HRVATSKI baletni plesač, pedagog, koreograf, redatelj i dramaturg Milko Šparemblek preminuo je u utorak u Zagrebu u 97. godini, doznaje se od obitelji.

Rani život i obrazovanje

Milko Šparemblek rodio se 1. prosinca 1928. u Prevalju u Sloveniji. U ranom se djetinjstvu s obitelji preselio u Zagreb, gdje je pohađao gimnaziju i fakultet. Plesni pedagozi bili su mu Ana Roje i Oskar Harmoš, a od 1947. godine angažiran je u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu.

Ondje je, među ostalim, radio s Margaritom Froman (S. S. Prokofjev, Romeo i Julija; L. Delibes, Coppélia), Pijom i Pinom Mlakar (F. Lhotka, Balada o jednoj sredovječnoj ljubavi), Miloradom Jovanovićem (I. Stravinski, Apollon musagète; P. I. Čajkovski, Francesca da Rimini), Franjom Horvatom (K. Baranović, Licitarsko srce), Zvonimirom Tajzlom (M. de Falla, Trorogi šešir) i Nenadom Lhotkom (F. Schmitt, Tragedija Salome; Prokofjev, Klasična simfonija).

Usavršavanje i međunarodna karijera

Od 1953. usavršavao se u Parizu, gdje je surađivao s Olgom Josifovnom Preobraženskom i Sergejem Perettijem te postao prvi plesač u trupama Janine Charrat, Milorada Miškovića i Mauricea Béjarta. U New Yorku je surađivao s Marthom Graham i Joséom Limónom.

Prelazak na moderni izraz i koreografski rad

Šparemblek se zatim, kao plesač izrazito čiste tehnike, okreće modernom izrazu. Od 1955. stvara prve koreografije, među kojima se ističu Quatuor (Raffaello de Banfield, 1957.), Čovjek pred zrcalom (M. Kelemen, 1959.), Ljubavnici iz Teruela (M. Teodorakis, snimljeno i za film 1961.).

Nakon angažmana u trupi Ballet du XXe siècle Mauricea Béjarta, gdje je bio i baletni majstor, djelovao je kao koreograf u različitim baletnim sredinama te snimao televizijske filmove (Sedam smrtnih grijeha, Očekivanje, Čudesni mandarin).

Voditeljske uloge u svjetskim baletnim institucijama

Bio je ravnatelj Baleta Metropolitan Opere u New Yorku (1971.), Gulbenkian Balleta u Lisabonu (1970. - 1975.), Baleta u Lyonu (1977. 1980.) i Zagrebu (1992. 1994.).

Koreografije u Hrvatskoj

U Hrvatskoj se istaknuo koreografijama Opus 43 (L. van Beethoven, 1975), Trijumf Afrodite (C. Orff, 1975), Simfonija psalama (I. Stravinski, 1976), Pjesme ljubavi i smrti (G. Mahler, 1981.), Carmina Krležiana (F. Parać, 1987.), Amadeus Monumentum (W. A. Mozart, 1990.), Johannes Faust Passion (J. S. Bach i nepoznati srednjovjekovni autori, 2001.).

Koreografirao je i plesne inserte u operama te scenski pokret u dramama. Za HRT je režirao i koreografirao Mathilde (R. Wagner), Chopeniadu (F. Chopin), Gestu za Tina (D. Savin, tekst T. Ujević), Pjesme i plesove smrti (M. P. Musorgski).

Priznanja i nagrade

Uz mnoge nagrade u zemlji i inozemstvu, za svoj je rad 2018. dobio Nagradu za cjelokupan doprinos baletnoj umjetnosti od Hrvatskog društva profesionalnih baletnih umjetnika, a 2002. dobio je Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo.