KAKO se broj milijunaša i milijardera povećava, sve je više ljudi koji posjeduju više novca nego što bi ga mogli potrošiti na sav luksuz svijeta. Kad dosegnu određenu razinu bogatstva, jasno je da im sljedeći zarađeni milijun neće promijeniti život, no što ih tjera na zgrtanje još novca nakon te točke?

Kako bi pronašao odgovor na to pitanje, novinar The Atlantica podružio se s ljudima koji su proveli određeno vrijeme s bogatima, a kako kaže, čuo je jako dobre razloge zašto bogati nastavljaju "loviti" još novca.

Michael Norton, profesor s Harvard Business Schoola koji je proučavao vezu između sreće i bogatstva, razvio je prilično elegantan model koji objašnjava takav obrazac ponašanja.

Norton tvrdi da je istraživanje ukazalo na dva središnja pitanja koja si ljudi postavljaju kako bi ocijenili jesu li zadovoljni nečim u svom životu: Jesam li bolji nego što sam bio? Jesam li bolji od drugih? Ta se pitanja odnose na bogatstvo, ali i na privlačnost te druge stvari oko kojih su ljudi nesigurni.

Dimenzije koje se mogu kvantificirati

"Problem je u tome što puno stvari koje su nam važne u životu ne možemo mjeriti. Ako želite biti dobar roditelj, teško je znati jeste li sad bolji nego što ste bili prije godinu dana, a teško je znati i jeste li bolji od svojih susjeda", kaže.

Tada se ljudi okreću dimenzijama koje se mogu kvantificirati.

"Novac je laka kategorija. Ako želim znati je li mi bolje nego tebi, jednostavno je, samo se zapitam zarađujem li više, je li moja kuća veća i imam li više stanova nego što sam imao", dodaje Norton.

Taj instinkt ne nestaje kad zaradite ogromnu količinu novca. 

"Problem je u tome što pitanje jesam li bolji nego što sam bio gura ljude samo u jednom smjeru, prema gore", ističe Norton.

Stoga, ako netko zaradi 50 milijuna dolara te se preseli u susjedstvo u kojem svi imaju više od toga, njihovo zadovoljstvo se topi i sad se osjećaju manje bogato te si postavljaju nove ciljeve.

Norton i njegovi suradnici pitali su više od 2000 osoba koje su teške barem milijun dolara koliko su sretni na ljestvici od 1 do 10 te koliko im još novca treba da bi bili maksimalno sretni.

"Skoro svi su rekli da im treba dva ili tri puta više od onog što sad imaju da bi bili sretni", rekao je.

Jeffrey Winters, profesor političkih znanosti na Sveučilištu Northwestern i autor Oligarhije, tvrdi da stvarno bogate ljude motivira uzbuđenje koje osjećaju kad povećaju svoje bogatstvo investicijama, kupovanjem novih tvrtki i tako dalje.

"Mi koji zarađujemo plaće i plaćamo troškove poput hipoteka, zdravstvenog osiguranja, hrane, školarine za djecu, novac povezujemo s troškovima. S druge strane, ultrabogati koriste novac da zarade novi novac, što je uzbudljivo", rekao je.

"Čak i milijarderi s kojima sam razgovarao, a razgovarao sam s puno njih, tvrde da je jako uzbudljivo svako dodatno povećanje novca koji imaju", rekao je.

"Osjećao sam se depresivno s bogatašima"

Brooke Harrington, profesorica na Kopenhagenskoj poslovnoj školi, koja je proučavala i pisala o financijskim praksama superbogatih, kaže da se bogati ne pitaju imaju li dovoljno da si kupe nešto zbilja skupo, već imaju li više od ljudi s kojima se uspoređuju.

Romanopisac Gary Shteyngart također je promatrao kako bogati razmišljaju o svom novcu. 

"Dosegnuli su točku u kojoj imaju dovoljno novca za sve što su ikad željeli, a stvari koje kupuju nisu toliko skupe kad se usporede s njihovim bogatstvom. Recimo najnoviji Tesla, nije bitno koliko košta kad imate 100 milijuna", rekao je i dodao da je primijetio da su ultrabogati užasno kompetitivni kad je riječ o njihovom bogatstvu.

Uvjeren je da su bili takvi jer su htjeli izgledati pametnije i sposobnije od drugih bogataša.

Zbog druženja s njima nije se osjećao dobro. 

"Bio sam sretan kad sam završio svoje istraživanje za knjigu, jer sam se zbog svega osjećao depresivno", rekao je.