GABI NOVAK oduvijek je imala posebno mjesto na domaćoj glazbenoj sceni koju je oblikovala tiho, nenametljivo i neosporno. I nije pretjerivanje ako kažemo da je bila kulturna institucija te da je s pravom nosila titulu "prve dame hrvatske zabavne glazbe i šansone".

Njezin status, izgrađen tijekom karijere duge više od šest desetljeća, nije proizašao iz prolaznih trendova ili glasnih samopromocija već iz rijetke kombinacije vokalne suptilnosti, nepokolebljive elegancije i duboke emocionalne iskrenosti kojom je osvajala generacije. 

Od Berlina do Zagreb filma

Gabrijela Novak rođena je 8. srpnja 1936. godine u Berlinu, u tadašnjoj nacističkoj Njemačkoj. Njezino porijeklo bilo je jedinstveni spoj dviju kultura: majka, Elizabeth Reiman, bila je Njemica iz Berlina, dok je otac, Đuro Novak, bio Hrvat s otoka Hvara, po zanimanju brodograđevni inženjer. 

Ovaj spoj njemačke discipline i mediteranskog duha postat će temeljem njezine osobnosti i umjetničkog izraza. Rano djetinjstvo provela je u Berlinu, no obiteljsku idilu prekinuo je Drugi svjetski rat. Obitelj ju je preselila na Hvar kod bake i djeda, no ratna tragedija nije ih zaobišla. Njezin otac Đuro ubijen je 1945. godine.   

"Majka je imala velikih problema sa mnom jer ako bih ja kojim slučajem zakašljala, morala me odvesti iz razreda. Samo zato što je bila Njemica. Bez oca sam ostala vrlo rano, okrutno nas je sudbina razdvojila kad je išao u posjet na Hvar da me vidi. Ubijen je i samo znam da je pokopan negdje na Visu, ali nikad nismo uspjeli ustanoviti gdje", stoji u njenoj biografiji. 

Nakon rata, Gabi se s majkom preselila u Zagreb, gdje je pronašla svoj prvi profesionalni dom, ali iznenađujuće, ne u glazbi, već u vizualnoj umjetnosti. 

Završila je prestižnu Školu za primijenjenu umjetnost, smjer grafika. Njezin prvi posao bio je u Studiju za crtani film svjetski poznatog Zagreb filma, institucije koja je bila na vrhuncu svoje kreativne moći. Radila je kao crtačica, scenografkinja, te na bojanju i crtanju faza pokreta za animirane filmove.   

Rad u okruženju Zagrebačke škole crtanog filma, poznate po visokim estetskim i umjetničkim standardima, izoštrio je njezino oko za detalje, atmosferu i eleganciju. Upravo je to "umjetničko oko" kasnije postalo vidljivo u njezinoj besprijekornoj i sofisticiranoj scenskoj pojavi, pažljivo odabranoj garderobi i cjelokupnom dojmu. Nije nudila samo glas, već cjeloviti, promišljeni estetski doživljaj.

Prijelaz u glazbeni svijet dogodio se slučajno. Dok je radila u Zagreb filmu, njezin pjevački talent primijetio je redatelj Nino Kostelac, koji ju je, čuvši je kako pjevuši na poslu, ohrabrio da se okuša u glazbi. Već je tada njezin glas postao dio magije Zagreb filma, posudila ga je likovima u crtanim filmovima kao što su Susret u snu (1957) i Inspektor se vratio kući (1959), a bili su to prvi bitni koraci u ovom smjeru.   

Zlatno doba šlagera

Potaknuta ohrabrenjem iz Zagreb filma, Gabi Novak je krajem 1950-ih zakoračila na glazbenu scenu i gotovo preko noći postala jedna od najvećih zvijezda tadašnje Jugoslavije. Njezin uspon poklopio se sa zlatnim dobom festivala zabavne glazbe, koji su bili glavna platforma za stvaranje zvijezda i popularizaciju novih pjesama.

