Trebalo se to i usuditi s obzirom na visoku umjetničku kvalitetu koja je nužna za nešto takvo. Kako se to dogodilo?

- Pa, najprije bih rekao samo riječ-dvije o tim pjesmama, nazovi rodoljubivo revolucionarnima, a ponekad eto i prilično sračunatima Jer, imao sam priliku da u nekim situacijama čujem tu neprijatnu rečenicu kao "sad bih snimio nešto revolucionarno, znaš, sad to ide". Ja sam "Računajte na nas" napravio kad sam saznao da ćemo ići u Karađorđevo. To je bila za mene velika inspiracija, zaista, i uzbuđenje; nastala je u jednom dahu. Poslije smo je otpjevali na festivalu u Subotici, na sugestiju nekih ljudi koji su je čuli u Karađorđevu i rekli da bi bila šteta da ta pjesma ostane nepoznata za širi krug ljudi. O toj temi više ne bih želio da pišem, jer sam u pjesmi rekao otprilike što sam u tom trenutku imao da kažem.

- Teče li uvijek sve glatko, od ideje do definitivnog aranžmana?

Ova druga pjesma bila je strogo namjenski napravljena za televizijsku emisiju. U to sam vrijeme bio vojnik u Zagrebu i snimala se emisija u povodu godišnjice Titove smrti. Došli su k meni neki momci, koji su pratili put Štafete od njenog polaska do završetka svečanosti. Imao sam zapravo ideju o tome kako sam triput vidio Tita, ali baš zbog tih nekih predbacivanja, u tome momentu, kad su svi pisali nešto o toj temi, nisam želio da je napišem. Tad je već bilo proteklo godinu dana pa sam im rekao za svoju ideju i ako mi se omogući samo dva-tri dana da se smjestim negdje u studio, napravit ćemo to.

Dakle, obje su te pjesme s važnim razlogom urađene i mislim da sam poslije dokazao, najviše na koncertima u onome što pričam između pjesama i tako dalje, da sam daleko od toga da se želim bilo čemu dodvoriti. Jednostavno vidim stvari koje su kod nas dobre i koje nisu dobre i volim da to glasno kažem.

- Za Zagreb te vežu raznovrsne uspomene, od vojničkih dana do uspješnih nastupa. Ali, reci iskreno, koliko ima istine u onome kad sa scene kažeš publici: "Najbolji ste!"

- Nedavno sam imao u Beogradu tri koncerta u "Sava centru", vrlo dobra, sjajna čak. Pitao sam poslije nekog novinara (malo me čudno pogledao): "Je l' bio dobar koncert?" Kaže: "Bio je izvanredan!" Rekoh: "To je pedeset posto onog koncerta u Zagrebu!" Zašto? Zato što su ovdje svi pjevali, svi su došli da sudjeluju.

Publika u Beogradu je sjajna, ali na neki način možda ugušena tim "Sava centrom", koji je tapeciran i onemogućava one stvari koje smo mi ovdje zajedno doživjeli, one šibice i svijeće u zraku... Zagrebački je koncert za mene događaj koji je prvi i najvažniji u sklopu čitave turneje i pri pravljenju ploče. Ja sam već htio da se spomene Zagreb u mojim pjesmama, ali izbjegao sam to bojeći se da se to ne shvati kao neko podilaženje. Ali htio sam uvijek na neki način da se zahvalim toj publici.

Ono na kraju koncerta, kad sam tražio da se upali svjetlo, da vidim te ljude, tek sam onda shvatio koliko njih ondje ima (Riječ je o aprilskom koncertu u zagrebačkom Domu sportova nap. a.). Nije mi bilo jasno: još nekolika dana nakon toga bio sam u čudnom, kako bih to nazvao, ne transu... tako nekom polusvjesnom stanju. Vraćale su mi se neke slike, sjaj reflektora, glasovi iz publike... Iako nikad nemam tremu, na primjer, dan pre zagrebačkog koncerta, u Osijeku koncert je malo ispaštao na račun toga. Pjevao sam ondje, a mislio što će se sutra dogoditi u Zagrebu. Zaista mislim da je zagrebačka publika za mene najznačajnija i najbolja.

- Dovoljno smo te hvalili, a sad, po domaćem običaju, da malo prigovaramo. Svi mi koji poput one devetogodišnje klinke iz "Mirke" znamo sve tvoje pjesme napamet, razočarani smo onim dijelom te umjetnosti koji bitno zadire u showbusiness, a to su tvoji video spotovi, zaista naivni i nedorečeni. Šteta, jer tvoji su stihovi, čini mi se, upravo savršeni za takvo medijsko izražavanje, odnosno vizualizaciju.

- To je tako, vrlo malo mojom krivicom, iako bi sad bilo najlakše reći oni neki tamo krivi su za sve. Problem je u neobaviještenosti ljudi koji se time bave. Postoji mlada generacija roditelja i ljudi na televiziji, koja, nažalost, nema još dovoljno autoriteta da prigrabi sve one silne metre trake, ekipu i tako dalje da bi to radili kako treba.

Žao mi je što nisi video sjajan spot "Za treću smenu", koji su mi radili popularni Boris i Tucko, onaj beogradski tandem mladih redatelja. Ali taj spot nikad nije emitiran, osim u Portorožu na Danima JRT-a, gdje je čak ocijenjen kao izvanredan. Sve ove druge spotove snimao sam nekako na silu i iz istog se razloga vrlo rijetko pojavljujem na televiziji. Jer, smatram da se nema smisla pokazati pred publikom koja prije toga vidi, na primjer, "Say, Say, Say" (tandema Michael Jackson - Paul McCartney).

Dođem nekad na snimanje televizijske emisije i tek se onda dogovaramo što ću pjevati. A kako režiseri nisu svi kao ona mala iz pjesme "Mirka", da znaju napamet te pjesme, onda slikaju mene kad ide solo na gitari ili solo gitaru kad klavijature imaju uvod i slično. To u studiju i može nekako da im se oprosti jer sve ima neku drugu atmosferu, ali nikako kad su posrijedi spotovi. Tad je to neoprostivo.

- Još samo jedno pitanje: kamo dalje? Što će biti ako postaneš dosadan sebi i drugima?

- Sebi sam često dosad već bio dosadan; ali to prođe nekako, jer sebi i progledam kroz prste, ali nastojat ću da ne dosadim publici. Nadam se da ću uvijek, na svakoj ploči, uspjeti da smislim nešto novo i drukčije, a dovoljno interesantno da zadržim publiku. Vidiš, već je i zadnji koncert u Zagrebu bio sličan onome prethodnom, ali ipak je prošao dobro. Ni sljedeći se neće mnogo razlikovati, s tim što će biti, razumljivo, novih pjesama i nekih novih priča između. Tako, smatram da na ovaj način na koji radim još nekoliko sljedećih godina ne moram da mislim o tome kad ću postati dosadan.

- A o onih nekoliko godina koje dolaze nakon toga...

- Dotle ću, vjerojatno, već imati dovoljno strpljenja da možda i zapišem nešto, da napravim možda neku knjigu ili nešto drugo što će me zadržati ovdje, a opet na neki malo drukčiji način.

Razgovarao: Nebojša Manojlović (Svijet, 1984.)