Pušiona: Samoubojstvo

Pušiona: Samoubojstvo

DEVET LJUDI u samo jednom danu. Kad sam čuo tu vijest, osvrnuo sam se malo po dnevnom boravku. Centralno je bilo upaljeno i bilo je toplo, na TV-u su išle vijesti, a na kompu se vrtio screensaver sa zvjezdanim nebom. Prvo što mi je palo na pamet bilo je "Jebote, imam dnevni boravak."

Druga stvar koja mi je pala na pamet, pala je na nju kad mi je pogled pa na Nju. Sjedila je u pidžami sklupčana na fotelji i grizla pramen kose. "Ja sam sretan čovjek.", pomislio sam. A vani je padala kiša i dan je bio siv i siva je bila komunistička arhitektura s one strane prozora.

Đoint je pri kraju. Već pola sata.

Devet ljudi u jednom danu. Sad će analize. Pa će istraživanja. Pa će biti kriva vremenska prognoza. Pa će bit kriva tranzicija i nevraćeni krediti. Pa će bit kriv stjecaj sjebanih okolnosti.

A ja sam sretan čovjek. Imam dnevni boravak, jebote! I đoju pri kraju. Već pola sata.

Ona i dalje rola pramen kose.

Prije samo dvije godine, nisam imao dnevni boravak. Živio sam u jednoj od onih sklepanih kućica iza Glavnog kolodvora.

Tu večer opet sam imao osjećaj da mi kiša isparava s kože. Izišao sam vruć iz OTV-a poslije dva bombona i nisam imao pojma da li mi se niz leđa slijeva znoj ili kiša.

A padala je ona sitna. Ona zajebana koje se nimalo ne bojiš i koja te baš zato temeljito natopi. Do kuće sam se dovukao ljepljiv. I bilo mi je vruće. Na bombonu sam grijao kao radijator.

Otvorio sam prozor. Pogled je padao točno na zid suprotne kuće, sklepan od crvene opeke kojeg sam, kad bi se nagnuo kroz prozor, mogao dotaknuti. Posteljina je smrdila po nekom prije mene. I taj miris se nije dao isprati. O tom nekom nisam se usuđivao niti razmišljati.

Bilo je tri ujutro, a netko je urlao u dvorištu. "Martine! Martine! Ubit ću te, Martine!" Tako se zvao stari koji mi je iznajmio sobu. Svjetlo u hodniku se upalilo. Čuo sam kako se otvaraju ulazna vrata. Izišao sam vani u boksama.

Na vratima je stajala kurva od nekih šest banki. U minjaku, pokidanim crvenim čarapama i majici ispod koje je negdje iznad pupka stajala izbočina. Nije imala grudnjak.

Iza nje se ljuljao tip gol od struka naviše. U jednoj ruci je imao bocu, a drugom je vukao ovu od ograde i ponavljao "Ajmo!"

Stari je s ove strane ograde bio u sivim hlačama i potkošulji.

Bio sam u boksama i martama. Bomboni su me puštali. Padala je ona mala kiša i bilo mi je vruće.

Urlanje je stalo i svi smo gledali jedni u druge. Svima je bilo neugodno. Osim njoj. Ona je počela plakati i urlati na starog, ali nisam kurca kužio. U glavi mi je zujalo i čuo sam samo šumove koji su se miješali s kišom, a onda vidio ruku od starog kako se diže i svom snagom se spušta na njen obraz. Usporeno, kao na ponovljenoj snimci. Tako je i pala.

Onda se okrenuo prema meni i prošumio mi nešto pa sam mu značenje morao čitati s face na kojoj je pisalo "Ispričavam se na neugodnosti."

Nisam mogao zaspati. Bomboni su mi još divljali u organizmu. Bilo mi je vruće i samo sam se vrtio po mokrim plahtama koje su smrdile. Na nekog od prije.

Sutra je dan svanuo do pola i ostao takav sve dok mrak nije ponovno pao. Pravi jesenski. Kiša je i dalje padala. Ona mala koje se ne bojiš, a ona samo pada i vlaži. I nervira.

"Izgubio sam prava.", bila je prva misao koja mi je pala na um kad sam se napokon probudio. "Imam još trista kuna.", bila je druga. "Tek je deseti u mjeseci.", bila je treća.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kad te spuca postombonska depresija, stvarnost poprimi prestvaran oblik i počne ti se činiti da se soba smanjuje. Usporeno, kao na ponovljenoj snimci.

Soba je mala. U nju stane krevet, radni stol i par knjiga. Ormar je u hodniku, dijelim ga sa starim. Bila je to jedina šema u kojoj si mogao negdje spavati za 500 kuna mjesečno s uračunatim režijama.

Stara je u minusu već par godina, online.hr ne plaća već par mjeseci. Ne radim ništa. Samo gledam u plafon, onda kroz prozor. Kroz prozor se vidi samo zid od crvene opeka. Postbombonska depresija šije po svim širinama i duljinama. Znojim se. Još uvijek. Ljepljiv sam kao sličica, ali imam osjećaj isijavam kao reaktor.

Nakon tuširanja upadam u kuhinju. Smrdi po piletini i želudac mi se počinje okretati. Krećem prema vratima. Stari me zaustavlja i govori kako se prečesto tuširam, da je prošlo ljeto i da se sada ne trebam tuširati jednom dnevno. Poskupila je struja, govori na kraju.

Meni se riga. Stari kuha kokoš. Smrdi u tri pičke materine. Govorim samo "OK" i izlazim vani. A vani kiša, ona mala što nervira. I najtamniji dan u godini.

Treba mi đoja. Očajnički mi treba đoja. Ne toliko đoja koliko svi oni ljudi oko nje. I oni su u kurcu. S njima je život lakši. S njima i đojom, ali oni su bitniji. Ne valja biti sam poslije partija, svakakve ideje ti se počnu motati po glavi.

Zovem redom: Loki, Joke, Maja... Svi mrtvi. Svi mobiteli pogašeni. Krepaje svatko u svojoj rupi. Sa svojom đojom. A ja ne smijem duvat. Ne kod starog. Puši pa kuži što je duvan, a što nije.

Zovem i dalje. Trave mora bit. Trave i bombona uvijek ima. Uvijek netko časti, uvijek je nekom rođendan, uvijek se bombon stvori sam od sebe. Deset kuna je komad.

Mobiteli i dalje mrtvi. Kiša i dalje dere. Ona mala, što nervira. Nit pojačava nit smanjuje, uvijek ista.

Hodam kroz Importane. Gori hrpa šarenih reklama, ali u prazno. Nedjelja je popodne, i siv je dan, i kiša je, i u Importaneu nema nikoga. Samo par kronera kod glavnog ulaza. S pivama u ruci.

Ulazim u dućan. Dolazim do škrinje i gledam sir i salame. MDMA još uvijek divlja i riga mi se od samog pogleda na hranu. Žena iza me čudno gleda. Odlazim do boca i prizivam u pamet doktora Joku: "U votku iscidiš limune i piješ. Vitamin C vezuje MDMA pa ga ispišaš, a votka te drži na nogama."

Uzimam bocu votke i pola kila limuna. Kupujem i dvije plastične čaše.

Nakon pola sata gledam u plafon. Cugam votku s limunima. Već sam jednom pišao. Čekam nesvjest. Ne dolazi. Samo depra, kao da izlazi iz zidova. A oni se približavaju tako da mi se čini da se onaj od crvene opeke već spojio s prozorom.


Devet ljudi u samo jednom danu. Kad sam čuo tu vijest, osvrnuo sam se malo po dnevnom boravku. Jebote, imam dnevni boravak!

Ona rola pramen kose.

Đoint je pri kraju.

Vani pada kiša.

Toplo mi je.

  Profil Denisa Lalića

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara