Satan Panonski: Ubio je čovjeka na koncertu, a njegova smrt i danas je misterij

Satan Panonski: Ubio je čovjeka na koncertu, a njegova smrt i danas je misterij
Screenshot: Youtube

NA DANAŠNJI dan prije 38 godina dogodilo se ubojstvo koje je potreslo Vinkovce.

Na koncertu Meri Cetinić jedan od najkontroverznijih glazbenika bivše Jugoslavije Satan Panonski (pravim imenom Ivica Čuljak) nožem je izbo svog sugrađanina. Tad je imao samo 21 godinu, ali već je uspio stvoriti reputaciju jednog od najmračnijih i najbrutalnijih izvođača svog vremena. 

Poginuo je u Domovinskom ratu kad su mu bile 32 godine, a nikad razjašnjene okolnosti njegove smrti dale su plodno tlo za stvaranje glasina, mitova i teorija zavjere o kojima se priča još i danas. 

Nakon ubojstva Satan je umjesto na Golom otoku završio u neuropsihijatrijskoj bolnici u Popovači gdje je proveo devet godina. Iako je tamo bio zatvoren zbog ubojstva, Satana su povremeno puštali da održava nastupe koji nisu bili za one slabijeg želuca. 

"Kad počne glazba, on izgubi osjećaj za bol"

"Ja sam Ivica Čuljak, Kečer II., po narodnosti punker, po zanimanju prijatelj", predstavljao bi se on na pozornici, a zatim bi otpočeo svoj krvavi performans tijekom kojeg se rezao, razbijao boce o glavu, probadao se zihericama i osakaćivao se na razne druge načine. 

"Ovo razbijanje boca u glavu i rezanja – to je bilo normalno, to nije bio eksces. Znao se i zapaliti, nogu si polije benzinom pa je zapali. Ne mogu se ja više sjetiti svih tih pizdarija. Uglavnom, rekao je da kad bi u Londonu svirali, da bi bio spreman si rasparati stomak, izvaditi si crijeva i ponovo si zašiti stomak. I bio bi on u stanju to napraviti jer je bio toliko lud. Kad počne glazba, on je jednostavno drugi čovjek. On se izgubi, nema osjećaj za bol. Uđe u neku ekstazu. Znalo je na probama biti samo nas četiri ili pet. Na probi ga nitko ne gleda što znači da ne radi on to zbog publike, ali on se ipak opizdi, razreže se, ugasi si cigaretu u ruku, lice, bilo što, bez ikakvog razloga, ni da trepne, i onda vidiš da on u tom trenutku ne osjeti nikakvu bol. Tako i na koncertima, on je sebi mogao odrezati nogu, a ne bi ni osjetio", prisjetio se Vladimir Soldo, Čuljkov kolega iz benda Pogreb X (koji je nakon što je Čuljak počeo nastupati u njemu proglašen "najbrutalnijim punk bendom Jugoslavije") u razgovoru za portal mixeta.net

Sam Čuljak tvrdio je da je samoozljeđivanje čin autoagresije pomoću kojeg oslobađa ljude. 

"Šokiram da bih ljude oslobodio. Kad ih šokiram pogledom, znam da će me slušati, a kad me slušaju, onda je to već hipnoza, ludilo. U tome sam majstor. Perfekcija koja paralizira mozak, razum. U tim trenucima ih oslobađam, deblokiram od barikada koje su nabačene kroz obrazovanje i razne torture ispiranja mozga. Kasnije, kad se vrati kući, on je opet onaj iz civilizacije, sa svojim barikadama. To je moje zanimanje prijatelja. Eto, sve to radim da bih ljude oslobodio od teškoća", rekao je u jednom intervjuu osamdesetih. 

"Izvadio sam nož i skočio na njega kao tigar"

Čin koji će Čuljku zauvijek promijeniti život dogodio se u jednom vinkovačkom hotelu na Dan Republike 1981. godine, kad je nakon probe svog benda navratio na koncert Meri Cetinić da bi, kako je tvrdio kasnije, pokušao izgladiti stvari s muškarcem koji mu je, navodno, maltretirao brata. Sve je završilo krvavom scenom nakon koje je taj čovjek završio na groblju, a Čuljak u zatvoru pa u ludnici. 

U dokumentarnom filmu koji je o njemu, kao svoj diplomski rad, snimio danas ugledni srpski redatelj Milorad Milinković (Mrtav ladan, Čitulja za Escobara), Satan je opisao kako je došlo do ubojstva i što se dogodilo. 

"Došao sam s njim ljudski popričati jer mi je maltretirao brata. Mislio sam da će ga taj teatar moj, dar govora,  malo umiriti. Pozvao me da zajedno popijemo pivu, bilo mi je drago, mislio sam da je sve riješeno.  Na trenutak sam okrenuo glavu da vidim Meri Cetinić, a kad sam se okrenuo prema njemu, udario me šakom u nos. Dogodio mi se trenutak  totalnog afekta, kad instinkt jedino radi, za samoodržanjem kao kod životinja. Ja se sjećam da sam izvadio taj nož iz kaputa i znam da sam skočio na njega kao tigar neki, ali ne sjećam se uopće da sam ga ubo. To ne znam, to je trajalo par sekundi samo", ispričao je Čuljak i dodao da je to bio jedini put u njegovu životu kad se dogodilo da je izgubio kontrolu. 

Nakon ubojstva Čuljak provodi 19 mjeseci u istražnom zatvoru u Osijeku, a zatim ga smještaju u neuropsihijatrijsku bolnicu u Popovači gdje će provesti narednih devet godina. (Pušten je prije isteka kazne nakon što je na snagu stupio takozvani Šeksov amandman.) U bolnici mu je dijagnosticiran granični poremećaj ličnosti koji karakteriziraju nagle promjene u ponašanju i impulzivne reakcije. Osoblje bolnice navodno je bilo sklono Čuljku te je većina njegovog pjesničkog i književnog rada nastala upravo tamo, a povremeno su ga čak puštali da održava nastupe. 

