ZAPRAVO, mislim da je bilo više od šest puta, ovo mi se samo bolje uklopilo u naslov (s asocijacijom na onu Đoletovu pjesmu). Nas pionire iz "elitne" novobeogradske škole (nismo mi bili elita, nego je škola bila nova i jako moderna) svako malo bi vodili da mu mašemo kad bi se on vozio s nekim važnim gostom. Najčešće je to bio Ceaușescu ili iz tako neke prijateljske zemlje. Mi bismo u tih par sekundi veselo stajali kraj ceste, uzvikivali "Tito, Tito", a neki bi čak svojim tijelima na travi formirali TITO.

Na dva metra od Maršala

A došao je on i kod nas u blok 45, negdje u svibnju 1977. Tad je stajao u svom Mercedes kabrioletu i odmahivao nam. U dva je navrata prošao autom tik pored mene - i sjećam se kako mi se nekako učinio malim. A meni je tad bilo nepunih 11. Jovanka je sjedila kraj njega, bilo je to jedno od njezinih zadnjih pojavljivanja s njime u javnosti. Ponosni stanovnici bloka stavili su ispred mjesne zajednice i spomen-ploču na taj jedinstveni posjet. 

Zadnji sam ga put vidio na sletu, posljednjem koji je on uopće doživio, 25. svibnja 1979. Sjedio sam na istoj strani JNA stadiona na kojoj je bila i njegova počasna loža, jednim okom gledao kako nam otpozdravlja, a drugim u lijepu Albanku Veneru s kojom sam ja sjedio.

Izbačen sa sahrane

Kad je umro, opet su se sjetili nas iz "elitne" škole. Odabrali su najstarije pionire, ali koji izgledaju kao totalni balavci (taman mene). I na Titovoj smo sahrani stajali na posebnom platou pokraj Kuće cvijeća, s pesnicama na čelu, glumeći pionire cijele Jugoslavije (a bili samo mi iz bloka 45). Prije toga su nas par sati "pripremali" u nekom obližnjem parku, mi smo se bili toliko opustili (čitaj: zezali) da su nas jako izgrdili. Mog frenda Rašu Andrića (onog što je kasnije režirao Munje i Kad porastem biću Kengur) po kazni nisu ni pustili na sahranu.

A tih su dana - što god vam oni sada pričali - odrasli ljudi plakali kao mala djeca. Nije ih tko na to tjerao, nisu glumili, stvarno su plakali. 

Promjena pjesme

I kleli se u njega godinama nakon njegove smrti. Mrtvome mu nosili štafetu, tužno posjećujući njegovo posljednje počivalište (prvih par mjeseci doslovce ste satima morali čekati u kilometarskom redu). 

Da bi se onda počela mijenjati pjesma. Točno znam kad sam kao brucoš rekao svom frendu: "Dosad smo slušali samo bijelu mitologiju o Titu, sad je došlo vrijeme za onu crnu."

Znate one priče o Titu koji se urotio s Vatikanom da uništi Srbe? A sa Srbima se udružio da uništi Hrvate? Pritom nemilice gazeći i Makedonce, Slovence, Bošnjake? Dok smo svi pili onaj jedini dostupni jogurt? 

E, te priče. 

Protiv svake mitologije

Meni se ona bajka o najvećem sinu naših naroda i narodnosti bila smučila još u vrijeme dok su danas priznati domoljubi veselo hrlili u SKJ. Koji su potom objeručke prihvatili priču o najvećem zločincu, diktatoru i mrzitelju svega srpskog/hrvatskog (prekriži nepotrebno). Postiđeni stanovnici bloka 45 maknuli su onu spomen-ploču.

Bez ikakvog krzmanja poštujem što je stao na čelo antifašističkog pokreta - i to u vrijeme kad je svaka računica jasno pokazivala da nemaju šanse protiv Nijemaca, Talijana, ustaša, četnika i sličnih. Onim Hrvatima koji cmizdre zbog pobjede partizana u ratu mogu samo reći da je opcija B za saveznike bio Draža. 

Cijenim i što je nakon rata krenuo u vrlo opsežnu modernizaciju Jugoslavije. Iako imam svojih ozbiljnih zamjerki socijalističkoj ekonomiji, priznajem da je nekada upravo ona potrebna za izvlačenje zaostalih zemalja. Zaboravite na to da bi vam kapitalisti izgradili infrastrukturu, to je uvijek bila prvenstvena zadaća države. Socijalno osviještene države.

I načelno je jako pohvalno što se opredijelio za politiku nesvrstanosti ili, kako se tada koristila fraza - aktivne miroljubive koegzistencije. Bez toga bi cijeli svijet bio samo jedan poligon Hladnoga rata. 

Titove skupe greške

S druge strane, ničim ne mogu opravdati krvavi teror u prvih par poslijeratnih godina. Taj teror nije bio slučajan, komunisti su vjerovali da je on nužan na početku revolucionarne vladavine. Samo netko totalno neupućen u tu ideologiju može reći da Tito nije bio odgovoran za Bleiburg i Goli otok. 

Socijalistička ekonomija počela je pokazivati ozbiljne znake zamora početkom 1960-ih i tad je bilo krajnje vrijeme da se ona liberalizira, odnosno privatizira. Tito na to nije bio spreman, baš kao što nije bio spreman ni desetak godina kasnije na decentralizaciju Jugoslavije - pa je radije pribjegao smjeni hrvatskih proljećara i srpskih liberala. Uz slanje u zatvor svih nepoćudnih individua.

Ostatak vladavine proveo je po sistemu "drži vodu dok majstori odu" - a onda je uslijedio potop, i to potop u krvi. Koji smo mi, unatoč svim njegovim pogreškama, itekako mogli izbjeći. 

Kraj rasprava

Kako rekoh, to je ono što ja iskreno mislim o njemu, nitko se tu ne mora sa mnom slagati. Ali mi je enormno glupo da mi i danas, 42 godine nakon njegove smrti, vodimo toliko žestoke rasprave o njemu. Ili, još gluplje, da upravo u njemu tražimo uzrok za naše sadašnje probleme. 

Ja svom djetetu o Titu jedva da sam procijedio koju riječ. I to samo o tih par prilika kad sam ga vidio uživo. Ne znam zašto bi se njime gnjavili naši potomci - a i mi, koji ga se sjećamo, trebali smo već odavno dići ručnu kočnicu i skulirati se. 

Činjenica je da on nije bio tek jedan političar, nego državnik koji je svojim značajem prelazio granice Jugoslavije. Izvedite za kraj samo jedan misaoni eksperiment: zamislite npr. predsjedničke izbore u Hrvatskoj/Srbiji (prekrižite nepotrebno), pa stavite Tita uz Zokija, Kolindu, Vučića, Tomu Grobara i ostale kandidate. 

Mislim da kužite što hoću reći.