MIRELA PRISELAC REMI posjetila je Barcelonu, gdje je 1. lipnja završen festival Primavera, a nakon povratka na Facebooku je sabrala dojmove te usporedila Katalonce i Hrvate.

"Provela sam nekoliko dana u Barceloni. Malo sam odmorila nakon poprilično intenzivnog radnog perioda, malo lutala gradom, malo pisala, malo pričala s nekim prijateljima antifašistima koji su iselili trbuhom za kruhom.

Na mnogim balkonima u Barceloni istaknute su parole na zastavama - traže se prava žena, političkih zatvorenika, bori se protiv nepravde i za ravnopravnost, na nekoliko frontova. Grad odiše aktivizmom. Svidjela mi se ta strast, želja za reakcijom, borbenost...

Kaže mi prijateljica na doktoratu u Barci - 'ovdje nitko ne smije dirnuti u tri skupine: LGBT, žene i imigrante. Svi se odmah dignu na zadnje noge. Nevjerojatno koliko jedni staju u obranu drugih.'

To mi nedostaje. Esencijalna ljudska briga jednih za druge. Marenje za ciljem koji nije 'samo naš' i od našeg uskog, osobnog interesa...
Nedostaje mi taj mali iskaz čovječnosti, empatije i zajedništva", napisala je 39-godišnja pjevačica, no tu nije stala.

"Tri sam dana provela na festivalu Primavera Sound. Upoznala zanimljive ljude. Čavrljala s neznancima. I primijetila da nitko nije imun na otvoreni, iskren i topli ljudski kontakt. Kad pristupiš čovjeku, uz osmijeh, dobit ćeš ga natrag. Jamčim, provjereno.

S pozornice, mahom iz ženskih grla, čula sam poruke ljubavi, zahvalnosti, skromnosti i pozitive. I borbenosti. Velike snage i borbenosti.

Erykah. Janelle. Neneh. Robyn. FKA Twigs. Kevin iz Impale. James Blake. Sva ta velika imena s pozornice su odašiljala poruku velikih ljudi. Nije bilo govora mržnje, zavisti, zatrovanosti... Ni traga. Pesnica se dizala samo kroz ples. Prozivalo se samo nepravdu. Poticalo na zajedništvo i ljubav.

To mi nedostaje.

Gledanje u budućnost. Bolju budućnost.

Sletjela sam u zračnu luku Trogir. Na aerodromu kaos pred šalterima za pregled pasoša. Policajka viče "EU, EU", s neoznačenog šaltera. Viče na uspavane putnike koji su netom sletjeli. Hvala, gospođo, na tom podsjetniku o manjkavom sustavu.

Stojim pokraj aerodromskog busa za Split. Pušim i pitam vozača, "kad krećemo", a on kaže "ima vremena, puši, puši". Drugi se grohotom smije, 'puši, puši, ahaha, samo ti puši'..

Hvala, gospodo, na ovom trenutku podcjenjivanja i šovinizma.

Na autobusnom kolodvoru, konobarica slučajno polijeva gošću vodom. Ni ne ispriča se. Još joj kaže, "a šta si sjela za taj puni stol".
Hvala, gospođo, na ovom trenutku nebrige za drugu osobu.

U kafiću se čuje radio. Prva vijest je o ratnoj mornarici. O ratnom putu. O ratu od prije dvadeset i kusur godina. Hvala, gospodo, na ovom trenutku podsjećanja gdje se nalazimo na vremenskoj crti.

Da, nedostaje mi malo čovječnosti, empatije i zajedništva.

Pišem ovo umorna i emocionalna. Možda pretjerujem. Ne mislim da sam popila svu pamet svijeta.

Nije susjedova trava zelenija. Nije 'naše' lošije a 'njihovo' bolje. Ja uopće ne koristim te binarne relacije. Ja nemam 'mi' i 'oni'. Daltonist sam za to.

Žao mi je što Balkan na kojem živim nije malo, samo malo bolji prema sebi. Što se malo više ne voli i cijeni.

Jer isto je kao i na osobnoj bazi - tek kad zavoliš sebe, moći ćeš voljeti druge.

Molim te, voli se malo više, Balkane moj.
Hajde da se volimo malo više", zaključila je.