PROŠLO je 30 godina od smrti Karla Metikoša. U suradnji s Yugopapirom donosimo prvi zajednički intervju Josipe Lisac i Metikoša iz 1971. godine.

Listopad 1971.: "Ne, ne tako! Uhvatite vilicom tako da je vrh suprotno od kućice, zatim je prihvatite štipaljkom i počnite jesti. Jasno, vilicom uzimate u smjeru od sebe a kruh močite u sok..."

Ako uzmete u obzir takvu stručnost kao i vrstu jela, a to su bili puževi, onda vam je odmah jasno da je u pitanju Karlo Metikoš. Iako tvrdi da nema više od osamdeset kilograma, to je naprosto nevjerojatno za takva gurmana. Za ugostitelje je pravi lisac. Primjećuje svaku sitnicu. Je li je toplo ili hladno, ima li soli, zašto nedostaje maslina itd. Međutim sastali smo se radi Lisice, pjevačice o kojoj se u zadnje vrijeme vrlo malo govori i piše...

- Nije istina, odnosno potpuno je krivo mišljenje da ja izbjegavam novinare! Uvijek sam spremna za lijepi razgovor kome nije svrha da provocira i da se raspituje o stvarima koje su samo moje...

Josipa je na početku bila vrlo nepovjerljiva. Odgovara kratko, kao da su joj misli daleko. Možda razmišlja o nekoj pjesmi ili o nečem lijepom. Kasnije kad se prilagodi društvu, smije se do suza, duhovita je a nepovjerenja više nema...

- Vjerujte mi - nastavila je Josipa - to nisu samo moji problemi. Ja sam odgojena u takvoj obitelji gdje se poštuje red a ime treba ostati čisto... Često puta znao mi je otac pokazati neku novinsku "caku" koja je gotovo uvijek bila vrlo neugodna a ponekad i uvredljiva. Zabijala mi se u mozak kao igla. Nisam mogla vjerovati da ima nekih ljudi koji me žele uvrijediti...

Tipičan primjer antireklame

Sjedili smo u jednoj restauraciji u Bregani, izletištu zagrebačkog "visokog društva".

- Ljudi, ovi puževi su "kraj svijeta"! - rastapao se Karlo. - Nije mi jasno zašto smo morali ići u Rim i Pariz da jedemo puževe a oni su nam pred nosom... da, oprostite što vas prekidam, ali ja sam ogladnio. Točno je sve to i Josipa se poslije takvih "članaka" "potpuno povukla u sebe...

- Pa nije samo zbog toga - nastavila je Josipa - nisam ništa snimala, niti sam imala neku hit-kompoziciju i to novinarima vjerojatno nije bilo interesantno.

- A ima li sada nešto interesantno - upitah da bih nastavio istu temu.

- Pa ništa - slegla je ramenima i nastavila gledati u neku zamišljenu točku.

- Ovo je da poludim - uskoči Karlo. - Josipa je tipičan primjer antireklame. Priprema svoju prvu LP-ploču a kaže: ništa!

- Pa tek počinjemo s njom - branila se Josipa - još nisam izabrala sve kompozicije, ne znam aranžere, pisce teksta... uopće, još je prerano o tome govoriti.

- Koliko ste do sada snimili ploča?

- Šest malih. Na ovu svoju prvu veliku ploču stavit ću sve nove skladbe. Karlo piše četiri kompozicije, vjerujem da će biti i neka Dedićeva, Mihaljinčeva itd. Željela bih napraviti pravu, profesionalnu i dobru ploču, a to se ne radi preko noći. Imam ideju da sve stvari budu nečim povezane, da je čitava ploča obojena jednim tonom... Da slušalac uživa da je čuje cijelu, a ne samo neke dijelove.

Pojela bih rajčicu

Kad Josipi postavite pitanje, prvo razmisli, a ako joj se ne sviđa, napravi grimasu s riječima "Joj, opet to"!

- Znam, kao i sve moje kolege, što znače novine i što zanima čitaoce. Znam kako se to radi i vani, ali... Mislite li da je ugodno kad vas telefonski napadne vrišteći ženski glas vičući neka prestanem pjevati jer će inače biti skandala. Uvijek razmišljam što bih učinila da mi netko baci rajčicu? Da li bih plakala, napustila pozornicu i gledaoce? Što mislite kako bih reagirala...

- Vratiti rajčicu ne bi mogla! - ubaci Karlo.

- Ne, trebalo bi da imam - vilicu i nož!

- Počeli biste jesti? - upitah.

- Da, s užitkom bih pojela i otišla.

- E, moja Josipa - ubaci Karlo kroz smijeh - zamisli da počnu gađati rajčicom, lukom, jajima itd. Morala bi imati čitav "beštek", ali ja bih priskočio u pomoć...

- Baš si kavalir! A kako?

- Donio bih ulje i ocat...

S njima vrijeme vrlo brzo prolazi. Oboje se vole smijati i praviti šale. Nije suhoparno, ni dosadno.

- A zbog čega vas je strah da ne doleti neko povrće? Zar se bojite da razočarate publiku? - nastavih s razgovorom.