Vrag Panonije u ratu

Iz bolnice se nakratko vratio u rodnu kuću te je upravo u tom razdoblju snimio svoja prva dva albuma "Ljuljajmo ljubljeni ljubičasti ljulj" i "Nuklearne olimpijske igre" te izdao knjigu "Mentalni ranjenik". Tada je i uzeo pseudonim Satan Panonski za koji kruže legende da je nastao tako što su mu je jedna seoska baba dobacila: "Goni se, vraže Panonije."

Početkom rata u Slavoniji pridružuje se dragovoljcima i odlazi na bojište. U kratkom periodu koji je tamo proveo nastale brojne legende o Satanu Panonskom koje kruže i danas. Priče o njegovoj okrutnosti podgrijao je i intervju koji je dao Globusu gdje je ispričao kako ubija zarobljenike. 

"Ako izvršavam ubojstvo, žrtvi nikada ne kažem: 'Ideš na strijeljanje.' Uvijek mu kažem da ide na razmjenu. Navučem mu kapuljaču i kažem: 'Budi tiho, sad će tvoji. Eno ih, čuju se...' I kad se nađemo u kukuruzu, šumi, ispalim kratki rafal u srce. Uradim to ubojstvo", ispričao je Satan u studenom 1991. 

Već je u idućem intervjuu to porekao i tvrdio da se samo šalio. 

"Nije to dobro, ja sam puno dao Hrvatskoj, a sad se oni bave pitanjem je li netko ubio četnika ili nije. Rat je, a ne smiješ ubiti čovjeka! Ja sam se prošli put šalio kad sam u Globusu izjavio da vršim likvidacije. To sam rekao samo zato da dam podršku našem narodu. Šalio sam se i evo sad se demantiram", izjavio je Satan. 

Ove izjave, ali i album koji je snimio u ratu, objavljen nakon njegove smrti pod nazivom "Kako je panker branio Hrvatsku", pokazuju značajnu promjenu Satanove filozofije. Od osobe koja se predstavljala kao "punker po nacionalnosti" postao je osoba koja poziva na klanje i govori o ubijanju četnika. Brojni njegovi obožavatelji teško prihvaćaju činjenicu da je njihov idol doživio toliki preokret te postoje priče da je bio prisiljen snimiti taj album, da je nastao kao izrugivanje, da je kombinacija lijekova i alkohola (koju je i sam priznavao) utjecala na njegovo ponašanje, no ništa od toga nikad nije dokazano. 

Tko je ubio Satana Panonskog?

Satan Panonski poginuo je 27. siječnja 1992. u Vinkovcima, a okolnosti njegove smrti nikad nisu službeno potvrđene, što je dalo plodno tlo za razne mitove i teorije zavjere. Pričalo se da je poginuo od srpskog snajpera, da su ga ubili pripadnici vlastite čete, da su ga htjeli ukloniti jer je previše govorio, da se sam ubio, da je poginuo nesretnim slučajem, a jedna od najluđih priča o njegovoj smrti je ona da je jurišao na tenk naoružan sabljom. 

Najvjerojatnija je ipak priča o nesretnom slučaju u koju vjeruje i njegov brat Vlado Čuljak. 

"Ne vjerujem da ga je netko od suboraca ubio jer su ga voljeli i sa svima je bio dobar, tko je od njega zatražio pomoć, dobio ju je. Ivica se nikada ne bi sam ubio, u to sam siguran jer dobro sam ga poznavao. Mislim da se poskliznuo izlazeći iz automobila i automatska puška je opalila. Bio je to nesretan slučaj. Došao sam u mrtvačnicu kada su ga dovezli i vidio sam ulaznu ranu ispod brade kraj grla i izlaznu na tjemenu. Dan prije smo se sreli u Vinkovcima u jednom kafiću, ali ništa nije naslućivalo da nam je to zadnji susret", ispričao je on za Glas Slavonije

Sličnu stvar ispričao je i Vladimir Soldo iz benda Pogreb X koji tvrdi da je priču čuo od čovjeka koji je, navodno, bio sa Satanom u posljednjim trenucima njegova života. 

"Ratno doba je bilo, uzbune stalno na sve strane, granate padaju, zima je bila, sve mrak okolo. I sad oni krenuli iz tog kafića prema tržnici i snijeg je bio i ona dugačka klizanka, otprilike 10 metara. I sad kako je bila mjesečina, vidi on tu klizanku, a tad je imao onu pušku Šokicu, tako se zvala. To je bila neka hrvatska proizvodnja, a kod tih pušaka je navodno kočnica bila jako loša i nekad je radila, a nekad nije. Znači, tako mi sve priča dečko koji je s njim bio. I samo mu je rekao: 'Joj, gledaj ovaj spektakl!' i zaletio se na tu klizanku i padne i čuješ BUM. I došao on do njega, leži on dolje, kraj usta krv. Kaže, poznavajući Kečera, nešto je smislio. Ili je stavio kurton u usta s krvi pa ga samo pregrizao da njega zajebe malo. Kaže on: 'Daj ustaj! Šta foliraš, koji ti je kurac?' i ne mrda se ništa. I uđe on u prvu kuću i došla hitna i navodno su ustanovili da mu je negdje ispod vrata ušao metak i izašao na vrhu glave. Kako je imao pušku, ta puška je opalila i metak je dolje ušao i gore izašao. I navodno je živio još otprilike dva sata u bolnici i onda je umro", zaključuje Soldo. 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara