Foto: Press/YouTube

TBF PROVOCIRA sustav još od 1990. godine, kada su započeli stvarati u garaži od nekoliko četvornih metara u splitskom kvartu Gripe. Predvodnici splitske underground scene svojim pjesmama koje najčešće sadržavaju subverzivnu kritiku društveno političke paradigme Splita i Hrvatske, pozicionirali su se kao buntovnici subkulturnog izričaja. TBF je tijekom godina osvajao široke mase i punio dvorane. U svakom albumu progresivno su tragali za novim glazbenim putem, no nakon revolucionarnog "Pistaccio Metallica", provlačila se teza da planiraju objaviti još samo jedan album.

U lipnju 2015. godine, pod jednostavnim imenom izašao je album "Danas sutra", s tendencijom da opiše društvo danas i predvidi kakvo će ono biti sutra. Bio je to povod za razgovor sa Sašom "sivom eminencijom" i tekstopiscem TBF-a o njegovom stvaralaštvu, životu, novom albumu i aktualnim društvenim zbivanjima.

Aleksandar Saša Antić ima nesumnjivo posebnu ulogu u bendu. Njegove sofisticirane rime ponekad nisu za široke mase jer su kritički duboke i imaju treću, tzv. toplinsku dimenziju koja se danas u glazbi sve više pokušava neutralizirati.

Je li TBF na zalasku?

Ne znam, to prvi put čujem. Mi ustvari nemamo nikakvih planova. Djelujemo po zakonu spontanosti što je u mnogočemu zdravo jer nakon svakog koncerta se raspadamo pa opet sastavljamo. To je valjda dokaz da to što radimo ima smisla.

Kako je nastala pjesma "Krist" s posljednjeg albuma i zašto je izazvala toliku kontroverzu?

Odlučio sam napisati pjesmu na temu crkve i religije kod nas i prvo sam napisao pjesmu koja se zove "Moja dica neće na vjeronauk" ali u tom trenutku ta tema nije bila toliko aktualna pa sam je stavio na stranu. Zatim sam napisao pjesmu "Crkva" u kojoj sam nemilosrdno opleo po crkvi i njenom korporativnom djelovanju. Taj tekst mi je bio suviše doslovan i banalan jer sam na zadnjem albumu htio koliko god mogu izbjeći doslovnost i istraživati neke svoje drugačije literarne dosege.

Na kraju je spontano nastala pjesma "Krist" koja možda jest banalna, ali mislim da govori na konkretnu temu više od spomenute dvije. Inače, moj osobni stav o Isusu je isključivo pozitivan. Njegova životna dramaturgija mi je oduvijek bila dojmljiva i inspirativna. Na stranu to je li Isus uopće bio povijesna osoba, ali ako pričamo o njegovom djelovanju onda je sasvim jasno da je on u sebi gajio i neke ideje istinskog ljevičara. Nietzsche naziva Krista svetim anarhistom. I ja sam na tragu takvog mišljenja.

Počeli ste kao tvrdi reperi koji idealistički mijenjaju svijet, a pjesme sa zadnja dva albuma se sada mogu čuti i u klubovima lakih nota. Radi li se o komercijalizaciji ili je to samo rezultat tvog eksperimentiranja s glazbom?

Pazi, naš prvi album zvao se "Ping pong". Na tom albumu napravili smo satirični iskorak od žanra. Nije to bio hip-hop u klasičnom smislu. Kako smo krenuli semplirati stare domaće ploče dobili smo nekakvu modifikaciju rapa, hip-hopa i stare kvalitetne domaće glazbe. Mi nismo ni reperi ni hip-hoperi, znamo za sebe reći da smo ping pongeri. To je pravac kojeg smo sami sebi stvorili. Svatko tko ozbiljnije prati naš rad može uočiti konstantu stvaralaštva. Prvi album i zadnji album su na istoj valnoj duljini. Sve ostalo je dio eksperimentiranja s glazbom jer ne volimo biti stacionirani i isključivi.

