SIN POZNATOG redatelja Đorđa Kadijevića, Aleksandar, umro je u 65. godini samo nekoliko dana prije svog oca. Sam Đorđe Kadijević umro je u 95. godini, i to na dan kada je za njegova sina održana komemoracija, 10. srpnja 2026. godine, pišu srpski mediji. Smrt sina bila je posljednja u nizu teških obiteljskih tragedija koje je poznati redatelj doživio.

Dr. