PRIČA oko Jakova Jozinovića od samog je starta smrdjela na još jednu od brojnih podvrsta rasprava koje su iznikle iz generacijskog jaza.

S jedne ste strane imali vojsku mahom starijih ljudi koji ga tretiraju kao glorificiranog karaoke pjevača i iz nekog se neobičnog razloga obožavaju naslađivati umanjivanjem njegova uspjeha, a s druge strane pomahnitale fanove koji nas sve skupa zbunjuju nazivajući ga "novim Balaševićem". Naravno, ova druga skupina odmah je prvu nazvala "boomerima" i kako to inače biva u doba društvenih mreža, tim se "pancirnim argumentom" svaka priča završava.

Međutim, suludo je da ne možete postaviti sasvim logično pitanje da vas netko ekspresno ne nazove dosadnim starkeljom. Osim toga, zapitati se kako je moguće da Jozinović puni Arenu s jednom ili dvije autorske pjesme, sve je samo ne besmisleno. I pritom, naravno, ne mislimo da je pjesmu morao sam napisati jer svoje pjesme nije pisao ni Oliver već da ima katalog vlastitih pjesama. 

Gdje je trnje?

Razlog je vrlo jednostavan. Starijim generacijama sasvim je logično da velike prostore pune velike zvijezde. Glazbena industrija za naših života i života naših roditelja nije se drastično mijenjala. Karijere bi nastajale sporije ili brže, ljudi bi bili veće ili manje zvijezde, ali jedna se stvar rijetko mijenjala - prije pune arene uglavnom biste imali puno hitova. Ili barem više od 10 pjesama.

No, Jozinović to nema. Preko noći postao je jedna od najvećih zvijezda regije i učinio ono što za rukom ne polazi daleko većim zvijezdama od njega. Točnije, daleko starijim izvođačima. 

Za veliku većinu Jozinović je anomalija, greška u matrici i dokaz da je vrag došao po svoje i da "Ja volim" trešti u slušalicama najmanje jednog od četiri jahača Apokalipse.  

Ne bih glumatao psihologa, ali čini se kao da se većinom radi o ljudima koji preferiraju da ljudi "krvavo zarade" sve što imaju i da prije zvijezda prsno preplivaju olimpijski bazen trnja. Sama pomisao da neki klinac s dvije pjesme puni Arenu sjebava im kompletan koncept univerzuma.

Nove generacije nepotrebno ne romantiziraju krvarenje za minimalac i često pronalaze unosna i manje trnovita rješenja što starog čovjeka može ekspresno raspizditi i dovesti u grozničavo stanje u kojem vrlo lako može napisati: "A tko je uopće taj Jakov Jozinović?" 

Normalan tijek stvari

Ipak, teško je povjerovati da se radi o anomaliji. 

Upravo suprotno, događa se nešto vrlo očekivano što se polagano počelo događati istog trenutka kada smo prestali biti vlasnici fizičkih primjeraka glazbe. 

Istog onog trenutka kada su nas Napster i pirati uvjerili da glazba ne smije ili barem ne mora imati novčanu vrijednost, započeo je i proces koji nas je doveo do toga da počnemo vjerovati da ono što nema financijsku nema niti bilo kakvu drugu vrijednost.

Da, platit ćemo koncert, ali kupovina glazbe iz godine u godinu postajala je sve teže zamisliva. I pritom ne želim reći da sama glazbena industrija nije doprinijela toj propasti jer to je ono čime su se izdavačke kuće bavile prije nego su im IT-jevci preuzeli posao zarađivanja od glazbe, ali ozbiljan proces obezvrjeđenja započeo je streaming servisima koji su ispočetka uveli red u kaos da bi s vremenom postali mjesto na kojem imate pristup gotovo svemu i povezanost s apsolutno ničim.   

Klinci objektivno ne slušaju konkretne glazbenike niti žanrove već playliste... 

I u redu, bla bla, sve je to poznato, starac viče na oblake i ostale gluposti, ali prilično je kratak put od toga da slušate sve i nikog i toga da vam objektivno nije ni bitno tko pjeva čije pjesme ako taj netko to radi dovoljno dobro. 

Stoga, ne, ovo definitivno nije anomalija. 

Što se mijenja i mijenja li se nagore?

Pravo pitanje je je li to nužno loša stvar i znači li to da se nešto drastično mijenja? Pa zapravo i ne. U oba slučaja. 

Činjenica da interpretator puni velike prostore i prije nego izbaci katalog hitove je sve samo ne loša stvar. Pogotovo za njega i pogotovo ako to nastavi raditi, a čini se kao da bi mogao. Osim toga, ljudi iza Jozinovića (Cvek i KSV ekipa) rade odličan posao.

Čak i ako niste fanovi te vrste glazbe, nemoguće je da ne vidite da su se povukli pravi potezi jer ovo ludilo oko Jakova je nekima možda iritantno, ali je prokleto učinkovito. Čak i ako je put do uspjeha zanemarivo drugačiji, u konačnici se svodi na isto - ljudi slušaju što znaju i vole. 

Mijenja li se drastično? 

Budimo realni, kada se nije mijenjalo? Glazbene i tehnološke promjene oduvijek idu ruku pod ruku, a budući da se tehnologija rapidno mijenja, realno je očekivati i da se mnogo toga dogodi unutar glazbene industrije. Od Napstera, preko kraha glazbene industrije, potpune digitalizacije i preseljenja na streaming platforme, pa sve do umjetne inteligencije i bezbroj načina na koji mijenja ne samo distribuciju već i stvaranje glazbe.

Kako stvari idu, ljudi se vraćaju kupnji fizičkih kopija albuma, streaming će s vremenom zamijeniti nešto drugo, a glazbenici će pronalaziti nove načine kako neposredno i direktnije komunicirati sa svojim fanovima. 

A što se Jozinovića tiče i Beatlesi su u Hamburgu svirali tuđe hitove prije nego su postali popularni. Drugim riječima, nije da radi nešto nezamislivo, samo puno brže i s puno manje puzanja kroz trnje za prosječnog hrvatskog "perasperaadastraša". 

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala