Prva hrvatska ekspedicija na Južni pol: "Hodat ću 1200 kilometara na minus 40"

Prva hrvatska ekspedicija na Južni pol: "Hodat ću 1200 kilometara na minus 40"

Foto: Davor Rostuhar

DAVOR ROSTUHAR je naš putopisac, istraživač i fotograf. Do sad je objavio šest knjiga, više od dvjesto reportaža i tisuću fotografija u raznim publikacijama.

Proputovao je dosad točno 100 država, a jedan od najvećih projekata bio mu je "Hrvatska iz zraka" gdje je dokumentirao cijelu Hrvatsku iz zračne perspektive i te fotografije objavio u prvoj hrvatskoj fotomonografiji brendiranoj prestižnim National Geographicom.

Trenutno se priprema za jedan od najambicioznijih podviga, koji je do sad uspjelo završiti samo dvadeset ljudi u cijelom svijetu, ekspediciju na Južni pol, a tamo se uputio pješice.

Upitali smo ga kako se odlučio baš na hodanje.

"Hodanje oduvijek volim, to mi je omiljeni oblik kretanja. Volim biti u prirodi i većina mojih ekspedicija do sad je uključivala hodanje i to obično u što zabitije, što udaljenije predjele. U projektu "Džungla" sam uspio posjetiti mjesta koja civilizacija još nije dotakla, a takvih mjesta na svijetu je još samo nekoliko. Putovao sam i na druge načine: biciklom i kajakom i motorom, ali uvijek najviše volim hodati", kaže Davor.

S putovanjima je počeo vrlo mlad, s devetnaest godina je sjeo na bicikl i uputio se u Egipat.

Tako je sve krenulo, a danas već ima putnički staž dug šesnaest godina.

"Bekpekerski sam putovao na samim počecima, ali s vremenom ti to dosadi. To je isto vrsta masovnog turizma, samo individualni. Takav način putovanja te isto može ispuniti i nadahnuti, puno sam tako putovao, ali sam uvijek tražio nešto izvan tih klasičnih ruta. To sam uspijevao ostvariti ili kroz neke svoje veće projekte ili kroz novinarstvo, kad sam radio za National Geographic i pisao reportaže. Novinarski pristup mi je dao neki drugačiji pogled na svijet", objasnio nam je.

Studirao je sociologiju i povijest, ali je od studiranja vrlo brzo odustao kako bi se posvetio putovanjima od kojih je počeo graditi karijeru.

"Kad sam prestao studirati nisam se prestao obrazovati. I dalje sam učio, čitao, pokušavao sagledati temu koju istražujem na određenom putovanju. Nije mi bila bitna diploma, meni je potvrda moj rad. Prvo da sam ja zadovoljan s tim, a naravno, da i drugi ljudi to prepoznaju", priča.

Davorova putovanja su bila uglavnom avanturistička i istraživačke prirode, a pješačka ekspedicija na Južni pol je njegov najnoviji projekt.

Na putovanje dugo 1200 kilometara ide sam, a za sobom će vući sanjke s hranom i opremom teške 130 kilograma.

Uzmemo li u obzir vremenske uvijete i temperaturu koja pada do -40, zvuči nam prilično ekstremno, ali Davor se ne slaže.

"Ne mislim da je to nešto jako ekstremno. Meni je recimo puno ekstremnije penjanje na neku okomitu stijenu. Ovo je definitivno fizički najzahtjevniji projekt do sad za mene, ali to je i dalje hodanje, samo u malo težim uvjetima. Ljudi su evolucijski građeni za hodanje. Čovjek može duže hodati od mnogih životinja, mi smo iscrpljivali svoj plijen hodanjem. Bušmani to rade još uvijek. Ima par plemena u Bocvani i Namibiji koji idu u lov tako što iscrpe plijen, oni ne trče za njim, iscrpe ga hodanjem. To je naša fizionomija, to je u nama. To što mi sad sjedimo za kompjuterima cijeli dan umjesto da se krećemo, to je boljka ovog vremena. Po meni se ekstremnije popeti na sjevernu stijenu Triglava nego otići na Južni pol", objašnjava.

Taman kad pomislite da je sve to uzeo olako, Davor vam obrazloži svoje zaključke:

"Ako ja mogu sjesti tu na bicikl i napraviti pedeset kilometara oko Zagreba, pa zašto ne bih još pedeset? I tako pedeset po pedeset i odeš oko svijeta. Moja filozofija je umjerenost. Ako ti u sve guraš sto posto svoje snage brzo se trošiš, lakše dođe do ozljeda. Ideš svojim ritmom, malo se odmoriš ideš dalje. Daleko se može doći na takav način. Ja sam na primjer na pripremama u Norveškoj, sa skijama i saonicama u 12 dana prešao 300 kilometara. Može se. Nije lako, trebaš uložiti napor, ali pomalo."

Što ako mu se nešto dogodi s obzirom na to da je sam?

"Zato su jako bitne pripreme. Radim na osnaživanju nekih dijelova tijela za koje znam da su mi slabe točke. Nisam u životu slomio ruku ili nogu pa vjerujem da neću ni sada. Mislim da tu nema opasnosti po život, no organizirao sam se tako da mogu u roku pola dana ili dan dobiti pomoć da me izvuku. Mene nije strah da bih mogao izgubiti život, najveći strah je da odustanem. Ali, tu mi puno znači podrška ljudi. To mi daje veliki vjetar u leđa da prebrodim krize. Uvijek sam do sad uspijevao, pa vjerujem da će tako biti i sad", kaže otvoreno.

Kako na to reagiraju roditelji? Jesu li se do sad već navikli na njegove podvige?

"Čovjek se navikne na sve: nesreću, glad, ekstremne uvjete, ali mislim da se roditelji nikad ne naviknu na to da puste svoje dijete. Mislim da je to najveći izazov roditeljstva, ta podrška. Bez obzira na to što ja putujem već šesnaest godina i što ne srljam u neke opasnosti, nikad im nije lako, ali uvijek me na kraju podrže."

A djevojka?

"Njena podrška mi je najvažnija. Mi radimo skupa na projektima, ona mi je asistentica i menadžerica, tako da je podrška svakako tu. Puno mi pomaže", objasnio je i dodao:

"Kad si na takvom jednom putovanju, dan za danom sve manje razmišljaš o manje važnim stvarima. Svakodnevne probleme zaboraviš za dva ili tri dana, ostaje samo bitno. Nakon tjedan dana ostaje najbitnije. Ostaje ti familija, prijatelji, osoba s kojom provodiš život. Ako izdržiš dalje, onda se već otvara prostor za neke duhovnije susrete sa samim sobom."

Teško mu je izdvojiti najbolje ili najgore iskustvo s dosadašnjih putovanja. Iskustva su različita, ali puno toga ovisi kako se postaviš.

"Najljepše mi je kad ja vjerujem u sebe. Onda mi je sve dobro. Onda sam dobar i sebi i drugima. A kad sumnjam u svoje mogućnosti i snage, onda mi ništa ne valja, onda vidim samo probleme. No, to je borba čovjeka sa samim sobom. Ovakvi projekti ti daju snagu da više vremena budeš dobar sa sobom, daju ti samopouzdanje, zdraviji način pogleda na sebe i svijet oko sebe. Ne znači da nećeš imati problema, ali ćeš se lakše nositi s njima", objašnjava.

Tako mu je i ovaj put.

"Evo, ja sam sad otišao predaleko, i da hoću- ne mogu odustati. Ako počnem sumnjati, podsjetim se, na primjer, da sam bio 24 dana u Amazoni, lovio i tako se prehranjivao. Svako iskustvo olakšava traženje novih iskustava. Iskustvo treba koristiti kao bazu za dalje. Sigurnost ne postoji. Deset puta je veća šansa da se ozlijediš na skijanju, nego na ovakvoj ekspediciji. Kad je oprez na nivou, nesreće se ne događaju", zaključuje.

Boji li se susreta s divljim životinjama?

"Tamo nema životinja, nema ničeg živog, ni jednostaničnih organizama, ničeg, samo led. Ne bojim se životinja, imao sam bliske susrete s morskim psima, jaguarima, slonovima, zmijama... Nikad mi životinje nisu naudile, uvijek su najopasnije situacije bile s ljudima. Ali, ovdje nema ni ljudi, pa se ne brinem", kaže on.

Svoje će putovanje dokumentirati kamerom, a nakon putovanja nastat će još jedna knjiga. U planu je bilo unajmiti još jednog snimatelja koji bi ga pratio, ali od toga je morao odustati zbog budžeta jer jedan ovakav projekt nije ni malo jeftin.

"Okvirno, potrebno je dvjesto tisuća dolara. Na primjer, kad stignem do Punte Arenasa, krajnjeg juga Čilea, od tamo moram unajmiti avion jer nema komercijalnih letova, a samo to košta četrdeset tisuća dolara. Dio smo skupili od sponzora, a uložili smo i sve što smo zaradili zadnjih godina. Ostatak skupljamo kroz crowdfunding kampanju", objašnjava Davor.

No, za njega ovakav način financiranja znači i više od pukog skupljanja donacija.

"Ovo nije samo doniranje, svatko dobije nešto za to. Mogu kupiti moje već izašle knjige, ili unaprijed ovu koju ću napisati o trenutnoj ekspediciji. Popularna je opcija da na zastavu napišem imena ljudi koji me podržavaju. Tu zastavu nosim sa sobom tako da i oni sa mnom idu tamo. Ja sam shvatio da, koliko god da je to solo ekspedicija, ja to ne mogu sam, to je timski rad. Kao u nogometu, ja sam onaj od kojeg se očekuje da zabije gol, ali treba mi obrana, vezni igrači. Čak i ljudi koji nemaju ni dolar dva za donaciju, treba mi njihova pozitivna energija, to će mi dati krila da izdržim", priznaje.

Stvaraju li mu ta očekivanja pritisak?

"Najteže je izdržati taj mentalni izazov. Iz dana u dan ti je sve teže. Shvatio sam da mi je lakše kad ne radim samo za sebe, već za još nekoga. Naravno da to povlači sa sobom tu odgovornost: Što ako ne uspijem? Mislim da sam se dobro pripremio i da me objektivne stvari neće spriječiti. Najveći je problem volja, i tu mi ta podrška jako puno znači. Zahtijeva odgovornost, ali to sam prihvatio jer znam da će mi to pomoći da uspijem", kaže on.

Ako ovaj projekt uspije, Davor će biti prvi Hrvat koji je osvojio Južni pol. Kako na svoj put gleda s te strane?

"Ne bih mogao sam. Ništa čovjek ne može postići posve sam. Nijedno postignuće u povijesti nije bilo rezultat samo jednog čovjeka. Postoje recimo mnogi ljudi koji takve stvari rade zbog svog ega. Cilj im je da njihovo ime ostane zapamćeno. To je opasno. Ljudi koji to ne rade samo zbog sebe, već i da doprinesu društvu, to je već druga priča", kaže.

Kako se on nosi sa svojim egom?

"Naravno da je nemoguće posve isključiti ego, ali to kao i sve u životu mora biti jedan pametan balans. Meni moj ego pomaže, ali treba ga znati dozirati. Neću tvrditi da mi nije bitno što ću biti prvi Hrvat koji je poduzeo jednu takvu ekspediciju. Nije mi svejedno. Ali, meni je osobno puno bitnije što ću kroz svoje knjige i predavanja nadahnuti bar neke ljude.

To je po meni najveća odgovornost. Da prenosim to znanje, da ga širim dalje. U tom smislu doprinosim ljudima koji me podržavaju. Isto kao kad sam ja čitao knjigu Stipe Božića, mene je inspiriralo da znam da mogu, pa se isto tako nadam da će ova moja knjiga na takav način nekome značiti.

Evo, bio sam već u 110 škola u kojima sam govorio o svojim putovanjima. Mislim da to djeci treba u tim formativnim godinama, sa sedamnaest ili osamnaest, kad ti zapravo odlučuješ što ćeš postati, a nemaš pojma što želiš od života. Mislim da im je jako bitno da u toj fazi dobiju ovakav input. Da im u razred dođe netko tko je, na primjer, bio na Južnom polu. Drugo je kad ti to vidiš na televiziji.

Ja sam u Luksemburgu sreo čovjeka koji je biciklom putovao preko četrdeset godina. Kad sam popričao s njim, shvatio sam da je on isto čovjek kao i ja, da i ja to isto mogu. To je iskustvo koje je mene jako odredilo.

Da mi je netko takav došao u razred i pokazao da postoje i drugi načini života, da možeš ostvariti svoje snove, a ne ih s dvadeset zagurati ispod tepiha- sigurno bi mi bilo puno lakše. Sad se ja to trudim učiniti za druge. To je ono što mom životu daje smisao i svrhovitost. To je moj način davanja društvu.

Južni pol je samo veći izazov, a ako ga uspijem izvršiti, onda ću još sigurnije moći tvrditi da je sve moguće", zaključuje.

Davorove pustolovine možete pratiti na njegovoj Facebook stranici, a podržati ga možete putem crowdfunding kampanje

Ako biste željeli čuti više o tome, možete posjetiti neko od Davorovih predavanja: 

7.6. PULA, 20h - Hotel Pula, Sisplac 31

9.6. RIJEKA, 19h - Botel Marina, Riva 

13.6. ZAGREB, 19h - Kino Europa

27.6. SPLIT, 20h - MKC Split, Savska ulica bb

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara