Reakcije poznatih Srba na NATO bombardiranje 99.: "Svjedoci smo užasnog zločina"

Reakcije poznatih Srba na NATO bombardiranje 99.: "Svjedoci smo užasnog zločina"
Screenshot: Youtube

PROŠLO je dvadeset godina od NATO-ovog bombardiranja Srbije, a u suradnji s Yugopapirom donosimo vam reakcije poznatih Srba na napade iz travnja 1999. 

"Radio TV revija je, dragi čitatelji, list koji se bavi onim ljepšim i zabavnijim dijelom našeg života. Mi razgovaramo s glumcima, redateljima, pjevačima, umjetnicima čiji je posao da nam uljepšaju stvarnost. Nažalost, ovi dani su dani kada se na zabavu najmanje misli. Ali mnogi, koji i inače gostuju na stranicama našeg lista, imaju i u ovoj situaciji što za reći. Jer i oni, poput svih nas, dijele sudbinu i nesreću koja se nadnijela nad našu zemlju

Nebojša Glogovac:

Ne znam što da vam kažem, prvi put mi je. Sve mi se čini da je nad Srbima neko veliko prokletstvo. Nadam se, međutim, da ćemo preživjeti, vjerujem da hoćemo, a što se agresora tiče - e, pa, morat će pojesti ovo što su skuhali. Moja obitelj i ja smo kod kuće i nismo podlegli panici.

Mirjana Karanović:

Mislim da je sada najvažnije da ostanemo čiste i čitave glave, mentalno i fizički. Svako od nas sa svojom obitelji i prijateljima. Niko od nas u ovom času ne zna kako će nam budućnost izgledati, ali vjerujem da će biti bolje nego sad. Mislim da je suština onoga što svako od nas mora uraditi to da ne treba gubiti glavu i da ne treba zlu dozvoliti da savlada razum. Ljudski je i u redu je plašiti se, ali razumno.

Kornelije Kovač:

Iznenađen sam, moram priznati da nisam očekivao da će Zapad uraditi to što je uradio jer oni vrlo dobro znaju tko smo mi, što smo mi i trebalo bi da poznaju našu povijest. Naravno i da sam ogorčen. Ali također i svjestan da protiv nas nisu narodi čiji su političari donijeli odluke o napadima na Jugoslaviju. Poznajem Engleze, Španjolce, pa i Talijane i uvjeren sam da ti narodi ne stoje iza odluke svojih vlada. Uostalom, stalno mi se javljaju prijatelji iz Engleske i Španjolske, žele mi reći da misle na mene i moju obitelj, na moj narod i, naravno, zgranuti su i zgađeni nad ovim što nam se događa.

Milena Dravić:

Mogu samo reći da je ovo što nam se događa jedan užasan zločin.

Tanja Bošković:

Nisam iznenađena, nimalo. Mogli smo to i očekivati. Nemam straha, mene neko moje osobno ludilo štiti od toga. Pri tom ja, koja odavno vrlo asketski živim, imam ono što je najvažnije - znam se snaći, znam umijesiti kruh, znam preživjeti u prirodi. Jedino se plašim tuđe panike jer znam da je uplašenima teško pomoći. Rastužuje me taj blazirani svijet koji se našim životima, nemoćan da se iskaže na neki kreativniji način, igra udobno zavaljen u fotelji. Prezirem ih. Duboko prezirem te strašne manipulacije ljudskim emocijama.

Miroslav Ilić:

Može li se netko ovih dana osjećati drugačije od mene, vas, svih nas koji se samo mogu pitati čemu to i zašto?! Nikad, nikad me nitko neće uvjeriti da je moralo ovako. Gledam svog sina, njegove prijatelje, momke lijepe, pametne, duhovite, gledam ih i vidim da se ni po čemu ne razlikuju od vršnjaka iz, na primjer, Nizozemske i svih ostalih zemalja koje nas siluju ovih dana. Jer ovo se nikako drugačije osim silovanjem ne može nazvati. Jedino ostaje duboki prezir prema svima, Englezima naročito.

Merima Njegomir:

Pretpostavljam da se u ovakvim situacijama svako ponaša u skladu sa svojom prirodom. Kod mene u kući nema panike, u stanu smo, radim sve što bih inače radila. Jedino su, razumljivo, do daljnjeg otkazani svi moji nastupi. Pokušavam se koliko je to moguće normalno ponašati. Na prvom mjestu zbog djece. Jer bit će što će biti, od toga se pobjeći ne može. Zbog toga mislim da je najvažnije ostati miran i priseban i svojim primjerom pomoći drugima.

Mina Lazarević:

Mene je uhvatila panika tek kad je proglašeno stanje neposredne ratne opasnosti jer se tada moj trinaestomjesečni sin nalazio kod mame na Novom Beogradu i ja sam se uplašila da će srušiti mostove i da iz centra grada neću moći stići do njih. Budući da se nadam da neće gađati naseljene dijelove grada, jedina misao koja mi je sada na pameti je da nam se može dogoditi kriza koju smo već jednom doživjeli. Razmišljam o tome, ali ne znam kako bih sve to ponovo podnijela.

Darko Bajić:

Cijeli ovaj vijek, a Boga mi, i prethodnih nekoliko, Srbi ratuju srcem i zbog toga Srbija gubi ljude i trpi teška razaranja. Ovo što se, međutim, sada događa, događa se prvi put u povijesti i ona, povijest, više nikad neće biti ista. I zbog toga u ovaj rat trebamo ući i sa srcem, ali i s idejom da opstanemo.

Branislav Lečić:

Jedino znam da kad su primijenili ovako radikalna sredstva, mi smo izgubili nevinost. Pale su bombe i više ništa ne može biti isto. Ako je to ulazak u novi svjetski poredak, on je ovdje sebe legitimirao. Meni osobno, možda zato što sam kazališni čovjek, sve djeluje kao velika pozornica u kojoj se sve događa mimo našeg sudjelovanja. Niti je što u našim rukama, niti možemo išta izmijeniti, niti možemo utjecati, a očigledno je da se taj novi svjetski poredak sprema regrutirati nas u veliku mašinu za uništavanje. S podjednako velikom pažnjom promatram što se sve događa u svijetu u trenutku agresije na našu zemlju, ali i što se događa unutar naše zemlje u političkom smislu. Ovo je dobra prilika da u nesreći najzad budemo narod koji je zaboravio na ideološke i klupske podjele. Ovo je velika provjera i za one na vlasti i za one koji to pretendiraju biti."

(RTV revija, 1999.)

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
;
Učitavanje komentara