MEDIJI su prepuni priča o novoj HBO-ovoj seriji "Černobil" koja je u samo pet epizoda osvojila svijet i postala jedna od najpopularnijih serija godine, a tome u prilog ide i ocjena na IMDb-u gdje je proglašena najboljom serijom svih vremena.

Naravno, ocjenama s IMDb-a uvijek treba pristupati s golemom dozom rezerve i ne uzimati ih zdravo za gotovo, ali jedno je sigurno - serija je hit. 

Ipak, radi se o hitu koji nitko nije očekivao, uključujući vjerojatno i same autore koji su znali da imaju dobru seriju, ali HBO-ove miniserije prečesto su kvalitetan sadržaj u kojem uživaju rijetki. Dovoljno se prisjetiti izvanrednih serija kao što su "John Adams", "The Night Of" ili "Show Me a Hero" i bit će vam jasno da miniserije jednostavno nisu nešto što privlači more gledatelja. 

U čemu je onda tajna? Što je toliko privuklo gledatelje i natjeralo ih da o seriji pričaju i pišu kao da se radi o posljednjoj sezoni "Igre prijestolja"?

Novinarka Wireda Emily Dreyfuss ima teoriju, a sve započinje stanjem u svijetu. 

Životinje umiru, temperature rastu, razmišljanje o politici na lokalnoj i globalnoj razini samo budi depresiju i strah, bolesti koje smo istrijebili vraćaju se u velikom stilu zbog opiranja znanosti, tehnologija nas nije spojila nego razdvojila i naposljetku nam izazvala još veći strah jer sada dobivamo valove depresije iz svih krajeva svijeta. 

No barem nemamo problema s nuklearnom katastrofom. 

U posljednjih pet tjedana seriju je sveukupno gledalo preko šest milijuna gledatelja, a to ne uključuje sve one koji su je ilegalno skidali s interneta. A uzmemo li u obzir o kakvoj se seriji radi, pomalo iznenađuje da je toliko teška i depresivna serija postala toliko velik hit. 

Iz epizode u epizodu postaje sve gore. Počinje samoubojstvom, nastavlja se jednom od najgorih katastrofa u povijesti čovječanstva, prelazi u prizore ljudskih tijela uništenih radijacijom, kamiona prepunih leševa pasa i smrti beba, a kulminira suđenjem koje do kraja uništava vjeru u ljudski rod i pravdu. 

Drugim riječima, ako tražite bijeg od surove stvarnosti, "Černobil" je vjerojatno najčemernije mjesto na kojem ga možete tražiti. No milijuni ljudi činili su upravo to. 

Serija je mnoge uznemirila, ali vraćali su joj se. Oni drugi tvrde da ih serija na neki bizaran način smiruje jer su nakon odgledane epizode svjesni da im uvijek može biti gore. Drugi pak tvrde da ih ova kombinacija ljudske tragedije, strahota birokracije i krhkosti naših života tjera da se osjećaju loše, ali oni to vole. I na stranu neke povijesne netočnosti i umjetničke slobode scenarista, ovo je horor utemeljen na stvarnim događajima. Radnja je spora i koliko god mislili da znate o nesreći, i dalje vas uspijeva šokirati i izazvati nemir u vama. 

Psiholog Paul Rozin ovo stanje naziva "benigni mazohizam". Prema njegovoj teoriji, ljudi su evoluirali tako da uživaju u trenucima kada njihova tijela vjeruju da smo u opasnosti, ali naši mozgovi znaju da nismo. Iz istog razloga uživamo u vožnji vlakom smrti, ljutoj hrani, bolnim masažama i hororima. 

"Spoznaja da su nam tijela prevarena i da ne postoji stvarna opasnost izaziva ugodu", objašnjava Rozin u svojoj knjizi "Judgement and Decision Making" i dodaje da je taj nesklad interna dramatična ironija, situacija u kojoj dio našeg tijela zna nešto što drugi dio ne zna. To izaziva ugodu. 

U slučaju "Černobila" to izgleda ovako: Kada gledamo Valerija Legasova kako upozorava Mihaela Gorbačova da su vatre možda ugašene, ali i da bi voda u Aziji i Europi mogla biti kontaminirana još dugi niz godina, gledatelji su svjesni da se to nije dogodilo i da je sve u redu. Ipak, užas te spoznaje i proživljavanje toga koliko smo blizu bili nezamislivoj katastrofi izaziva spomenuti fenomen. Prvo dolazi tjeskoba, a zatim olakšanje. 

Tu su i elementi Schadenfreudea ili pronalaska užitka u tuđoj nesreći. To je nesreća ljudi iz drugog vremena, ljudi koji su se žrtvovali kako bi nam osigurali budućnost, a tu je i moment katarze. Mediji nas neprestano bombardiraju pričama o tome kako je sve loše i kako će biti i gore, ali u slučaju ove serije naša tijela prolaze kroz faze najgorih prognoza, ali imamo i priliku riješiti se tog straha. 

Ameri imaju dodatnu satisfakciju zbog činjenice da se radi o njihovim "prirodnim neprijateljima" Rusima. No, nemaju poseban razlog za slavlje jer ovo nije samo priča o problematičnoj ruskoj vlasti i herojstvu običnih građana nego neugodan podsjetnik na to da im državu vodi ispodprosječno inteligentna osoba s velikom koncentracijom moći koju nije u stanju razumjeti. Mirno ne može spavati ni ostatak svijeta jer ono što se događa u SAD-u odražava se i na ostatak svijeta. 

Ovisno o tome kako je gledate, ovo može biti kvalitetan podsjetnik na ono što se dogodilo. Možete pobjeći od trenutnih strahota podsjećajući se na strahote minulih vremena. U isto vrijeme užasava vas spoznaja da se isto može dogoditi u svakoj državi koju vode nesposobni političari koji će u gramzivoj utrci za moći pokušati prikriti istinu bez obzira na cijenu koju svi plaćamo. 

Kao što je Dreyfuss napisala: "Černobil je užasavajući hit koji je svima bio potreban."