BAŠ U VRIJEME kad je cijeli svijet napeto iščekivao završnicu Game of Thronesa, najvećeg globalnog fenomena otkako je izmišljena televizija, poslovično izvrsni HBO je prikazao prvu od pet snimljenih epizoda dramske serije Černobil.

Nitko, pa ni čelni ljudi HBO-a nisu ni u snu očekivali da će ova miniserija, zasnovana na istinitom događaju koji se dogodio prije 33 godine negdje u sivim zabitima umirućeg Sovjetskog Saveza, zasjeniti raskoš megauspješne sapunice sa zmajevima, patuljcima, seksom, nasiljem i spletkama.

Upravo se to dogodilo. Serija Černobil je u neviđeno kratkom roku začarala svijet. Na uglednom IMDB-u postao je najbolje ocijenjena serija svih vremena, a i svaka epizoda pojedinačno je dobila rekordno visoke ocjene. U ovom tekstu nećemo se baviti razlozima zbog kojih je ova serija potukla sve rekorde gledanosti i podjednako osvojila kritiku i publiku. O njoj se proteklih tjedana prolilo more tinte, stoga ćemo se ovdje fokusirati na jedno drugo remek-djelo vezano za istu temu.

Serija Černobil bavi se uzrocima i neposrednim posljedicama kataklizme, bavi se krivcima i žrtvama te prati njihove sudbine isključivo u vremenu kad se užas dogodio. ''Incident'' u Černobilu bio je vatreno krštenje za ''Glasnost'', koju je propagirao umjereni Mihail Gorbačov. Test koji ni on ni njegova politika, nisu položili, a posljedice tog pada su milijuni stradalih. Černobil je bio malj koji je zadao konačan udarac hladnom ratu i samo je ubrzao pad SSSR-a. Tri godine poslije srušen je Zid, a tko zna što bi se dogodilo da nije bilo Černobila. Tu serija završava. No, ostaje otvoreno pitanje što nakon. Što se dogodilo poslije užasa, što se dogodilo sa svim tim ljudima koji su ostali živjeti na zatrovanom području zaboravljenom i od Boga i od vraga.

Remek-djelo devete umjetnosti, čudesan strip ''Jednog proljeća u Černobilu'', bavi se upravo sudbinama ljudi koji nisu imali sreće ili nisu htjeli čak ni pod prijetnjom užasne smrti napustiti svoj dom.

Kad se dogodio Černobil, francuski stripaš Emmanuel Lepage imao je samo 19 godina, a nevjerojatnu širinu mogućnosti stripa kao medija koristio je za izražavanje kritičkih stavova prema ''okuženom'' svijetu u kojem živi.

Fibra je prije nekoliko godina objavila i njegova dva nešto ranija stripa, ''Muchacho'' (2004.) i ''Oh, cure'' (2008.), dvije po svemu različite priče, slične samo po jednom - po britkoj kritici osjetljivih društvenih tema kao što su Crkva, homoseksualnost i neosjetljivost okoline na klasne i socijalne razlike modernog čovjeka.

Krug ljudi s kojima se Lepage družio bio je vezan uz umjetnost i aktivizam, a jedan od onih koji su najviše utjecali na njega bio je Dominique Legeard. Legeard je bio predsjednik udruge ''Crtaaktivisti'', udruge umjetnika koji su svoj talent koristili kako bi ''angažiranim'' crtanjem pomogli konkretnim akcijama širom svijeta.

Legeard je posebno bio angažiran u borbi protiv nuklearki, a na priču o černobilskoj katastrofi navukao je nekoliko francuskih umjetnika, među ostalim i Lepagea, koji su 2008. odlučili otići u Černobil i Pripjat, za ostatak planeta i danas zabranjenu zonu, kako bi svojim crtežima više od dva desetljeća poslije svijetu pokazali što se tamo stvarno dogodilo.

''Turizam katastrofe'', tako su svoju misiju crnohumorno nazvali ti hrabri aktivisti, i sami nesigurni zbog čega su se odlučili na ovakav potez. Lepageu na polasku ni samome nije bilo jasno zašto odlazi nekamo, tisućama kilometara daleko, kako bi crtajući ugrozio svoj život. Međutim, kako su dani prolazili, početna je ideja dobivala sve jasnije konture. Brojevi, činjenice i kruti fakti, s kojima su se uoči polaska u Ukrajinu naoružali Lepage i društvo, iz dana u dan su se topili, nestajali su, postajali su nevažni. Angažman francuskih umjetnika i simbioza s domicilnim stanovništvom, koje dva desetljeća preživljava u postapokaliptičnim uvjetima, dobili su pravi smisao.

Nestala je racionalizacija, stvorilo se razumijevanje, lišeno potrebe za tumačima i prevoditeljima. Susrećemo ljude koji su preživjeli te i dalje proživljavaju nešto nezamislivo užasno, no njihova vedra duša i optimizam u besmisao pretvaraju strah i oprez s kojima su u početku nastupili čudni došljaci iz zapadne Europe. Malo pomalo Volodarka, Pripjat i Zabranjena zona postaju dom Lepageu i prijateljima, a cijela ova avantura bila je unutarnje putovanje koje samo po sebi nosi puno velikih promjena.

Lepageov crtež je nevjerojatan, toliko sugestivan da nam oblačići s tekstom gotovo i nisu potrebni da shvatimo o čemu zapravo uopće čitamo. Na početku knjige Lepage koristi olovku, pastel i ugljen i njegov je crtež zastrašujuć. Precizan, jasan i jeziv, Lepage svoja početna razmišljanja i strahove demonstrira takvim crtežom, međutim, na kraju knjige, kad Lepage shvati da život može i mora postojati čak i u jednom takvom okruženju, stil postaje puno vedriji, nježniji i topliji.

Kad odložimo knjigu, definitivno jedan osjećaj ostaje visjeti u zraku - Emmanuel Lepage naišao je na nešto što je teško shvatiti i što je i njega samoga šokiralo: radijacija je pobila i osakatila milijune, no nije uništila nadu i vjeru lokalnih ljudi u bolje sutra. A ta spoznaja je puno moćnija i snažnija od početne ideje da se glasno vikne protiv nuklearnih lobija i ekonomsko-političkih interesa velesila u grčevitoj potrazi za profitom.

Politički pamflet, koliko god da ispravan i moralan bio, i dalje je samo pamflet, a ljudskost je ipak puno važnija. Zato je ova knjiga toliko divna - jer pršti upravo njome.