AKO VEĆ niste u kinu gledali novi film s Dwayneom Johnsonom Smashing Machine: Život u ringu, a vjerojatno niste jer ga je u prvom vikendu prikazivanja pogledalo tek nešto više od dvije tisuće ljudi, onda ste vrlo vjerojatno pročitali vijest o katastrofalno lošem, zapravo najgorem tzv. otvaranju bilo kojeg filma s Dwayneom Johnsonom u glavnoj ulozi u američkim kinima.

Film čija je produkcija koštala oko 40 milijuna dolara u prvom je vikendu ostvario prihod od samo 6 milijuna dolara, što zapravo znači da će iza filma ostati poprilična financijska rupa, valjda prva u Johnsonovoj filmskoj karijeri. Riječ je o biografskoj drami pa se nije ni očekivao blockbusterski rezultat sa osam ili devet nula, no ovakav je fijasko ipak donekle iznenađujući. A opet, ako razmislimo o ciljanoj publici, možda i nije.

Prilično nekonvencionalna sportska drama

Naime, riječ je o prilično nekonvencionalnoj sportskoj drami koja se ne pridržava uzusa filmova o rađanju šampiona, kao što je Rocky. Nema tu onog sportskog naboja zbog kojega gledatelji nerijetko slične filmove gledaju s napetošću sličnoj onoj kad gledaju sportske prijenose. The Smashing Machine koncipirana je gotovo kao Rocky naopačke, a svakako ne kao priča o usponu od dna do vrha i preko trnja do zvijezda. Ako se nisu unaprijed dobro informirali, takvi su gledatelji promašili film, no sudeći po izvještajima s box officea, kako američkog tako i hrvatskog, očito zalutalih nije bilo mnogo.

S druge pak strane, obožavatelji Yorgosa Lanthimosa i Radua Judea, koji inače uživaju u zahtjevnim i nekonvencionalnim filmskim dramama, teško da će kupiti kartu kako bi gledali biografiju MMA borca, mašinu za razbijanje koja staturom i obimom mišića neodoljivo podsjeća na Hulka. Očito, publike između ove dvije skupine baš i nema mnogo, što ipak ne znači da film treba olako diskvalificirati.

Priča ne počinje kao što smo navikli

Nekonvencionalno za sportski film, The Smashing Machine priču o jednom od začinjavaca MMA borilačke vještine (mixed martial arts), Marku Kerru, počinje kada se on nalazi na vrhuncu karijere, a ne, kao što smo navikli, na dnu s kojega se tek pokušava probiti. Do početka filma Kerr nije izgubio niti jednu borbu i tešku mu je uopće zamisliti da bi je mogao izgubiti. O pobjedama je doslovno ovisan, a opisuje ih kao zadovoljstvo usporedivo s orgazmom.

U prvom dijelu karijere uglavnom je nastupao u okviru UFC-a, američke organizacije specijalizirane za MMA, no film uglavnom prati njegove nastupe u Japanu pod okriljem
konkurentskog Pridea, kad njegova karijera naiđe na prva ozbiljnija iskušenja.

Kad na jedno iskušenje Kerr odgovori stjecanjem ovisnosti o painkillerima, problemi se počinju gomilati. Njegova partnerica Dawn teško podnosi Kerrovu ovisnost, indisponiranost i izljeve bijesa pa se udaljava, stoga mu preostaje osloniti se na svog suparnika u ringu, ali privatno najboljeg prijatelja Marka Colemana.

Lik Emily Blunt jedva nadilazi razinu klasične WAGsice

Redatelj Benny Safdie, poznat po filmovima Uncut Gems i Good Times koje je režirao zajedno s bratom Joshom, pokazuje namjeru da se ona ključna drama glavnog lika više odvija izvan, nego unutar ringa, no nevolja s filmom je što odnos između Kerra i Dawn nikada ne zadobije emotivnu snagu kakva bi za ovakav dramski diskurs bila poželjna.

Najveća prepreka je u samom scenariju koji Emily Blunt daje više banalnih rečenica nego što čak i sjajna glumica poput nje može sažvakati i suvislo plasirati, stoga je i njezin nastup neujednačen, na trenutke je zaista sjajna, a onda u nekim scenama njezin lik jedva nadilazi razinu klasične WAGsice.

Sam film zapravo i ne nudi mnogo više od zaista izvrsnog Johnsona

Holivudske sportske biografske priče nerijetko se čine pomalo fabriciranima i lažnima, no ova se zaista ne doima fake, čak ni onda kada bi sudeći prema onome što se događa, mogla tako zazvučati. Za to je najzaslužniji sam Dwayne Johnson koji ulozi Marka Kerra donosi posve neočekivanu dozu autentičnosti i suptilnosti.

Otkako je 2001. godine zaigrao u filmu Povratak mumije te svoju turbo uspješnu karijeru WWE borca the Rocka, većinski prebacio iz ringa u Hollywood, Dwayne Johnson zauzeo je poziciju grubijana nježnog srca, što je prije njega znao igrati Arnold Schwarzenegger, nekad i Bruce Willis. Stoga se njegova glumačka karijera svodi gotovo isključivo na dva žanra, na akcijske filmove u kojima obično spašava svijet ili makar neki njegov dio, poput franšize Brzi i žestoki, Crnog Adama ili Skyscrapera te obiteljske komedije kao što su Jumanji i Moana.

Svojedobno je Sergio Leone rekao kako Clint Eastwood ima svega dva izraza lica, sa šeširom i bez njega. U međuvremenu smo otkrili da je Leone u slučaju Eastwooda ipak malo pretjerao, no otprilike sam takav stav imao o Dwayneu Johnsonu, s tom razlikom što bi njegova dva izraza mogli modificirati kao onaj kad visi iznad provalije i kad ne visi.

Stoga je The Smashing Machine Johnsonu pružio glumačku priliku kakvu nikad nije imao, da nas u ozbiljnijoj dramskoj formi uvjeri kako njegov glumački uspjeh nije sazdan samo od mišića. I bome nas je ugodno iznenadio. No, sam film zapravo i ne nudi mnogo više od zaista izvrsnog Johnsona koji ovdje uopće ne podsjeća na the Rocka, a to filmsko ogoljivanje, skidanje slojeva oklopa kojega svaka zvijezda, glumačka ili borilačka svejedno, ima, zapravo je ovdje njegova najveća snaga.

Prvi veliki filmski poraz

Ipak, problem koji se može svesti na pitanje “koga zapravo zanima nježnija strana Marka Kerra, ako uopće nekoga još uopće zanima i sam Mark Kerr, jedna od prvih zvijezda MMA-a s kraja devedesetih i početka nultih godina” ostao je neriješen.

I kako to već često biva, filmska se priča o suočavanju s porazom oživotvorila i u stvarnom svijetu pa je sada pitanje kako će se Dwayne Johnson suočiti sa svojim prvim velikim filmskim porazom. S obzirom na broj najavljenih novih filmova, među kojima su i ziceri kao što su neanimirana Moana, Jumanji 3, Fast X: Part 2 te mnogi drugi, vjerujem da tu neće biti “nikih problema”.

Ocjena 6.5 / 10