Iako je njezin talent bio prepoznat u Zagrebu, prvi službeni javni nastup imala je u Ljubljani 1957. godine. Slovenski skladatelj i dirigent Bojan Adamič čuo ju je kako pjeva i pozvao je da nastupi s njegovim velikim orkestrom. Međutim, trenutak koji ju je lansirao u orbitu dogodio se 1959. godine na Zagrebačkom festivalu. Njezina izvedba pjesme Ljubav ili šala osvojila je i publiku i kritiku, označivši njezin službeni ulazak na velika vrata jugoslavenske glazbene scene.   

Ubrzo nakon toga, Gabi je postala nezaobilazno ime i redovita pobjednica na svim ključnim festivalima toga doba: Opatijskom, Splitskom, Zagrebačkom te na Beogradskom proljeću. Njezine prve gramofonske ploče, izdane za Jugoton i PGP RTB početkom 1960-ih, prodavale su se u velikim nakladama, a pjesme poput obrada svjetskih hitova i originalnih šlagera učvrstile su njezin status jedne od najomiljenijih pjevačica u zemlji. Njezin specifičan, topao i blago melankoličan glas postao je njezin zaštitni znak.

Na vrhuncu svoje rane popularnosti, 1964. godine, Gabi Novak dobila je ponudu koja je za mnoge glazbenike toga doba predstavljala ostvarenje sna: ugovor s prestižnom francuskom izdavačkom kućom Barclay Records. Takva prilika otvarala je vrata zapadnoeuropskog tržišta i međunarodne karijere. 

Međutim, Gabi je donijela odluku koja će definirati njezin umjetnički kredo do kraja života. Odbila je ugovor.   

Razlog nije bio hir, već principijelno neslaganje sa zahtjevima izdavača. Ugovor je podrazumijevao da mora promijeniti svoj stil pjevanja i glazbeni izričaj kako bi se prilagodila komercijalnim očekivanjima zapadnog tržišta. Ovaj čin odbijanja nije bio samo biografska crtica, već nešto što pokazuje integritet koji je bio i ostao rijetkost na sceni prepunoj onih koji će učiniti sve i za lokalni, a da ne pričamo o međunarodnom uspjehu.

U trenutku kada je mogla odabrati put internacionalne slave po cijenu kompromisa, Gabi je odabrala dugoročnu umjetničku autentičnost. Time je postavila temelje za svoju reputaciju umjetnice koja pažljivo bira svoj repertoar i suradnike, vođena isključivo vlastitim estetskim i etičkim načelima. 

Ta odluka bila je najava njezine kasnije, zrelije faze karijere, u kojoj će dubina i sadržaj uvijek imati prednost pred prolaznom komercijalnošću, i zacementirala je apsolutno zasluženo poštovanje koje je uživala kod publike i kritike tijekom sljedećih 60 godina.   

Gabi i Arsen - od kolega do srodnih duša

Ako je odbijanje ugovora s Barclayem definiralo njezin umjetnički integritet, susret s Arsenom Dedićem definirao je njezin život i umjetnost na najdublji mogući način. Njihova veza, koja je započela kao profesionalna suradnja, prerasla je u jedno od najznačajnijih umjetničkih i ljubavnih partnerstava u povijesti regionalne kulture.

Gabi i Arsen upoznali su se krajem 1950-ih ispred bivšeg televizijskog studija u Zagrebu. U to vrijeme, Gabi je već bila velika zvijezda, dok je Arsen bio talentirani mladić na početku karijere. Njihov odnos isprva je bio strogo poslovan. Arsen, pjesnik i skladatelj iznimnog dara, počeo je pisati pjesme za nju.

Znakovito, jedna od prvih suradnji bio je njegov prepjev Gershwinovog klasika Someone to Watch Over Me, koji je u hrvatskoj verziji dobio naslov Netko bdije nada mnom (1958.). Naslov se pokazao proročanskim, savršeno opisujući ulogu koju će jedno drugome igrati do kraja života.   

U vrijeme upoznavanja, oboje su bili u brakovima, Gabi s kompozitorom Stipicom Kalogjerom (nakon prvog braka s Bogdanom Debenjakom), a Arsen s Vesnom Suligoj, s kojom je imao kćer Sandru.

Polako, kroz godine zajedničkog rada i prijateljstva, njihov odnos je sazrijevao. Kako je Arsen jednom rekao, "prošli smo put prijateljstva, bili smo jedno drugome brat i sestra i jednog dana oboje shvatili kako smo jedno drugom 'namrijeti'". 

Nakon što su se oboje razveli, njihova ljubavna veza je postala javna. Vjenčali su se 30. ožujka 1973. godine, nedugo nakon rođenja njihovog sina jedinca, Matije.   

"On je bio duša i riječ, a ona srce i glas"

Arsenove pjesme – poetske, intelektualne, često prožete melankolijom i ironijom – pronašle su nekoga tko će ih savršeno interpretirati. 

Mogli bismo pisati da je ovo bilo više od skladateljsko-pjevačkog partnerstva jer u mnogočemu je to i točno, ali bili skloni ovim umjetničkim interpretacijama ili ne, radilo se o savršenom spoju. Arsen je bio kvalitetan i plodan autor, a Gabi pjevačica koja je to itekako znala iznijeti s dubokim razumijevanjem i emocionalnom preciznošću. U svakom slučaju, stvorili su opus koji nijedno od njih ne bi moglo ostvariti samostalno. 

Pjesme poput Pamtim samo sretne dane, On me voli na svoj način, Kuća za ptice ili Vino i gitare postale su ne samo njezini najveći hitovi, već i antologijski primjeri hrvatske šansone, neraskidivo vezani za njezinu interpretaciju.

Njihovi zajednički albumi, kao što su Gabi & Arsen (1980.) i Hrabri ljudi (1988.) dokaz su točnosti rečenice koja se često ponavljala kada se pričalo o njima: "On je bio duša i riječ, a ona srce i glas".  

Njihov zajednički život bio je obilježen dubokim međusobnim poštovanjem i svjesnim povlačenjem iz javnosti. 

Umjesto glamuroznih događanja, preferirali su mirna ljeta provedena na izoliranom otoku, gdje je Arsen pronalazio inspiraciju za pisanje. Gabi je bila njegov oslonac u najtežim trenucima, posebice tijekom njegovih ozbiljnih zdravstvenih problema, uključujući transplantaciju jetre u Padovi 2004. godine, kada je cijelo vrijeme bila uz njega. 

Njihova veza bila je dokaz da prava ljubav i partnerstvo mogu opstati i cvjetati daleko od svjetala reflektora, utemeljeni na zajedničkim vrijednostima i umjetničkoj strasti.   

Ljubav prema jazzu

Iako je Gabi Novak široj javnosti najpoznatija kao diva šansone i šlagera, nemoguće je ne spomenuti njenu trajnu ljubav prema jazzu. Jazz za nju nije bio tek povremeni izlet ili kasniji dodatak karijeri, već paralelni i ravnopravni stup njezina glazbenog identiteta, prisutan od samih početaka. Štoviše, ta je ljubav prethodila pop karijeri. 

Kao mlada djevojka divila se velikanima poput Doris Day i Franka Sinatre, čiji su je stil i fraziranje inspirirali. Već na svom prvom službenom nastupu 1957. godine s orkestrom Bojana Adamiča, odabrala je izvoditi jazz standarde Tea For Two i Moonlight in Vermont.  

Vrhunac i svojevrsna potvrda njezinih jazz afiniteta dogodila se krajem 50-ih, tijekom posjeta legendarnog Louisa Armstronga Zagrebu. Gabi je imala čast i priliku sudjelovati u jam sessionu s jednim od najvećih glazbenika 20. stoljeća, što je bio nezaboravan trenutak koji je potvrdio njezin talent i status unutar jazz krugova.

Tijekom godina nastupala je na brojnim uglednim jazz festivalima u Bledu, Frankfurtu i Berlinu te surađivala s vrhunskim domaćim i svjetskim jazz glazbenicima, uključujući Boška Petrovića i njegov Zagreb Jazz Quartet, Herba Gellera, Arta Farmera i Johna Lewisa. Njezina izvedba vokalne verzije Prohaskine skladbe Intima smatra se jednim od klasika hrvatskog jazza. 

