Pušiona: Doba nevinosti

DUGA PUTOVANJA su genijalna. Tad je čovjek prisiljen novine čitati detaljno, a na kraju putovanja uhvati sam sebe kako čita čak i osmrtnice i horoskop.

Tako dobije cijelu priču. Pročita, recimo, Sanaderov horoskop, a onda to polinka sa zadnjim zasjedanjem Europske komisije i stvar postane puno jasnija. Kad Ivi Saturn uđe u Lava, i mi ćemo u EU.

S osmrtnicama je stvar malo bizarnija, ali funkcionira slično. U crnoj kronici obično pročita samo šture podatke o prometnoj nesreći i par mrtvih mladih inicijala. Kad nakon toga naiđe na osmrtnice, tamo nađe puno ime i prezime, godine, sliku, ožalošćene starce, braću i sestre i tek tu skuži o kolikoj tragediji se zapravo radi.

Tragedija poprimi gigantske razmjere kad se u tom detaljnom iščitavanju novina, počnu čitati čak i one stranice koje se inače zaobilaze u luku dužine autoputa - sa zvijezdama, zvijezdicama, pizdicama, kurčićima i palčićima.

Tu počinje naša priča. U tom selebriti dijelu naših novina u kojem sam prije par dana opet vidio - Nju. Sad je uspješni foto - model s dugogodišnjom karijerom iza sebe. I dalje je bombica, i u vezi s jednim našim nogometašem - zvijezdom.

To me trenutačno lansiralo u doba djetinjstva kad je Ona imala nekih šesnaest godina i bila prvi pićon svih seoskih manifestacija u krugu od deset kilometara.

Konkretnije, svi mi mlađi smo drkali na nju, a od starijih se svaki nadao da će upravo on biti taj kojemu će prvomu dat.

Manifestacija godine u tim mojim selima bio je turnir u balotama koji se održavao nekako paralelno s Rolland Garossom i Wimbledonom, a lokalnoj ekipa i nama klincima značio je, naravno, puno više.

Taj turnir nastao je kad je prošao onaj HDZ-ov pokolj volova po zagori, u kojem je svako selo s više od pedeset stanovnika okrenulo vola da proslavi HDZ-ovu pobjedu.

Kad je ta spika završila, ekipa je trebala novi razlog da vrti volove pa su se dosjetili turnira i za prvu nagradu, naravno, stavili vola.

Interes je bio nenormalan. U svojim najboljim danima, na turniru je sudjelovalo toliko ekipa da se moralo igrati jedno pretkolo i pet kola do osmine finala.

Svi mi klinci bili smo temeljito napaljeni na taj turnir. Skoro kao i na Nju. I jedva smo čekali da napokon napunimo osamnaest pa da se možemo prijaviti jer su ovi imali poprilično rigorozna pravila o seniorskim i juniorskim kategorijama.

Jedina šema da nastupiš maloljetan bila je da su ti suigrači punoljetni. Tako je na turnir upao i Roko, zajedno sa stricem, ćaćom i didom.

Prvi dio prve partije prosjedio je na klupi, a onda je dida steglo u križima pa je Roko dočeka svojih pet minuta slave. Skoro sam rasturio je protivničke balotaše, a kad su napokon prošli predkolo nije se znalo tko je sretniji - Roko ili dida istog imena.

Naravno, u roku munja, Roko je prerastao u lokalnu legendu. Do tada se još nije dogodilo da mulac od 17 skoro sam dobije partiju. Tako da se sljedećih dana po svim selima pričalo samo o podvigu maloga Roka, o tomu kako se tradicija u familija nastavlja jer su njegovi uvik bili dobri balotaši, a po kafićima je dolazilo i do fajtova kad bi neko iz drugog sela posumnja u Rokove kvalitete.

Sve to urodilo je time da se na sljedećoj Rokovoj partiji okupilo sve iz okolice što je moglo hodat. Da, je li, vlastitim očima vide to čudo od djeteta.

Tako se pojavila i Ona. Cijelo vrijeme se vrtila oko zoga za balote, vrtila bokovima, pozirala, ponašala se kao i inače, samo ovog puta ništa joj nije polazilo za rukom. Svi su kao hipnotizirani buljili u teren i čekali sljedeći Rokov potez. Oni nabrijaniji čak su na papir pisali statistike i komentirali mu stil igre. Ispalo je na kraju da je kod izbijanja pogodija 90% balota, a da ih je 85% od valjanja doveja bliže od po metra.

I tako se turnir nastavio. Malo pomalo, Roko & family dogurali su do finala, a na svakom od njihovih mečeva bilo je po par tisuća ljudi. Među njima i Ona. Svaki put.

Samo se više nije kočoperila okolo nego bi se instalirala na jednu poziciju i cijelo vrijeme fiksirala Roka kojeg su, još od četvrtfinala, fiksirali i skauti Nade, najjačeg boćarskog prvoligaša u regiji.

Roka je kužio sve to, ali ga nije previše zanimalo. On je proživljavao mjesec života i bio koncetriran samo na balote. Ulazio je skulirano u taj zog koji bi od svih tih ljudi izgledao kao bučno grotlo i jednu po jednu balotu, koncetrirano kao Federer, bacao prema svom cilju.

Tako je bilo i u finalu. Roko se već od početka nametnuo kao lider familije i polako i sigurno, osigurao im vola.

Deliriju nije bilo kraja. Dida ga je, nakon pobjede, unatoč išijasu, diga na ramena, a gomila ga je onda preuzela, pa je s ruke na ruku došao i do vola koji je fiksiran s dva lanca stajao u blizini bine.

Sjedio je na volu s bocom šampanjca u ruci i prskao gomilu, a onda se do vola probila i Ona i došlo je do romantične slike koja će, ako je itko ikad bude napisao, biti na naslovnici povijesti ovoga kraja. Roko i Ona na volu, a on šampanjcem tušira unezvjerenu gomilu. Slika je čak završila i u Slobodnoj. U rubrici Magazin.

Dvije, tri godine poslije, Roko je završio u okolici Dubrovnika. Bomba je roknula na par metara od njega i da nije bilo helikoptera, vjerojatno bi poginuo. Devet gelera su izvadili iz njega.

Kod prve vizite, mogao je micati samo lijevom rukom, ali i to je bilo dovoljno da nokautira doktora kad mu je rekao da vjerojatno više neće hodati.

Ipak, životinja je to iz mog sela i nakon prve godine terapije, Roko je prohodao i još uvijek hoda. Samo ga malo bura jebe pa kad pune, obično ne izlazi iz kafića.

Balote više ne igra. Probao je, ali kako nije baš stabilan i kako mu se ruke tresu, ne može uvaljat ni na metar i po. Onda samo gleda ili cuga u tom kafiću do igrališta.

U kafiću, jedna do druge, stoji slika Roka i Nje na volu i jedna o Njenih prvih duplerica.

A Roko - obično šuti. Samo ponekad, kad se napije ka letva pa počne padat, onomu koji ga podiže, tiho šapne cereći se prema Njenoj slici - "Ja san to prvi uzora".

Denis Lalić

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara