HRVATSKI glumac Milivoj Beader danas poručuje da mu je drago što je, uz "teret" krvnih zrnaca", pobijedio one koji su se otvoreno zaklinjali da nikad neće postati glumac. Nedavno je u filmu Dragana Bjelogrlića "Žigosani u reketu" odigrao istaknutog hrvatskog negativca, a u filmu "Dopunska nastava" Ivana Gorana Viteza glumi ogorčenog i razvedenog bivšeg branitelja kojemu ne daju viđati kćer. I sam je bio hrvatski branitelj dragovoljac. Njegov otac Jovo bio je jedan od najpoznatijih građana srpske nacionalnosti u Drnišu, a početkom rata odbio je poziv Jovana Raškovića da mu se pridruži u balvan revoluciji.

"Okupilo nas se nekoliko stotina, uglavnom studenata, toga rujna 1991. u Zagrebu. Bilo nas je više iz miješanih brakova nego čiste krvne slike. Ljudi u Dalmaciji ni dan danas često nemaju pojma koliko je drniških Srba bilo u gardi. Kad sam čuo Ratka Mladića kako poručuje da je Drniš "stoletni srpski grad" i da će u njemu uskoro i ptice "pevati srpski", u meni se, kao i u mnogima, prelomilo. Nije to bila nikakva politika, nego odluka srca", rekao je za Slobodnu Dalmaciju.

I njega i oca u Kninu su javno prozivali kao veleizdajnike.

"Svaki rat je na ovim prostorima obično i obiteljski, a Beadera je bilo i na neprijateljskoj strani. Čak su neki od tih naših daljnjih rođaka, kako smo naknadno čuli, nakon okupacije opljačkali našu kuću i odnijeli pršute iz konobe u Drnišu. Kad te stvari danas pričam kolegama glumcima u Beogradu, mnogima je neshvatljivo da sam ja, sin Jove, bio hrvatski vojnik: mlađe generacije tamo su, kao i kod nas, potpuno preparirane plošnim tumačenjima ratne povijesti", rekao je.

"Nisam, poput nekih šarlatana, rat dočekao ni s tamburicom"

Dodao je da su njegov otac i stric bili privedeni u trogirsku policiju zbog lažnih prijava da navodno radiostanicom dojavljuju četnicima hrvatske položaje. Problemi nisu završili kad je završio rat, nakon povratka u Drniš starijeg Beadera susjedi su nazivali četnikom, iako su dobro znali gdje je proveo cijeli rat i gdje mu je bio sin. 

"Nisam, poput nekih šarlatana, rat dočekao ni s tamburicom, ni s Yorickovom lubanjom, nego s puškom u ruci. Kao branitelja, najviše me rastužuje što ljudi koji su zajedno sa mnom ratovali danas zbog mojih stavova napadaju mene, a brane Zlatka Hasanbegovića i slične, koji nigdje nisu bili. A Hrvatsku su, i kad je bilo najteže, obranili moji stavovi, dok su oni svoju neviđenu hrabrost dokazivali eventualno slikanjem s ustaškim kapama", izjavio je Milivoj.

Dodao je da mu smeta što javnim prostorom i nakon 30 godina dominiraju nacionalističke identifikacije.

"Svaki normalan čovjek s ratnom traumom nastoji je što prije prebroditi i zaboraviti, dok se kod nas s te društvene rane stalno ciljano skida krasta. Imam dvije kćeri i danomice se pitam u kakvom će svijetu biti prisiljene odrastati", rekao je.