Ove filmove morate pogledati: "Toliko su loši da su dobri"

Ove filmove morate pogledati: "Toliko su loši da su dobri"
Foto: Press

ISAAC Godfrey Geoffrey Nabwana ili samo Nabwana IGG, nema pojma koliko je filmova snimio. Pretpostavlja da se radi o njih pedesetak, a neke je tijekom godina i izgubio. Neki su zauvijek izgubljeni zbog čestih nestanaka struje koji su mu uništili računalo, a neke je namjerno izbrisao kako bi na hard disku napravio mjesta za nove snimke.

Ono oko čega je sto posto siguran je broj posjeta kino dvorani. Bio je samo jednom u kinu i to se dogodilo 12. rujan 2019. kada je njegov film zatvorio Midnight Madness programa na ovogodišnjem međunarodnom filmskom festivalu u Torontu. Publika je bila oduševljena i počastili su ga petominutnim ovacijama. Ova ga je podrška rasplakala jer bila je to potvrda mukotrpnog rada koji je obavio kao vizionar iza studija Ramon Film Productions ili Wakaliwooda, mjesta koje je izrodilo gomilu niskobudžetnih akcijskih filmova koji su godinama zabavljali milijune ljudi na YouTubeu i stvorili jednu od najbizarnijih filmskih priča na svijetu.

Wakaliwood

O "spektaklima iz Ugande" već su pisali mnogi mediji, ali za one koji nisu upoznati, ovo je skraćena verzija priče.

Wakaliwood se nalazi u Wakaligi, siromašnom dijelu glavnog grada Ugande, Kampali, gdje je pristup internetu bio moguć samo rijetkima, a čak i oni koji su ga imali, nisu se mogli pohvaliti prevelikim brzinama. A Isaac je samouki filmaš koji je prvu kameru kupio novcem koji je zaradio praveći cigle. Cijelog života opsjednut je akcijskim i borilačkim filmovima,  a 1986., kada su se on i njegov brat Robert dokopali kineskog časopisa koji je sadržavao lekcije određenih borilačkih sportova i koji su on i Robert iskoristili kako početak svog treninga.

Upravo zato, borilačke su vještine neizostavan dio svih njegovih filmova. Prosječan akcijski spektakl iz Wakaliwooda traje oko sat vremena, snimanje traje mjesec dana, a budžet iznosi oko 200 dolara.

I dok se u Hrvatskoj mnogi drže filozofije da se ništa ne isplati snimati ako vam država ne uleti s novcem, Isaacova filozofija je jednostavna: "Ako ne možemo nabaviti helikopter, napravit ćemo ga". I to misli doslovno. U njegovom dvorištu i dalje stoji helikopter napravljen od otpada, a njegov entuzijazam teško je opisati.

Međutim, u njegovoj zemlji malo je onih koji bi se upustili u ovako sulud projekt. Uganda se još uvijek oporavlja od nasilja i etničkog čišćenja koje je provodio reži Idija Amina.

"Nitko nije bio voljan snimati filmove u Ugandi. Svom sam bratu rekao da ću jednog dana snimiti film, a on mi je odgovorio da su za film potrebni milijuni dolara. Rekao sam mu da je u filmu vidim umjetnost, a ne novac. To me oduvijek tjeralo prema ostvarenju sna. Da, potreban vam je i novac za kameru i ostalo, ali najbitnija je umjetnost", govori Isaac za AV Club.

Proslavili se u inozemstvu prije nego u domovini

Tamošnji mediji nikada nisu obraćali pretjeranu pozornost na ono čime se bavi, ali to se počelo mijenjati nakon što su se svjetski mediji zainteresirali za njihov opus. Glumce prepoznaju na ulici, Isaac se sve češće pojavljuje na TV-u, a privukli su i pažnju viših slojeva.

No, njima nije drago da im zemlju u inozemstvu predstavljaju nasilni filmovi bez budžeta.

To ne smeta Isaaca koji ima sve više fanova sa zapada, a pronašao je i ambasadora na zapadu. Alana Ssalija Hofmanisa koji tvrdi da je publike sve više, ali da afričke vlasti nemaju pojma što bi s Wakaliwoodom. Afriku su do sad najčešće predstavljale samo ozbiljne drame koje se bave ozbiljnim temama, a to je nešto što je teško pronaći u Wakaliwoodu.

Oni svoje uzore ni ne pronalaze u Africi već Americi i Kini, ali ubacili su nešto specifično i autentično upravo za Ugandu. Naime, filmovi u Ugandi većinom se gledaju kod kuće ili u takozvanim "video halama" gdje filmove neprestano komentira Video Joker ili VJ. Njegova je funkcija dvostruka. U prvom redu, pomaže gledateljima da shvate što se uopće događa budući da u Ugandi postoji gomila dijalekata i autohtonih jezika. Iako je službeni jezik engleski, više od 60% seljaka, tvrdi Isaac, ne govori ga tečno.

Druga funkcija je to da "sporije" dijelove između akcijskih scena, čini zanimljivijim. Štoviše, osobni Isaacov VJ, Emmie, pratio ga je i u Toronto gdje je komentirao sve što se događalo na platnu. Ponekad bi u scenama tučnjave jednostavno viknuo "film!", ali s vremenom je razvio stil, a njegove su šale postale bolje i često razbijaju četvrti zid pa Emmie zna poslati i poneku poruku publici.

Ovo je toliko loše da je dobro

Iako biste prema onome što vidite u filmu mogli zaključiti da Isaac sve radi sam, ekipa suradnika s godinama je narasla, a radi se i o obiteljskom poslu. Njegova supruga pomaže oko režije, montaže, scenarija i šminke, njegova najstarija kći radi glazbu, sin mu pomaže montirati filmove, a drugi sin glumi. Tu je još i gomila suradnika koji su njegove filmove iskoristili i kao odskočnu dasku pa rade na televiziji ili režiraju spotove.

Kada su ga pitali što bi učinio da dobije klasični multimilijunski holivudski budžet, Isaac je rekao: "Osnovao bih filmsko selo. Tako bih mogao snimiti više od stotinu filmova. Mogao bih i podučavati. U Ugandi je 70% stanovništva mlado i nemaju mogućnost zaposliti. Volio bih podučavati i dati im posao, a onda i sami mogu početi raditi i snimati filmove. To bih ja učinio s novcem".

Postoje loši filmovi i postoje filmovi koji su jednostavno negledljivi. U slučaju Wakaliwooda, svi su svjesni da se ne radi o kvalitetnim filmovima, ali radi se o neopisivo zaraznim budalaštinama koje vas svojim suludim tempom, prečesto katastrofalnim specijalnim efektima, urlikanjem VJ-a, grozno napisanim dijalozima i najsmješnijim tučnjavama na svijetu, ne odbijaju već upravo suprotno, drže vas prikovanima za ekran. Jedan od razloga popularnosti je i to što Isaac i njegova ekipa imaju smisao za humor i svoje filmove ne doživljavaju preozbiljno.

"Ovo je toliko loše da je dobro. Morate to vidjeti", objasnio je Hofmanis.

Počeci pokreta koji još nema naziv

I ovi filmovi postaju mainstream. Osim prikazivanja na festivalu u Torontu, pojavljuje se sve više onih koji rade filmove u istom stilu i to ne samo u Ugandi već diljem svijeta.

Indija ima filmaše koji rade filmove bez budžeta, Afganistan također, a bit će ih još više.

"Nakon što se Wakaliwood pojavio na TIFF-u, to će biti gorivo za sve ovo. Zapalit će vatru i započeti pokret koji još uvijek nema ime", tvrdi Hofmanis.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara