Foto: 123RF/Index

AKO STE osjećajući manje tegobe s kičmon, preventivno došli u rehabilitacijski centar, nakon par dana terapije osjećat ćete ozbiljnije tegobe, a ako imate ozbiljniju dijagnozu, preporučuje se izbjeć magnet, struju, blato, grupne i individualne vježbe, te isključivo koristit usluge hotelskog restorana, i to onih dana kad nema svinjetine na meniju.

Naziv toplice je primjereniji ovakin ustanovama jer klima ne radi, a ventilatoru su propeleri pričvršćeni selotejpon, te kad ga upalite imate osjećaj da ste u helikopteru koji upravo polijeće.

Skaline koje vode na terapije izgledaju ka šunka u ovitku. Nerado gazite po spizi, ali nakon par sekundi više ne vidite nutricionistički sastav isprid vas. Tišćite se zida jer letrike ima samo za prvih desetak skalina. Preostalih dvadesetak prolazite naslipo. Niste se ovoliko isudarali sa zidon još otkad ste se, odajući prvi put na štiklan, oblokali na maturi. Da se i polomite, rehabilitirat ćete se čin sađete u podrum. Kad ste se spustili u katakombe pune štednih žarulja, svatili ste da ćete ovde prije skončat negoli se oporavit.

Di god piše Ne ulazi!, vrata su otvorena, a ljudi je ka na kolodvoru. Svak more vidit ko se magnetski tretira i kako to izgleda. Čovika koji leži pitate otkad je tude i šta osjeća. Ne osjeća ništa, kaže, jedino što mu se dlake na rukan ježe kad taj dan prođe kraj televizije. Na elektro-terapiji je ka na pijaci:- Pojačaj! Kalaj! Pusti još! Cjenka se ne bi li ušićarilo dodatnih pet-šest trnaca. Naredni dan odlučite priskočit magnet i otić na struju jer je na elektro-terapiji veselije, nepristojnije i bučnije, pa se osjećate ka doma. Niko van nije objasnio šta od elektro-terapije možete očekivat, pa napeto sidite i čekate. Ništa! Često van kažu da ste neosjetljivi, pa mislite da je do vas. Sidite 5 minuta, a onda odjednon sve zazuji-došla struja!

Odignu van se sve dlake, kako one na vr glave, tako i one u gaćama. Umisto očekivanih desetak trnaca, zatrnu van namah obe ruke, a prije negoli van se ukoče noge, trčete na magnet javit se poznaniku.

- Ovo je terapija!!! - pobjedonosno viknete.

Zavidi van. Kako i ne bi? Kud vi prođete, svitlo treperi.

Koristit bazen može svaki pacijent i vaše je pravo sudjelovat u grupnon izmjenjivanju gljivica. Ali ni tu ne morete doć na red jer se nakon kafe, a prije ručka, u njemu namače desetak umirovljenica, prepričavajući jedna drugoj skraćenu verziju svoga života koji samin tin šta su dobile ove toplice nije bio uzaludan.

Ono zbog čega su vas tukli dok ste bili dite, ode plaćate (ako nemate dopunsko). Meljanje blaton zahtijeva stručnost i kompetenciju jer se terapeutica, ne gledajući vas, mora skoncentrirat da pogodi blaton vaše bolno misto dok istovremeno priča s kolegicon. Teško je do blata i doć u današnje vrime, oko vaše kuće samo betun i azbest.

Na grupnin vježbama terapeut se malo zamisli, pa jednu vježbu radite i po 10 minuta. Broj vježbi zavisi od misaonosti terapeuta. Nekad u po ure učinite dvadesetak vježbi, nekad desetak, a nekad i ne primjete kad se dignete i odete. Grupne vježbe su ka ručak-svi kusaju isto, a individualne vježbe su, kako sama rič kaže, jelo po narudžbi. Vama se isto piše, izist ćete šta van zakuvaju, bez obzira žvakali u grupi ili individualno.

Najstručnije osoblje u rehabilitacijskon centru su konobari. Jedino vas oni, uz osmijeh, pitaju kako ste. Da van oni govore šta ćete sa rukama i nogama, vama bi se ukočeno otkočilo, čuli bi kakvu anegdotu o nekome kome je bilo slično i ko je dobro proša. Ovako saznate kome je iz ničega krenilo nagore i kako je piša niz nogu do kraja života.

Drugi motivacijski govor prosječnog terapeuta je primjedba da vi dolazite ode zbog sebe, a ne zbog njih, što je obrnuto proporcionalno razlogu zbog kojeg oni dolaze na posal.
Ako upitate kad ide udah, kad izdah, kad stežete stopala, a kad ne morate, terapeut cokne jezikon sugerirajući da gnjavite. Nakon 10 minuta, usrid vježbe, obrati van se ironično: - Za one koji ne znaju, radeći ovu vježbu izdišemo nakon spuštanja ruku.

Iako 4 od 6 pacijenata dotad radi krivo i ispravi se kad van se on obrati, niko se nikad ne žali naglas. Valjda misle da in nekon zadanon vježbon može slomit kičmu. Dok radite vježbe za donji dio leđa, terapeut se dopisuje po fejsu, pa kako zamanete rukon i nogon tako i ostanete (naknadno saznajete da je tribalo ukočit stopala čime bi se blokira donji dio kičme).

- Šta činite? - opravdano se čudi terapeut.

Ajmečete! Ne morete se sami dignit, pa vas tribaju iznit, što dekomodira dodatnih dvoje-troje stručnih djelatnika koji ne side besposleni već svak tipka na svome mobitelu.Kad vas primi hitna, ispostavi se da neke od tih vježbi niste smili radit uopće. Lakne van. I da ste ih radili ispravno, ukočilo bi vas. Promatrate ljude u invalidskin kolicima i nagađate jesu li završili u kolicima prije ili poslije rehabilitacije.

Ako pacijente upitate zašto se ne žale na tretman, pogledaju u stranu, ne bi se tili zamirat. Ko smi kazat da je osoblje aljkavo i bezobrazno, a njihovu stručnost ne istražuju ni mjerodavniji od vas. Ionako nan u vladi i na direktorskin mistima side takozvani doktori, takozvani magistri, takozvani intelektualci. Takozvani bi kupili i diplomu kirurga i operirali bez grižnje savjesti, svaljujući krivicu na pacijenta ako njihovu nestručnost ne more podnit. Sve to pacijente košta živaca, para i zdravlja dok nestručnjaka vlastiti bezobrazluk ne košta niti ružnog sna.

Zbog traljavog zdravstva plaćamo dopunsko osiguranje jer čovik nakon jednog "stručnjaka" mora posjetit još desetak sličnih. Na kraju spas nađe u travarima.

Ako na uputnicu odete u rahabilitacijski centar, jedite, pijte, udišite i izdišite, a stručno osoblje prepustite poslu za koji su plaćeni-konobarenju. Oni će van uistinu pomoć da se bolje osjećate.