U POSLJEDNJIH sedam godina potpisnik ovih redaka proveo je ukupno dvije godine smucajući se Latinskom Amerikom, Azijom i Afrikom, a netom što je otkucala 2022. još se jednom otisnuo na Karipsko more. Sljedeća dva mjeseca na Indexu ćete imati priliku čitati njegove putopise iz Dominikanske Republike.

>>> Punta Cana - zastrašujući prozor u budućnost turizma

Pedeset kilometara jugozapadno od Punta Cane, na rubu kilometarske prašume Cotubanama, leži Bayahibe. Ovo ribarsko mjestašce vjerojatno se nikada ne bi našlo na povijesnoj mapi svijeta da se u njegovu akvatoriju 2002. nije odvila vjerojatno najintrigantnija ronilačka nesreća svih vremena, a svega pet godina poslije i četiri nautičke milje dalje pronađen jedan od najslavnijih gusarskih brodova u povijesti.

Dokumentarac No limits o posljednjem zaronu Audrey Mestre, prilikom kojeg joj je na 171. metru otkazala oprema, bolno je oslikao ne samo bolesnu ljudsku potrebu za slavom već i apsolutnu nefunkcionalnost dominikanskih javnih službi. Carlos Serra i danas tvrdi da je Audreyn suprug namjerno ostavio tzv. pony tank prazan kako bi pred kamerama izveo nemoguće - spustio se na 90 metara s jednom bocom kisika te suicidalno brzo vratio na površinu.

Njegovo herojstvo nažalost nije imalo sretan završetak. Iako je Audrey doveo na površinu s blagim pulsom, organizacija cijelog pothvata bila je katastrofalna. Na brodu je umjesto doktora bio zubar, a ništa bolje nije bilo ni kad su stigli na obalu. Trenutak u kojem se njeno beživotno tijelo prenaša ulicama Bayahibea u ležaljci za plažu, a odjel hitne pomoći ostaje nepripremljen za prijem jer su se to jutro bojali zidovi, ostat će karipska evergreen burleska.

Jednako bizaran bio je i kraj Quedagha Merchanta, odnosno njegova posljednja kapetana Williama Kidda, uglednog škotskog lovca na gusare. Ovaj trgovački brod s vrijednim armenskih zlatom koji je indijskim oceanom plovio pod francuskom zaštitom, Kidd je 1698. godine s pravom zaplijenio kod Cochina, a potom s njim otplovio na Karibe, gdje se spremao s posadom i financijerima podijeliti raskošni tovar vrijedan milijune dolara.

Taj sam žar odnekud znao

Kako je u međuvremenu i sam proglašen gusarom te je za njim izdana potjernica, po dolasku je skrio brod te pohitao očistiti svoje ime. U jednom od prvih zapisanih slučajeva namjernog zametanja dokumenta, Kidd je u Londonu osuđen na smrt vješanjem a da nikad nikom nije otkrio gdje se brod nalazi. Čak tri stotine godina poslije olupina Quedagh Merchanta pronađena je u zaljevu otočića Catalina.

Danas u Bayahibeu, uperen prema obzoru na kojem se davno pojavio, stoji top spašen s olupine i mala plaka nesretnom kapetanu. Naš domaćin Jayson ne krije euforiju kad priča o eksploziji potrage za blagom koja je uslijedila. Iako se smatra da je posada, shvativši da se ovaj neće vratiti, razdijelila blago i potopila brod, puno je onih koji su uvjereni kako je lukavi Kidd dobar dio plijena ostavio da ga čeka negdje na sigurnom.

Žar koji sam tijekom njegove pripovijesti primijetio u pogledu svoje djevojke izmamio mi je osmijeh. Taj sam žar odnekud znao. Koncem osamdesetih tinjao je i u mojim očima dok sam po tko zna koji put pregledavao Gooniese. Ne znam točno kad, ali negdje u tom trenutku sinulo mi je da je od svih mogućih ideja djetinje romantična gesta možda ipak najprikladnija kostimu vječnog dječaka koji i danas, nadomak četrdesetoj, uporno nosim. Ali o tom nešto kasnije.

Sljedećeg jutra, zajedno s deset žitelja, barelom motornog ulja, polovnim agregatom te parom neobično tihih kokoši, uskočili smo u jedini službeni prijevoz za Saonu toga dana. U međuvremenu su autobusi već okupirali promenadu Bayahibea, a iz njihove utrobe izašle stotine prekaljenih resortaša što su dan odlučili prikratiti izletom na Canto de la playa.

Dom poludragog plavog kamena

Znajući što nas čeka, u tim sam im trenucima istinski zavidio. Njihovi ispolirani gliseri imali su Yamahina čudovišta od 350 konja, a naš čamac Tohatsu od 18 magaraca koji se palio namatanjem konopca na bubanj zamašnjaka. Gledajući bijele goste kako trapavo ulaze u brodove, nije mi promaknula zanimljiva ironija. Nekad su tako bojažljivo i nespretno crnci ulazili u brodove bjelačkih kapetana. Danas je obratno.

Sat vremena probijanja kroz valove što ih trgovački vjetar zavrće preko mačje plaže, predstavljalo je šamar za dobro jutro, ali i prijeko potrebni uvod trodnevnom boravku u jedinoj naseobini na otoku. Mano Juan pedesetih je godina Trujillo koristio za izoliranje političkih oponenata, a danas ga stanoviti Negro koristi za izoliranje karetne želve. Hvale vrijedno uzgajalište kornjača vjerojatno bi odavno napustio da nije postalo nezaobilazna točka dnevnih tura, a on u njemu otvorio trgovinu nakita.

Kao i drugdje, većina artikala izrađena je od poludragog kamena koji se jedino može pronaći u Dominikanskoj Republici. Povijest larimara nije dugačka, otkriven je tek početkom sedamdesetih kad se holivudsko draguljarsko ludilo Doručka kod Tiffany došuljalo i do Kariba. Sljedećih četrdeset godina prodaja se najčešće odvijala u specijaliziranim dućanima, no kad ga je 2011. vlada proglasila nacionalnim kamenom, započelo je općenarodno larimarsko ludilo.

Mala brošura puna je sebe. Kazuje kako su njegova blagotvorna djelovanja sveobuhvatnija od molitve. Osoba koja ga nosi sposobna je bolje razumjeti svoj unutarnji svijet te postati osjetljivija na probleme drugih, ljubaznija i manje kritična. Larimar također oslobađa od apatije i depresije te vraća vjeru u radost i svjetlost, a ne samo da je neizostavna pomoć pri upali gornjih dišnih puteva, aterosklerozi ili hipertenziji već mladim parovima pomaže izgraditi skladan obiteljski život.

Tropska verzija Života na sjeveru s najbržim internetom Kariba

Na otoku ga, dakako, nitko ne nosi, a zašto i bi kad daleko od gradske bijede gotovo uvijek znači i daleko od bolesti, kako na fizičkoj, tako i na mentalnoj razini. Život u Mano Juanu jednostavan je kao prva lekcija na klaviru, miran kao jutro poslije antibebi pilule, a s koje ga god strane sunce obasjalo, neobično nalikuje karipskoj verziji kultnog Cicelyja iz Života na sjeveru. Međuljudski odnosi na njemu, pak, sasvim su druga priča.

Vlasnici raznobojnih drvenih kućica, što poput rakovih glava vire iz pijeska, kao da su ispali iz Baretićeva pera. Moj Tonino Smeraldić bio je Adam, voditelj restorana Zoymar, čija djevojka, inače rasna haićanska ljepotica, svaku večer čim joj ovaj uskrati rum, urla kako od njega nikad ni m od muškarca te kako je, kad ga je prvi put zimus ugledala, mislila da je osnovnoškolac tu u posjetu s roditeljima.

Osim vlasnice El Paraisa, od stranaca tu je još i brkati Hebert, koji je 2019. odlučio raskrstiti s maglovitim Ingolstadtom te penzionerske dane provesti na sunčanoj Saoni uz svoja tri psa i sitnu ženu koja mu u dvoru, da ga valjda navede na povratak, svaki drugi dan peče bavarske kobasice. Moj omiljeni lik bio je saonski Selim - prva ploča domina te vrstan lovac na lampuge čije filete tri zapadnjačka restorana prodaju kao suho zlato.

Doduše, postoji jedna bitna razlika u odnosu na Trećić. Kako se umjesto svjetionika usred sela uzdiže golemi komunikacijski toranj, signala ima u nemogućim količinama. Zvuči suludo, ali ovih tristo ribara uživa u najbržem internetu Kariba. Netflix, Tik-Tok, Kardashians, nema što se ne prati, a ultrapopularni Emanuel Herrera, poznatiji kao El Alfa El Jefe, ne može ni isprdnuti nešto iz repertoara svog bizarnog miksa dembowa, latin hip-hopa i reggaetona a da otočani to ne poprate. 

Nakon 21 sat otok uranja u neobičnu tišinu

Nesvakidašnji miks zaostalosti i progresivnosti možda se najbolje očituje u večernjim satima kad gradske ulice, u odnosu na ostatak zemlje, nisu krcate mještanima niti odzvanjaju muzikom. Ovdje su svi pred ekranima svojih trošnih koliba. Muškarci opsjednuti bejzbolom, a žene novovalnim azijskim sapunicama. Posljednjih mjeseci za neizostavnu večernju hipnozu odgovorna je kineska El Amor Esta en el aire ilitiga Xing Fu, Jin Zai Zhi Chi.

Neobična tišina koja otok proguta poslije devet savršeno nam je odgovarala s obzirom na to da smo prvu noć odlučili provesti u šatoru. Kako je Adam uvaženi član CS zajednice, sve je bilo dogovoreno još iz Splita. Sudbonosni trenutak trebao se odviti baš te večeri, pod kolosalno zvjezdanim nebom, na toplom karipskom pijesku u jednom malom platnenom kvadratu na samom kraju svijeta. Ispostavilo se, bila je prava sreća što sam u Bayahibeu smislio alternativu. Zašto? 

Smrad u šatoru bio je nesnosan. Adam je poslije priznao - par noći ranije jedan je Poljak debelo pretjerao s pićem pa se u njemu, da prostite, životinjski ispovraćao. Ribao ga je nesretnik više puta, ali vonj istjerati uspio nije. Ulazak smo, jasno, odgađali koliko god smo mogli i ne bi to bio problem da domalo nije postalo vlažno kao u amazonskoj prašumi. U pola sata sve na nama bilo je potpuno mokro. Kao šlag na tortu došli su komarci. Od uboda zvijezde smo vidjeli i kad smo žmirili.

Tek mi je tad postalo jasno zašto Dominikanci inzistiraju na poludnevnim izletima na Saonu - kako ne bi narušili bajkovitost ovog mjesta. Jednom kad sunce zađe tamo negdje u smjeru Arube, svaka plaža izvan naselja postaje krvoločna arena brojnih vrsta komaraca, od kojih su najgori nesnosni no-see-umsi ilitiga jenjeni, kako im lokalci tepaju. Te male mušice, kao iz samog pakla izašle, čovjeka mogu navesti da digne ruku na sebe, a što je najgore, gotovo da ne reagiraju na repelente.

Pronalazak dostojan Kiddovog blaga

No ako su noći grozomorne, s jutrom se otvaraju vrata dženeta. Direktno iz šatora uletjeti u larimarski tirkizno more užitak je koji s kamatama isplaćuje pretrpljeno. Teško je u riječi pretočiti tu robinzonsku zadovoljštinu koju čovjek osjeća kad pronađe relativno pristupačnu palmu sa zrelim kokosovim orahom, pošteno se namuči za skinuti ga pa sve svoje beskorisno znanje upregne kako bi ga otvorio te naposljetku i halapljivo iskapio. Tako prosto, a tako ispunjavajuće.

Zavjesa je pala čim su se prvi turistički brodovi ocrtali na pučini. Više nego dovoljan znak za pokupiti prnje. Provlačeći se šumom palmi, dugo smo hodali uz divnu flamingo lagunu prije nego što nam se posrećilo. Kilometri snježnobijelog pijeska bili su bez trunke hlada, a onda se odjednom pojavila. Na svega par metara od morske linije, kao samo za nas nikla, krivila se mala žgoljava palma.

Pozornica je bila postavljena, kulminacija se bližila, a umjesto da posljednje trenutke koristi za uvježbavanje davno uigranog performansa, glavni je glumac izgubljeno zvirkao uokolo kao da traži šaptača koji mu ima reći što mu je činiti. Sve ideje koje su mu padale na pamet odjednom su se činile tako jadne i glupe. Srećom, radnja, koju kao da je pisao neki nevješti satiričar, stala se raspletati sama od sebe. 

Krenuvši napokon u potragu za nestalim gusarskim blagom uskoro smo se našli u moru pa prateći šarene ribice krenuli k obližnjem koraljnom grebenu. Većina ih je naizgled besciljno plivala sve dok nas jedan mali Nemo nije odlučio odvesti pravo do blaga - skupocjenih Gucci naočala što su lijeno ležale u pijesku. Kakav pronalazak! Ništa manje vrijedan od onog antiknog Kiddovog plijena.

Izron s bijelom kutijicom u ruci

Čim smo trijumfalno izašli na plažu, znao sam što mi je činiti. Valjalo ju je nagovoriti da odemo opet, no kako je ona svoje blago već pronašla, nije htjela ni čuti o novom pokušaju. Kad sam već bio izgubio svaku nadu, uronjen ne u biserno more već u Huxleyev Vrli novi svijet, razmišljajući kako je lako moguće da je ovaj dugonja u pravu (čovječanstvo će pronaći sreću tek kad se odrekne obitelji, religije i filozofije kao glavnih izvora nezadovoljstva), začuo sam povike iz mora. "Ajde, dođi."

Znao sam, sad ili nikad. Dohvatio sam masku i zavitlao je par metara iza nje, taman da dobijem vremena izvući malu bijelu kutijicu iz torbe. Dok se zabavljala roneći uokolo, ušao sam do pazuha pa je brže-bolje zakopao, taman toliko da je jedva primjetno viri. Kako je ne bih izgubio iz vida, e to bi tek bio fijasko, nogom sam stao tik pored. Nije mi budali palo na pamet da je bilo pitanje vremena kada će djevojka doplivati do mene, a da se pritom nisam smio pomaknuti ni milimetra.

S jednom nogom na tlu, a drugom održavajući se na mjestu, uslijedila je iscrpljujuća borba s valovima. U par navrata krenula bi prema meni samo da bi se nakon par metara okrenula. Iskreno, ne znam što sve nisam pokušao tih nekoliko minuta. Telekinezu, kontrolu misli, slanje pozitivne energije u svemir, vizualiziranje želja, međutim baš ništa nije funkcioniralo. Jedino što sam znao jest da ne smijem ja biti taj koji će je navesti da dođe. Činilo mi se preočito.

Srećom, ispalo je točno kako sam priželjkivao. Kad mi je nakon nekog vremena prišla, smjesta je primijetila da se nešto nalazi u pijesku. Zaronila je pa uzbuđeno iskočila van s bijelom kutijicom u ruci. Srećom, majci sam lagao stotinama puta. Oči sam razrogačio od čuđenja. Radoznalim pogledom pažljivo ju je otvorila, uvjerena kako je prazna. 

"Hoćeš li se udati za mene?"

A onda, kao grom iz vedra neba, stala je skakati i urlikati. Nikad je nisam vidio tako ozarenu, međutim valjalo je dovršiti posao. Taj sam trenutak nebrojeno puta gledao u filmovima, od neugode ponekad i zatvarao oči, uvjeren kako se u njemu neću naći nikada. Desetak sekundi skupljao sam hrabrost, a onda, uz luđačko lupanje srca, kleknuo i bojažljivim očima izrecitirao ofucanu rečenicu.

Bio sam siguran da sam protekle noći prošao kroz sve potencijalne replike, ali vraga. Umjesto da potvrdno kimne glavom i poljubi me, grubo me odgurnula rukom i rekla. "Daj, glupane, makni se. Što se zezaš s takvim stvarima. Pogledaj što sam našla! Ne mogu vjerovati! Ovo je najsretniji dan u mom životu." I bio je, shvatit će poslije, samo na jedan drugačiji način.

Iako dobrano uzdrman, uhvatio sam je za ruku i ponovio pitanje, ali samo da bih zaradio "je li stvarno baš svaki put moraš ukrasti šou" pogled. Shvativši da je vrag odnio šalu, podigao sam se i pokušao dati notu ozbiljnosti, no netko gore odlučio je napraviti predstavu od moje predstave. Sljedećih pet minuta iz petnih sam je žila uvjeravao da prsten nije ispao nekom nesretniku niti je davno izgubljeno Kiddovo blago, već sam ga iz Splita donio i tu postavio upravo ja.

Odjednom, kao rukom skinut, osmijeh je nestao s lica, oči zasuzile, a taman kad je htjela nešto prozboriti, poveći val oboje nas je pokosio. Nagutana mora, izvirila je kroz pjenu i stala luđački kašljati, zaokruživši tako divnu poruku svim wannabe romantičarima - okanite se pizdarija. Djevojku zaprosite u restoranu ili hotelskoj sobi, na plaži ili Poljudu. U suprotnom riskirate naći se pred beskrajno uplakanim bićem koje će, gušeći se, ispljunuti sve osim očekivane riječce da.

Doduše, ako dobro procijenite situaciju, rezultat će biti isti. Nećete više biti Kidd.