No, istina je, dok smo stvarali prva dva albuma semplirali smo u stilu klasične hip hop produkcije s utjecajem bristolskog trip-hopa. Bili smo jako mladi pa je u tome sigurno bilo više ludosti i zaigranosti. Danas te albume ne bi mogli napraviti jer ne bi smjeli legalno uzimati sve te semplove. To je tada kod nas bilo ispod radara, iskoristili smo taj moment u muzičkoj industriji mada je to sve bio dio našeg umjetničkog izričaja. Moglo bi se reći da smo bili "ilegalan" bend, a danas smo legalisti.

Koje se sve okolnosti moraju poklopiti da nastane dubok i smislen tekst? Kako izgleda tvoj proces stvaranja pjesme?

Prvo me okupira ideja, a kad me ona uzme onda tražim mir. Mir je priroda. Najviše pjesama sam napisao u izolaciji i to u kasne noćne sate ili trčeći po Marjanu. S obitelji se zaletim ljeti na Brač, opustimo se u jednoj uvali, a ja tada, u noćnom radu dolazim do psihičkog vrhunca i dobivam najviše inspiracije. Samo iz mene izlazi.

Iako si bivši student filozofije zanima me možeš li složiti rime filozofskog konteksta u cjelinu bez sugestivne moći literature?

Naravno da ne mogu. Zvučat će klasično školski, ali najviše volim Dostojevskog, Houelbueqa, Ammanitia, Pamuka… 

Volim čitati i znanstveno popularna štiva s ruba znanosti. Puno proučavam djela o duhovnosti, religiji, sociologiji i seksualnosti. Volim filozofiju, posebno filozofe koji su razbijali barijere i okove dogmi i tradicionalizma. Kad malo bolje pogledate cijeli ovaj svijet, sve revolucije i ratovi koji su se vodili, oni su vođeni zbog religije i seksualnih nagona. To su dvije stvari koje pokreću apsolutno sve. Žene bi potpuno drugačije stvarale i pisale povijest da su to u datom trenutku mogle s obzirom na svoju društvenu ulogu. Svijet bi danas možda bio bolje mjesto, zato jer energije vladaju ljudima, a kod muškaraca se uvijek ponovo rađa ta biološka potreba za konfliktom, velikim egom i samodokazivanjem. Sva klasična teorija je u principu muško nasljeđe. U doglednoj budućnosti planiram napisati knjigu u kojoj će se reflektirati moja politička filozofija kroz prizmu crne komedije.

Koja je tvoja politička filozofija, ima li anarhistički nerv?

Bilo bi svakako lijepo vidjeti svijet bez granica, država, religija, zastava i himni. To je jedina obrana od agresivnog konzumerizma, globalizma i kapitalizma.

Čovjek je otuđen, izmanipuliran idejama religije i nacije, a osjetila su mu otupljena uslijed djelovanja korporativnog konzumerizma. Iako sanjam o slobodnom društvu, nije to lako, nazvao bih to i prokletstvom jer ja to zaista mogu u svojoj glavi zamisliti. Moje poetsko biće je osvijestilo ritam, sklad i harmoniju. Moje političko biće pokušava artikulirati taj osjećaj, a moje filozofsko biće mi govori da je sve to uzalud.

TBF je na svojim albumima semplirao doktora Luigija iz Malog mista, Tomu Bebića, Štulića i Arsena Dedića. Nesumnjivo je da ste u bendu privrženi starom i originalnom Splitu kao i ex YU glazbenoj sceni. Je li Smojin, Mosorov, Dvornikov i Ćićin Split uistinu umro?

Ne patim za tim starim Splitom, mi smo krenuli iz pozicije da smo "dica iz betona". Najslikovitije, ja recimo kao dijete izlazim iz nebodera i vidim galeba kako glođe kost u kontejneru. Dakle, iako živim u Splitu, moja prvotna percepcija galeba nije ona iz pjesme "Galeb i ja" od Olivera Dragojevića. Ja sam dijete urbanog, industrijskog i socijalističkog Splita. Stvarali smo takvu glazbu da smo naprosto bili u sukobu s tim drugim, mitološkim Splitom. No, naravno da s druge strane ja uživam u duhu tog sentimenta starog Splita, njegovim plažama, običajima… Pa ja sam odrastao s djedom na moru u kajiću.

