Pušiona: Svi u napad, jedan je Ante!

SVIJET u kojem živimo postaje sve perverzniji, a tako i ja s njim. Nitko više ne gleda sapunice nego se ekipa preštekala na reality showove. Sve je kao u sapunici, samo zapravo.

S knjigama i filmovima ista je stvar. Dokumentarci rasturaju, a ako je knjiga dokumentarna ili "bejzd on a tru stori" onda joj ne gine status hita.

Razmažena i bogata ekipa odlazi na kojekakve freak-odmore i relaksacije jer ih ništa više ne pali pa su sad tu friklajmbing, paraglajding, gambol, a možeš otići i plivati u bazene s morskim psima koji su netom nahranjeni. Ukratko, čini mi se da dosada u svijetu poprima gigantske razmjere i ljudi smišljaju sve perverznije načine kako da je pobjede.

I baš kad sam pomislio da se i ova naša mala zemlja pretvara u dosadnu kršćansku provincijsku državicu, uhapse Gotovinu i počne još jedan reality spektakl u Hrvata.

Dobro, bilo je tu i osvajanja Davic Cupa, rukometaša, kvalifikacija za svjetsko, Janice Kostelić, ali nije to ta priča. Nema tu tenzija i mogućeg sranja. Tu se svi vesele pa izostane onaj adrenalinski dio priče. I tako je već od skupa potpore Mirku Norcu na splitskoj rivi.

Čim sam na Indexu vidio vijest da je Gotovina uhapšen, nazvao sam Gogija. S njim sam pratio i sranja s Rive i 11. rujan. Zato što je čovjek kvalitetan sugovornik. Onda bi zapalili i buljili u reality spektakl. I nema tog filma ili knjige koji se s ovakvim stvarima može mjeriti.

Gogi se, naravno, oduševio idejom pa smo se nakon sat vremena našli kod njega na Gornjem gradu, zapalili, upalili TV, zakačili se na net i krenuli gledati što se sve zbiva.

Pa breaking news ovdje pa breaking news ondje. Pa analitičar ovaj, pa analitičar onaj. Samo je nedostajao Neven Ciganović da prokomentira Gotovinin stajling u momentu uhićenja. Ali zato je tu bila psihologinja koja je iz one dvije fotke uhićenog generala složila cijelo njegovo psihološko stanje. Kao da je čovjek u Big Brotheru.

Dnevnici su isto odradili svoje, a vrhunac cijele priče trebala je biti jedina i neponovljiva Hloverka. Ona sa svojim kreštanjem i živopisnim gostima dođe kao vrhunac cijelog tog Monty Phytona. Kad tamo – štanga! U studio uđe onaj mladi štreber što izgleda kao da je ispao iz T-Comove reklame i počne kao Latin – sad vi, sad vi.

Tu smo Gogi i ja totalno popizdili i počeli skoro skandirati "Hlo, vrati se!" kad je izvana krenula neka buka – prosvjed na Markovom trgu. U roku munja samo zapalili još jednog i spičili među prosvjednike. Jebo televiziju, uživo je zabavnije.

Prvo što smo vidjeli bila je gomila oklopljenih pandura koji su iza ugla gledali što se zbiva. Da ih, je li, prosvjednici ne skuže kako se okupljaju.

A ovi što prosvjeduju skroz u elementu – "Ivo, pederu! Ivo, pederu!", pa "Ante, Ante!" pa opet – red jebavanja majke, red potpore generalu. Tu sam ja onda nazvao redakciju da ih obavijestim o sranju na vidiku.

- Koliko ih ima?
- A ne znam, par stotina.
- Jesu u uniformama?
- Ma jok, samo neki uživljeni klinci, par roditelja s djecom i pokoji starac.
- OK, stej in tač!

Onda smo Gogi i ja malo zujali okolo, upali među prosvjednike, par puta zaurlali "Ivo, pederu!" (Jebiga, ne moš odolit kad je već prilika.) malo posnimili ekipu, kad me netko potapše po ramenu. Prika s faksa. Ja okinuo od smijeha. Tip u maskirnoj unifromi s Antinom slikom u ruci. Pazi, u maskirnoj uniformi, a imao deset godina kad je rat bio.

- Jesi ti dobro? - pitam ga - Pa šta radiš ovde?
- A evo, došao malo. Bili na Trgu, ali dolje dosadno.
- Dobro to, nego ono, nisan zna da briješ na Gotovinu.
- A ono, moraš malo.
- Šteta propustit priliku?
- Da.
- A evo i ja po istom principu. Nego, pazite se oklopnjaka, skupljaju se iza ćoška tamo.
- Neka dođu samo!

Ostavljamo lika i stajemo sastrane po principu "Bolje ispast pička nego iz busa." Gledamo prema Vladi, tamo se otvaraju vrata deset centimetara i netko nešto pita jednog od murjaka, ovaj samo klima glavom i daje ovom znak da se vrati unutra jer da sranje tek počinje.

I fakat, ovi oklopnjaci krenuli iza ćoška, posložili se u dva reda ispred prosvjednika, a ispred njih neki lik u civilu visok metar i pokušaj zapovijeda akcijom. Zovem firmu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

- Krenuli su panduri.
- Je li ima sranja?
- Nema još, ali sad će.

Ekipa krenula urlati "Hrvatska policija! Hrvatska policija!", a oni mlađi i nadobudniji krenuli i s jebavanjem majke. Onda su se tako gledali nekih par minuta pa je Mali zapovijedio "Idemo!" Došli u ta dva reda do prosvjednika i pat-pozicija. Onda došlo pojačanje. Onda prva pizdarija. Netko je nešto ili doviknuo ili bacio ili koji već kurac pa je palo prvo hapšenje.

I to po ovom principu. Mali u civilu je ispred oklopnjaka, skopča tog koji radi sranje, baci se na njega, prihvate ovi oklopljenji i krenu ga nositi do marice. Mali ga usput lupa, psuje na njega, urla, jebe mu majku, ali pazi da ga ne uhvate kamere. Mnogo zajeban lik! Onda se vrati po novog.

Kad je priveo i ispleskao još par prosvjednika, rulja pukla. Zovem firmu.

- Razbilo par prozora na Vladi.
- Sereš!
- Boga mi!
- Šaljemo pojačanje.
- OK.

Stvar počela ličiti na Belfast. Počele su letjeti boce i kamenje, Gogiju jedna prozviždala metar od glave. Mali puko, murija ih krenula divljački naguravati, a ovaj vaditi pojedince iz gomile i brutalno ih lupati. Lik ih pleska, jebo mater, kao da protiv njega osobno prosvjeduju. Još urla "Udri ga! Udri ga!", a kad dođe pred reportere "Pazi! Ne sad!"

Negdje kod Kamenitih vrata, sranje jenjava. Ostali samo najuporniji. Od Vlade do tamo, ekipa je okrenula sve kontejnere, po podu je bila hrpa razbijenih boca, komada cigli koje su letjele, tu i tamo koja lokvica krvi.

Kod Kamenitih vrata, nadrealna scena. Malo i tiho svetište puno kaciga koje se guraju s prosvjednicima. Jebu majku jedni drugima, psovanje kao na utakmici, a oni najuporniji Mesića nazivaju srpskim zetom pa krenu pjevati "Rajska djevo, kraljice Hrvata". Murija ih ne jebe cvaj posto. Gura dalje.

Sve je završilo u Radićevoj scenarijem u koji ne bih vjerovao da ga nisam vidio. Poetično da boli.

Tridesetak najupornijih gleda u oklopnjake, njih je dva reda, gledaju u prosvjednike, a onda na scenu izlazi lik kojeg bi trebalo izmisliti da nije stvaran. Tip kreće s mitingom.

- Braćo Hrvati, ovo je sveta hrvatska zemlja, svi smo mi na istoj strani!
- Ajde u pičku materinu i ti i oni! - urlaju prosvjednici, murija ga čudno gleda.
- Prije pedeset godina, umro je veliki hrvatski pjesnik Tin Ujević! On nije volio Hrvatsku, ali ja volim njega!

Tu se prosvjednici kreću razilaziti. Tip je na njih djelovao gore nego pendreci. Oni uporniji krenuli plakati od smijeha i moliti pandure da ga privedu.

Ali tip ne jebe živu silu. Kleknuo ispred pandura, raširio ruke i krenuo recitirati Ujevića. Scena iz nadrealističkog filma. Rulja mu zviždi i ceri se, panduri isto umiru od smijeha, ali se suzdržavaju.

U scenu onda uleće Mali zejbani s pojačanjem, cerek mu oko glave, hvataju lika ispod pazuha, dižu ga i privode.

Tu je cijela priča završila paradoksom mogućim samo na ovim prosotrima.

Nakon što ih je privodio, lupao, jebavao im majku, Mali je na kraju od rulje dobio aplauz jer je priveo lika koji je recitirao - Ujevića.

Denis Lalić

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara