Foto: Tina

TOMA BEBIĆ bio je "hrvatski multidisciplinarni umjetnik", što je točno, ali teško je zapravo sažeti sva njegova zanimanja i područja djelovanja. Bio je, između ostaloga, mornar, učitelj, tajnik škole, novinar, mehaničar, pomorski strojar: "Do mrvice znanja kroz tisuću zvanja", tako je on sam sažeto opisao svoje "traženje".

U suradnji s Yugopapirom prisjetili smo se ovog splitskog genija.

Svibanj 1976: Nije lako biti glazbenim osobenjakom, naročito ne u Splitu, ali Toma Bebić je dovoljno sposoban nepatvoreno i oporo iznijeti neke emocije lokalnog podneblja - zato bi bilo dobro od njega češće čuti novosti...

Šetati splitskim ulicama u društvu Tome Bebića, a pritom promatrati reakcije namjernika i prolaznika, iznimno je zanimljivo iskustvo.

Gradski starosjedioci, grupirani na pragovima splitskih buffeta tradicionalnog tipa koji uglavnom nude vino, travaricu, lozovaču, masan pršut pokriven papirnatom plahtom, te konzervu sardina i kolut "Zdenka" sira u vitrinama, reći će:

"Evo, dolazi naš Toma!"

Za njih je Bebić jedna od rijetkih preostalih spona između autentičnosti splitskog folklora i danas prevladavajućeg gradskog štimunga, koji kao popratna pojava urbanizacije i svekolikih utjecaja sa strane sve više gubi nekadašnju patinu.

"Fetivi" Splićani znaju cijeniti Bebićevu beskompromisnu privrženost Dalmaciji, i zato ga smatraju prijateljem.

On se prirodno uklapa u galeriju splitskih likova iz "Gage", "Offsidea" ili "Balunbara" (većina bifea i kafića u Splitu ili je vlasništvo bivših nogometaša ili je kršteno pojmovima iz sportske, najčešće nogometne terminologije).

Kada svrati u lokal (gdje možete nabaviti njegovu knjižicu aforizama "Volite se ljudožderi"), među puk, onda to nije gesta estradne zvijezde, otuđene od "obične svakidašnjice", koja želi pokazati kako još vodi računa o "svojima".

Naprotiv, u tim oazama splitske izvornosti Toma Bebić apsolutno je kod kuće, što se lijepo može primijetiti po načinu na koji izmjenjuje pomalo okrutne splitske šale, po njegovom "batalskom"jeziku i po drugim detaljima, strancu možda neshvatljivim.

Novi "Splitski akvarel"

Ali, na ulici i na trgu gdje se atmosfera "Splitskog akvarela" odavno već razrijedila, Bebić je junak nekog drugog filma, osobenjak i klaun istodobno. Dakako, ne mijenja se on, već se mijenja scenografija.

Paradirajući pred licem uobičajenog, "normalnog" Splita-grada, on će postati osobom na koju se upire prstom.

Dvije srednjovječne žene okreću se za njim i nešto povjerljivo šapuću. Ususret nam dolazi majka pored koje skakuće sinčić. Kada spazi Tomu, uzima dijete u naručje i ispušta ga tek kada smo dobrano zamakli. Toma, strašilo za malu djecu, što li?

Uglavnom, pri iznenadnom susretu s ovom dobroćudnom bradatom i kuštravom spodobom, ljudi se ne usuđuju pogledati ga ravno u oči. Sklanjaju pogled. Da sam u Bebićevoj koži, ovakav bi mi odnos vjerojatno bio nepriličan. Ali, on, čini se, kao da se na to navikao.

Do sada je mnogo puta bio u iskušenju da se sroza na razinu onoga dijela publike koji je u njegovim scenskim burgijama shvaćao samo površinu, vidio tek priliku za priprostu zabavu i tražio još.

Umjesto da sačuva kontrolu i pokaže masi kako pod izvanjskim plaštom njegove "nekonvencionalnosti" stoji osoben senzibilitet i svjetonazor, on bi znao postati i njen klaun - osjećajući i sam na površini.

Ploča kakvih ipak treba više

Održati status osobenjaka u našoj zabavnoj glazbi kao prirodnu potrebu za distanciranjem od njenih uniformiranih tokova, a istodobno biti okružen samim lutkama na koncu koje se poslušno ravnaju prema tuđim potrebama i ukusima - svakako nije zahvalna stvar.

Toma Bebić rijetka je iznimka, ali glavna opasnost njegove karijere proći će tek kada shvati da ludovanje radi ludovanja samo po sebi ipak nije garancija stvaralačkog osobenjaštva.

Svoju namjeru da prkosi festivalskim konvencijama on će uvjerljivo potvrditi tek intenzitetom svog glazbenog rada.

Dosadašnjim opusom, koji je predstavljen njegovim prvim albumom "Volite se ljudožderi", Toma Bebić definitivno ističe specifičnu, dalmatinsku verziju "etno-šansone", pjesme koja je snažno obilježena regionalnom emocionalnošću.

Iako u toj kolekciji skladbi ima primjeraka patetike, kao i sugestivnih ostvarenja, ona, za razliku od velike većine kvazi-folklornih zabavno-glazbenih pokušaja, ne dovodi u pitanje iskrenost autorova opredjeljenja i to je njena najveća vrijednost.

Bebić je originalni Dalmatinac, sposobniji u jednostavnom, nepatvorenom i oporom iznošenju emocija lokalnog podneblja, nego u njihovom umjetničkom oblikovanju. Od takvog Bebića, bilo bi dobro da češće čujemo novosti.

Napisao: Dražen Vrdoljak (Tina, 1976.)