U mojoj duši su more, otoci, sunce, Malo i Velo misto, isto kao i neboderi, garaže i zidići. Što se tiče pak Smoje on je bio genijalac, sve što je napisao vrijedi danas i vrijedit će uvijek i to univerzalno, dakle, ne samo u Splitu jer se radi o ljudskoj prirodi koja je nepromjenjiva.

Hoće li tekstovi TBF u budućnosti imati značaj koji nadilazi glazbenu scenu? Hoće li se o vama pričati kao o Smoji?

Teško, nije mi uopće stalo do toga. Danas je društvo uniformnije nego što je to bilo u Jugoslaviji. Koji paradoks!

MontyPython koji je po meni neprikosnoveni vrhunac zapadne kulture - sve to dobro opisuje.

Razgovor o politici nužna je pretpostavka da se shvati tvoj rad. Preko dvadeset godina pišeš o korupciji, krizi, ulici, politici, siromaštvu i stanju uma. Zašto si pjevao u kampanji za Ivu Josipovića? Jesi li time izgubio buntovnu vjerodostojnost? Prozvali su te i urbanim Jugoslavenom.

To su gluposti, da mi netko kaže da sam urbani Jugoslaven. To mi je isto kao da mi netko kaže da sam medicinska sestra.

Nema veze s vezom. Ja potječem iz radničke familije, humanist sam i pacifist, živimo u društvu kojeg je izgradila lijeva misao po definiciji. Pritom mislim na prve zapadne građanske revolucije i stvaranje sekularnih država. Kao takav zalažem se za reviziju Vatikanskih ugovora, antifašizam i poštivanje ljudskih prava. Naš angažman u kampanji Ive Josipovića je bio profesionalan i pritom nismo iznevjerili svoja uvjerenja - tim više što mu je protukandidat bio Bandić.

I danas smatram da je Josipović ozbiljan političar koji predstavlja glas razuma u ovoj državi, i dalje ga cijenim. Mislim da je ipak presudilo to što je glazbenik koji je komponirao skladbu za sviranje na bicikli, pa smo pronašli neki zajednički jezik, no ionako smo odlučili da više nećemo pjevati niti za jednu stranku ili političara.

Bio si dijete u Jugoslaviji, kojim očima si promatrao taj svijet?

Kao djetetu u sportu su mi tri najjače zemlje bile: SSSR, SAD i SFRJ, a kako mi je sport tada bio najvažnija stvar na svijetu vjerovao sam da živim u jednoj velikoj i uspješnoj zemlji. Čovječe, bili smo velesila u nogometu, košarci, vaterpolu…

Onda su 80-ih krenule krize i s njima radikalni nacionalizam. Ali da se razumijemo nisam jugonostalgičar, odrastao sam u takvoj sredini u kojoj jednostavno nisam znao za Bleiburg i još gomilu stvari koje je taj sistem proizveo, a bile su nepravedne.

Kako kao glazbenik koji puno kritičkih stihova piše o političkim zbivanjima gledaš na rasplet parlamentarnih izbora i sastav nove Vlade?

Danas HDZ ima svoju predsjednicu, svog vladara iz sjene - Karamarka i svog mandatara Oreškovića. Ne vjerujem baš potpuno tim ljudima, predsjednica je izgleda samo zamijenila ured ali još uvijek obavlja posao tajnice NATO-a, odnosno zastupa interese američke vanjske politike koja se pokazala hladna i nemilosrdna. Karamarkov fokus će biti na nekakvoj duhovnoj obnovi i jedva čekam vidjeti što će to biti, a na Oreškovića gledam kao na nekog romantičnog autsajdera kojem će vjerojatno najvažniji biti interesi velikih korporacija. Volio bih da sve to skupa donese nešto dobro svima nama ali da se u isti mah ne zagađuje priroda, privatizira zdravstvo i da ne profitiramo od proizvodnje i prodaje oružja.

Politika je postala nužno korporativna, a kod nas je još uvijek na eksperimentalnom stupnju. Trebali bi možda još više eksperimentirati, zanimljiva je recimo ideja lotokracije, odnosno da se uz izabrane političare lutrijom izabere određeni broj građana koji bi bili svojevrsni osigurač protiv zloupotrebe političke moći. Bilo bi interesantno gledati kako bi sustav funkcionirao kad bi se ukinulo postojanje stranaka, odnosno da političari isključivo nastupaju samostalno.

Kao recimo MOST?

Iskreno, u samom početku MOST je skoro i mene navukao da im dam glas. Žao mi je ljudi koji su im vjerovali, a sada su izvrgnuti očaju i izmanipulirani. Valjda je to sve dio demokratskog sazrijevanja društva ali ja sam ionako blizu toga da više ni ne izlazim na izbore pa mi je u suštini svejedno.

Kako ćeš se ti kao umjetnik koji afirmira slobodarske ideje snaći u novim hrvatskim političkim okvirima?

Isto kao i do sad, kod nas se povijest ponavlja i ti okviri su manje više isti. Moćnici su vječito isti mentalni sklopovi i mijenjaju se samo partijska odijela i uniforme.

Pratiš li unutarstranačka zbivanja u SDP-u, stranci koja bi barem deklarativno trebala biti bliska tvojim idealima?

Pratim i mislim da će Milanović dobiti unutarstranačke izbore. SDP-ova Vlada počela je nešto raditi, bilo je manje kriminala, izuzev klasičnog uhljebljivanja i sukoba interesa. Više su brinuli za socijalno ugrožene. Unutar SDP-a za razliku od HDZ-a postoji kolika-tolika kritika. Kritika spram Milanovića i njegovih ministara započela je već u prvoj godini mandata i krenula je s ljevice.

Međutim nije toliko kriv ni SDP ni Josipović, mi na Balkanu nismo zreli za nekakav oblik novog, modernijeg socijalizma. Mi to još ne zaslužujemo. Samoupravni socijalizam je motivirao ljude koji su radili u velikim pogonima, donosili su poslovne odluke, radnici su živjeli dostojanstveno, a ne kao robovi.

Kako uopće opisati razliku između ljevice i desnice u Hrvatskoj?

Lijeve ideje promoviraju načela individualnosti, samokritičnosti i privlače takve osobe, kod ljevice nema one količine nekritičke lojalnosti koja se kod naše desnice podrazumijeva i koja podsjeća na princip "CosaNostra". Također, desnica inzistira na tradicionalnim vrijednostima koje nas čine različitim od drugih dok istinska ljevica traži ono univerzalno što nas povezuje.

HDZ i Crkva vjeruju i čitavo vrijeme pokušavaju sve nas uvjeriti da su isključivo oni zaslužni za stvaranje samostalne države Hrvatske iz čega proizlazi da je iz njihove perspektive država "naša stvar", a tada se kriminal znatno lakše uspijeva umotati u celofan velikog domoljublja i vjere.

Je li pjesma "Dišpet" koju si posvetio Hajduku za stoti rođendan nastala iz osjećaja dalmatinskog dišpeta kao rezultat otpora prema HNS-u i općenito stanju u hrvatskom nogometu?

Nisam strastveni navijač Hajduka, ali jasno je da Hajduk nadilazi sportske kategorije. Pjesma "Dišpet" nastala je zanimljivim stjecajem okolnosti i "naručena" je od strane jednog člana Kluba navijača Torcida. Nisam imao baš preveliku inspiraciju, krenuo sam od Smojinog štiva iz knjige "Kronika o Velom mistu" koja je velika priča o Splitu i Hajduku. Krenuo sam nešto pisati i onda se dogodila noć proslave i Hajdukov stoti rođendan. Tko to nije doživio i tada nije bio u Splitu, to mu se ne može riječima objasniti. To je pjesma koja govori o tome kako je Hajduk više od nogometnog kluba, to je ideja, projekcija naših želja, živuća čežnja i bijeg od tužne stvarnosti, pobuna, ludost, igra i metafora života.