PRIČA ide ovako, navodno su po svršetku snimanja filma Dogman Luc Besson i glavni glumac Caleb Landry Jones poželjeli ponovno raditi zajedno pa su razgovarali koji bi mogao biti sljedeći projekt. Mislili su, mislili, i domislili se – ne biste nikad pogodili – ta da, Drakula!

E sad, zašto baš Dracula a ne Frankenstein, Fantomas ili Asteriks, nakon gledanja filma teško je reći, jer novi Drakula: Vječna ljubav (Dracula: A Love Tale) ne donosi baš mnogo novoga u odnosu na dosadašnje ekranizacije romana Brama Stokera o notornome transilvanijskom vampiru. 

Problem je tim veći što su ove godine snimljene već dvije verzije priče o Drakuli, i to od dvije vrlo snažne autorske osobnosti: Nosferatu Roberta Eggersa i Drakula Radua Judea, i ma što mislili o svakoj od njih, nesumnjivo su autorski upečatljivije od Bessonova filma.

Autorski svijet Luca Bessona toliko je nekoherentan i zbrčkan da ga je teško opisati, odnosno pronaći mu zajednički nazivnik, osim sklonosti vizualnoj atraktivnosti i spektaklu. Bilo da je riječ o Velikom plavetnilu, Petom elementu, Ivani Orleanskoj, Arthuru u zemlji Minimoya ili Lucy, spektakularizacija je zapravo jedino što ih povezuje. A to je ujedno i jedina poveznica s njegovim Drakulom.

O čemu se tu radi?

Novi film kombinira epski zamah koji Besson daje ovoj gotičkoj priči s naglašenim romantičnim slojem. Kneza Vlada II (Caleb Landry Jones) na početku filma zatječemo u 15-om stoljeću, u krevetu s lijepom Elizabetom (Zoë Bleu), iz kojeg preko volje izlazi kako bi predvodio kršćansku vojsku u ratu protiv Osmanlija.

Vlad u bitci pobjeđuje, no istovremeno gubi onu koju najviše voli, Elizabetu. Lud od boli i bijesa, proklinje Boga i postaje vampir te osuđen na besmrtnost stoljećima luta svijetom u potrazi za svojom neprežaljenom Elizabetom, za koju je uvjeren da se reinkarnirala.

Par stoljeća kasnije, točnije u 19-om stoljeću, knez Vlad, sada poznatiji kao grof Drakula, u djevojci Mini (Zoë Bleu) prepoznaje  svoju izgubljenu ljubav te dolazi u Pariz u potragu za njom. Istovremeno, za njim traga svećenik (Christoph Waltz) koji je život posvetio potrazi za prvim vampirom pa ga u Parizu čeka spreman, oboružan križem i kolcem, dok u češnjak baš i ne polaže puno nade.

Naglašena romantična linija filma svakog filmofila bez greške upućuje na film Francisa Forda Coppole Bram Stoker's Dracula iz 1992. godine pa se stječe dojam da Bessonov film zapravo nije ekranizacija romana, kojega mu se ionako vjerojatno nije dalo čitati, već remake Coppolinog filma.

U romanu, naime, jedva da postoji naznaka romantike, u njemu je Drakulin osnovni motiv želja za moći i dominacijom, a ne potraga za ljubavi, što je motiv koji je kod Coppole autorski doprinos i interpretacija, a kod Bessona uglavnom imitacija. 

Zajebancija na koju nas nitko nije upozorio

Luc Besson previše je zaposlen tip da bi se bavio takvim tricama: dok Coppola dojmljivo spaja romantične pasaže sa zaista mračnim registrom filma i hororskim ugođajem, Besson svoj film sastavlja s koca i konopca, anything goes, pa u njega ubacuje sve što mu se nađe pri ruci, red seksa, red ratnih makljaža, red sapuničarske romantike, red predmoderne psihijatrije, red gotičkog horora, red vampirskih klišeja i, kao šećer na kraju, Christoph Waltz koji kao da je bez pripreme odbjegao iz Tarantinovog Djanga, a nitko ga nije upozorio da Drakula nije zajebancija. 

Što je ok, jer ovaj Drakula zapravo jest zajebancija, samo što ni nas na to nitko nije upozorio. Usput, ta manija da se komički elementi umeću baš u svaki žanr i u svaki film malo pomalo postaje teško podnošljiva, a u ovom konkretnom filmu i sasvim nepodnošljiva. 

Scenarij filma je pak zamalo horor pretvorio u telenovelu pa me ni pouzdani IMDb nije uspio posve razuvjeriti kako u njemu svoje prste nije imala Jelena Veljača, a Besson koji kao režiser inače uopće nije nevješt, ovdje je baratao samo lijevom rukom kako bi sklopio pitak, dinamičan i blještav paket, sve s mašnicom na vrhu, ali bolno lišen stila i smisla.

O Drakuli je do sada u svjetskoj kinematografiji snimljeno više od stotinu, neki kažu gotovo dvije stotine filmova, pa nekako mislim da ni ovaj, ajmo reći 201. po redu, zaista nije bio potreban. No, Luc ne treba očajavati, jer, kao što je prije 128 godina rekao čuveni lovac na vampire Van Helsing, "učimo iz poraza, a ne iz pobjeda". 

Ocjena: 5.5/10