Jazz dinastija Dedić

Ljubav prema jazzu postala je i obiteljsko nasljeđe. Iako prvenstveno šansonijer, njezin suprug Arsen Dedić također je imao jake skladateljske korijene u jazzu. Ipak, najznačajnija jazz suradnja njezine karijere dogodila se s njihovim sinom, Matijom Dedićem, koji je izrastao u jednog od najcjenjenijih i najpriznatijih hrvatskih jazz pijanista.   

Njihovi zajednički nastupi i snimke predstavljali su predivan, multigeneracijski glazbeni dijalog. 

Gabin klasični vokal spajao se s Matijinim modernim klavirskim aranžmanima. Ova suradnja donijela im je veliko priznanje kritike, a kulminirala je 2002. godine kada je Gabi osvojila nagradu Porin za najbolju jazz izvedbu za pjesmu My Funny Valentine s Matijinog albuma.

Time je njezina strast prema jazzu dobila i službenu potvrdu, a obiteljska glazbena veza postala je jedinstveni fenomen na kulturnoj sceni, gdje je jazz bio zajednički jezik koji je povezivao tri izvanredna umjetnika.

O nagradama mogli bismo pisati puno, ali u većoj slici su tek nešto što ostaje u sjeni neupitne karijere koja se protezala kroz više od 60 godina i ostavila iza sebe utjecajnu diskografiju i bogato nasljeđe.

Diskografski opus Gabi Novak jedan je od najbogatijih na ovim prostorima. Snimila je desetke albuma i stotine pjesama koje su postale dio kolektivne svijesti. 

Njezini ključni studijski albumi, poput Gabi (1970.), Samo Žena (1974.), Nada (1985.) te posebno hvaljeni kasni album Pjesma je moj život (2002.), svjedoče o njezinoj umjetničkoj evoluciji i dosljednosti.

Kako bi se sačuvao i sistematizirao njezin ogroman doprinos, diskografska kuća Croatia Records objavila je vrlo kvalitetna opsežna reizdanja Diskobiografija, koja na više CD-ova okupljaju njezine snimke od 1957. do 2019. godine, uključujući glazbu iz filmova, festivalske pjesme, obrade i do tada neobjavljene materijale.   

Tragedija i dirljivi oproštaj

Posljednje desetljeće života Gabi Novak bilo je obilježeno nizom teških osobnih gubitaka koji su predstavljali tragičan završetak života ispunjenog velikom ljubavlju. Smrt njezinog supruga Arsena Dedića 17. kolovoza 2015. godine okončala je njihovo 42-godišnje partnerstvo, ostavivši ogromnu prazninu u njezinom životu i na glazbenoj sceni.   

Najveći udarac uslijedio je desetak godina kasnije kada je preminuo i Matija. U sjeni ovih tragičnih događaja, njezina posljednja snimljena pjesma dobila je dodatno značenje. 

Pjesma Početak, suradnja s Danijelom Martinović i njezinim sinom Matijom, pojavila se krajem prošle godine, a umjesto oproštaja, Gabi i Matija ostavili su pomalo melankoličnu, ali optimističnu poruku o počecima.   

Gabi Novak ostavila je iza sebe nasljeđe koje daleko nadilazi zbroj njezinih pjesama i nagrada. Naravno, tu je bogata diskografija, ali njezino nasljeđe je i osobni primjer koji je postavila kao umjetnica i žena.

U bučnom svijetu u kojem je sve samo prolazni sadržaj bez namjere da se zadrži dulje od trajanja trendova i sve je podređeno što bržem uspjehu na što većem prostoru, Gabi Novak bila je simbol umjetničkog integriteta. Njezina karijera bila je vođena unutarnjim kompasom, a ne vanjskim pritiscima.

Nada uvijek postoji da će se njen tih i nenametljivi stil ipak istaknuti i ostaviti trag u okruženju nametljive kakofonije.