- Ni govora - ispravi me brzo Josipa - to je zbog privatnog života. Zbog svih onih "caka". Kad se pojavim na festivalu u društvu nekog pjevača - eto telefona. Morala bih biti samo s kolegicama. Svi odmah misle da nekoga osvajam... da je opet na redu neka romanca.

- Znači, i Karlo je ovdje slučajno?

- Ne, njegova je ideja da idemo na puževe.

Grozim se "čvrga"

Josipa je nedavno obojila kosu. Od nekadašnje crnke sada je crvenokosa. Kaže da joj ova boja više odgovara jer ju je crna kosa previše zaokruživala.

- Povukli ste se, ne snimate - nastavismo - a idete li na takozvane "čvrge"?

- Ne, jer se toga grozim... Nisam sigurna da s nekim improviziranim sastavom mogu slušaocima pružiti ono što bih željela.

- Dobro, a kako zarađujete?

- Tako, tako.

- Nikako - javi se Karlo. - Pjevačica ovakve kvalitete, a zarađuje manje od jedne početnice. Naprosto nigdje ne nastupa.

- Pa za takve stvari morate imati producenta, impresarija, odnosno menedžera.

- Znam, imam, ali znate kako je to kod nas. Svi ipak očekuju da se sama brinem o svemu. Morala bih se brinuti za kompozicije, tekstove, aranžmane, snimanja, omotnicu, fotografiju, reklamu, prodaju... kao što vidite, toga ima zaista previše, a ja sam sama. Neki moji kolege to uspijevaju, ali ja nemam dara za to.

Ne volim privatne stvari

Sjedili smo dugo u noći. Stolovi kraj nas već su promijenili sedmu garnituru gostiju. Pričali smo o svemu, a najviše o Josipi, djevojci koja se prije nekoliko godina pojavila kao naše "pjevačko čudo", a zatim se polako, polako sve više povlačila u sebe i svoju tišinu.

- Kad smo se vratili iz Sovjetskog Saveza, pojavilo se nekoliko informacija o tom događaju, a sve su bile - kako bih rekla, privatne. Nitko me nije pitao kako sam uspjela tamo kao pjevačica, kako sam primljena... Pisalo je samo da smo se vratili - nas dvoje.

- I jasno, vi ste se opet ljutili?

- Nisam, ali bilo mi je krivo... Imam svoj privatni život i on je samo moj.

- Znate - ubaci Karlo - ona je odlična pjevačica, među našim najboljima, ali što se tiče šou-biznisa tu nema pojma. Uvijek je povučena, a raduje se kao dijete kad se pojavi neki lijep članak o njoj.

- Pa ja mislim da svi više cijene onoga koga novinari traže, a ne onoga tko obilazi redakcije. Ja to niti hoću, a, vjerujte, niti mogu.

- To nije potrebno - ljutio se Karlo - ali je potrebno više susretljivosti i manje očaja kad se pojavi nešto što nam se ne sviđa.

- Vjerujem da bi Karlo bio izvanredan menedžer - uskočih.

- Ljudi moji - odmah će Karlo - ja pjevam već tisuću godina. Proveo sam početak svoje karijere pod mostovima Seine, smrzavao se u tajgama, gladovao po talijanskim klubovima, sve vidio, naučio i platio - novcem i živcima. Znam kako se to radi i zato bih želio pomoći Josipi. Proveo sam godine u raznim zemljama, upoznao na tisuće i tisuće menedžera i sve sam to "pozobao". Znam kako se radi i koliko je potrebno slikati se kako jedeš, plešeš, plivaš... Uostalom, svi smo i mi zadovoljni kad nam se u novinama pojavi lijepa slika.

Cvrčak i mrav

I Josipa Lisac i Karlo Metikoš su zvijezde. Jedna je blistala prije desetak godina s "Ritmom kiša" i "Tamarom" i zatim nestala u Africi. Druga je mlađa i, kako su to neki kritičari rekli, bila je naše najveće otkriće u zabavnoj glazbi. Pjevala je nekoliko kompozicija koje su ušle u antologiju naše zabavne muzike. Dvije zvijezde koje su se malo udaljile, malo potamnjele, ali ne zadugo. Novo se zviježđe pojavljuje i želi zasjati punim sjajem...

- Ja obožavam pjevati - nastavila je Josipa - i pjevala bih stalno. Za sebe i za sve koji vole slušati pjesmu. Teško mi se priviknuti na sav taj popratni posao koji prati nas pjevače. Stalno čekam da se nađe neki sposoban čovjek koji bi sve to radio...

- Vjeruješ li u cvrčka i mrava? - upita Karlo.

- Mislim da ih mora biti dvoje da bi išlo bolje i ljepše.

Vraćali smo se kasno u noći. Radio u autu je ugašen, a njih dvoje je zapjevalo: "Pusti, puže, rogove..."

Rastali smo se u gradu, a Josipa je na kraju dodala: Znate, nemojte pisati...

- O puževima - priskoči Karlo.

Smijući se, nestali su u tihoj i slabo osvijetljenoj uličici...

Napisao: Zvonimir Belša (Plavi vjesnik, 1971.)