DOMAGOJ JAKOPOVIĆ RIBAFISH posvetio je emotivnu objavu sinu.

"Danas, kad bi napunio petnaest godina…", naslovio je poruku.

"Moja mama kad me pokušava utješiti kaže da si ovdje među nama bio s nekom svrhom, i da je sve što se dogodilo jednostavno moralo biti tako jer smo na ovom Planetu samo mali i prolazni. Kaže i da trebam biti sretan jer sam imao pravu nepatvorenu ljubav, koju nemaju mnogi koji naštancaju hrpu dječurlije i uopće im nije stalo do njih. Kažu ljudi i još puno stvari, ali na današnji dan odustajem od ljudi i želim biti posve sam, sam sa svojim mislima, tugom i suzama, tumarati negdje po jesenjim bojama i pričati nešto suvislo s pogledom u nebo", započeo je Ribafish uz fotografiju sina.

"Zamišljam da me čuješ svaki put dok negdje hodam, plovim, samo ležim i blejim u zvijezde… I ne znam kako bi danas izgledao, pa dvojim između ovakvog veseljka kad smo osvojili Paklenicu, onakvog kakav si bio u trenutku kad si otišao, ili nekakvog ozbiljnog srednjoškolca koji brine o frizuri, rastura na dramskoj ili pak ima neki novi hobi koji meni kao i obično – nije previše jasan…", nastavio je.

"Imao sam jasan plan što bih ti dao na današnji dan, karte za koncert po tvom izboru (ok, bunio bih se na onaj norveški metal i cajke, ali znaš da bi na kraju bilo po tvome) i knjigu Zlatka Krilića Živi pijesak. I naravno, putovanje na neku tvoju destinaciju gdje bismo išli nakon škole. Iako te i dalje zamišljam kao lika za Disneyland, vjerojatnije bi ti htio Las Vegas ili nešto slično, ali želja bi se ispoštovala. Našli bi neki način da se maknemo iz Zagreba i igramo, smijemo, zabavljamo, svađamo, plačemo, volimo…", piše.

"Ali eto, tebe nema, a ja trčim na tisuću strana kako ne bih stao i predao se, pokušavam glumiti klauna i zabavljati sve oko sebe, pokušavam sve da zaboravim koliko mi nedostaješ, čovječe, da si barem tu, makar me sad pola sata prije škole gađao najtežim udžbenikom i odbio doručak…

Kako je sve sad besmisleno i glupo, kako je teško i jadno kad više nisi tu i kako bih te samo grlio i osjetio tvoju toplinu, Žmrmbljo moj mali, idi dalje tulumari tamo gdje već jesi i znaj da te volim najviše na svijetu. Podignite čašu za Rokatanskog, plivamo za njega ovog ljeta", zaključio je emotivnu objavu.

Ribafish je prije dvije godine tragično izgubio sina, a nedavno je o tome progovorio i na Okruglom stolu pod nazivom Kako tugujemo? I zašto je to važno za djecu i mlade? koju je organizirala Udruga Posmrtna pripomoć.

"Kad sam shvatio da mog Roka više nema, samo sam izišao na cestu, hodao i nadao se da će me nešto zgaziti. Gubitak djeteta je nešto najgore, sve boli, svaka sekunda je bolna. Bio sam prvih mjesec dana u transu, mozak je brisao memoriju, nisam prepoznavao ljude na ulici. Shvatio sam da ne smijem biti sam, a onda sam opet htio biti sam. Bio sam i na rubu da odustanem od života, otišao sam na Zanzibar posjetiti mjesto koje se naziva The Rock, kao i moj sin. Trebali smo to mjesto posjetiti zajedno kad maturira. Imao sam najcrnje misli, ali nešto mi nije dalo da si oduzmem život. Napisao sam knjigu i započeo Projekt RokOtok – plivamo između otoka na Jadranu i pomažemo djeci da više budu u prirodi, veselju i druženju. Jedini savjet koji ja mogu dati jest da svatko potraži stručnu psihološku pomoć kad osjeti da mu treba", rekao je tad.