Prije 33 godine preminuo je legendarni Đoser, bilo mu je tek 36

Prije 33 godine preminuo je legendarni Đoser, bilo mu je tek 36
Screenshot: YouTube

NA JUČERAŠNJI je dan prije 33 godine nakon duge i teške bolesti preminuo kultni pjevač Atomskog skloništa Sergio Blažić Đoser. U suradnji s Yugopapirom donosimo priču o njegovim posljednjim danima.

Siječanj 1987: Istaknuti član pulskog rock sastava Atomsko sklonište čitavo se desetljeće i pol borio protiv opake bolesti...

Karijera Sergija Blažića, vokalnog solista Atomskog skloništa, prekinuta je prošle nedjelje na najgori mogući način - smrću. Iako mu je bolest godinama uzimala snagu, Sergio se, u to nas uvjeravaju svi oni koji su ga dobro poznavali, nikada nije predavao, ni duhom ni tijelom. Pjevao je, kako je sam više puta izjavio, dokle god je mogao disati. 

Tako je zapravo i bilo jer za njega je muzika bila nešto više, kao stimulans za naredna 24 sata i stalna potvrda onoga vječitog - dok tonove osjeća, znači postoji. 

Međutim, kako to u sličnim situacijama, nažalost, gotovo uvijek biva, podmukla i opaka bolest s kojom se Sergio hrabro i žilavo borio desetljeće i po stavila je točku na život jedne, po mnogočemu, specifične domaće rock ličnosti.

S muzikom se družio od malih nogu. Ono pravo dogodilo mu se kada je napunio dvadesetu, dovoljno da ne bude kasno. S basistom Brunom Langerom našao se u postavi sastava Bumerang, da bi četiri godine kasnije osnovali Atomsko sklonište. 

Na početku, ali i poslije, nije im bilo lako. Kao rock pojava za sebe, iz muzički malo daleke Pule, nesporazumi i nerazumijevanje okoline im nije bilo strano. Snažna, beskompromisna i žestoka svirka, čudni nerimovani i često depresivni tekstovi uz mnogo, mnogo entuzijazma. Ovo će ih pratiti kroz dvanaest rock sezona, koliko je Atomsko sklonište trajalo.

Doživjeli su u tom periodu mnogo toga - od razočarenja do oduševljenja, preko manjih padova i zvjezdanih trenutaka. Diskografski neuobičajeno "kratkih rukava", reklo bi se nedorečeni, ali iskreni i stilski tvrdoglavi do srži - kako prema sebi, tako i prema onima koji su ih cijenili. 

Koncertna aktivnost bila im je usmjerena prema osobnim, utisak je, neslućenim mogućnostima i obavezama, kao i zdravlju svog pjevača. Uvijek točni, precizni, pedantni i iznad svega sa sjajnim zvukom, Atomsko sklonište bio je značajan i poštovan jugoslavenski bend.

U tom grotlu strepnje i neočekivanih poteza, posebno mjesto bilo je rezervirano za Sergija Blažića. Privatno miran, staložen, tih, pa čak i povučen, na sceni je slika potpuno obrnuta - dominirao je, ne fizički, jer je zbog bolesti uglavnom sjedio na visokoj stolici, već glasom. Njegov opor, pomalo promukao, ali bez distonacije, kao nož oštar vokal dostizao je svuda. Bilo ga je na svakom dijelu bine i prostora na kome bi se pojavilo Atomsko sklonište. 

Njihovi tradicionalni rujanski koncerti na stadionu Tašmajdan ostaju među najuvjerljivijim rock događajima u glavnom gradu. Prošle jeseni ih nije bilo. Je li se već tada moglo naslutiti što će se sa Sergijom dogoditi nekoliko mjeseci kasnije?

- On je svjetski medicinski fenomen - često je govorio o njemu uvijek najbliži Bruno Langer. - Iz njegove bolesničke generacije već dugo nema nikoga u životu. Često sebi ne mogu objasniti odakle mu snaga da prebrodi krizu i bude tako aktivan. Između dvije svirke stalno ide na zračenje. Svakoga dana tuče žestoku bitku da ostane uz muziku i pjesmu.

Sergio o svojoj bolesti nikada javno nije želio pričati. Valjda je i novinarima bilo neumjesno da s njim započnu razgovor na tu temu. Pa ipak, pisac ovoga teksta mu je jednom postavio pitanje o tome. 

Bilo je to u travnju 1985. godine, u pauzi snimanja dobrotvorne singl-ploče Za milijun godina. Sjedili smo u baru beogradskog hotela Excelsior, nedaleko od Studija pet PGP RTB-a gdje se radio ovaj zanimljiv mini projekt.

• Kako se osjećaš s tom stvari koju već toliko dugo nosiš u sebi?

- Nije lako, boli, ali guram dalje, uvjeren da ovako mogu dugo i da će sa mnom biti sve u redu - odgovorio je brzo, ali nekako smireno, kao da je očekivao da ćemo o tome pričati ne spominjući direktno bolest o kojoj je riječ. - Da nešto ozbiljno hoće, već bi mi do sada uzela i ovo malo što imam. A vjeruj mi, zaista nemam mnogo, a možda i imam jer još, eto, živim. Pjevat ću dok se može, a poslije... opet ću pjevati, čak i tamo gore!

Pričali smo zatim još malo "u šiframa" o njegovoj bolesti, a onda i o drugim stvarima, svjesno izbjegavajući da se vratimo na temu koja je već bila za nama. Bio je veoma raspoložen za priču. Pogotovo onu koja se ticala muzike. I tako sve dok ga nisu pozvali da otpjeva svoju vokalnu dionicu u numeri Za milijun godina. 

Naš posljednji susret bio je iznenadan, u kolovozu prošle godine na pulskom aerodromu. Djelovao je potpuno drukčije u odnosu na ono prethodno viđenje. Umoran, odsutan, kao da je bio tužan i ne previše raspoložen za priču. U prolazu, tiho, dobacio je uz smiješak i pozdrav: 

"Druže, ne predajem se... naravno, do stote."

Mjesec dana poslije toga, Sergio Blažić je samo još jednom bio na sceni s Atomskim skloništem. Bilo je to u njegovoj Puli, na nekoj manje obaveznoj svirci. Očevici tvrde da je pjevao, kao i uvijek, sigurno, silovito i bez daha. Čak i frenetično. Bolest se očito sve više oslikavala na njegovom tijelu, ali ne i na snažnom glasu koji je opet svuda dostizao. 

Teško se kretao, skoro da nije mogao hodati. Kao da je gubio odsudnu bitku. Kada se govorilo o mogućnosti da Mladen Vojičić-Tifa pristupi Atomskom skloništu jer je navodno to želja samoga Sergija Blažića, Bruno Langer je novinare zamolio da to odlučno demantiraju.

- Zbog Sergija i njegove izuzetne životne energije koja ne splašnjava kod njega ni u najtežim trenucima - objasnio je tada Langer, da bi se ovih dana ponovno oglasio. - Nema ga više. Umro je naš pjevač. Izuzetan čovjek, koga bi svatko poželio u svojoj blizini. Gubitak je to za sve, a naročito one koji su ga dobro poznavali. Bilo mu je tek trideset i šest.

Napisao: A. Gajović (RTV revija, 1987.)

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara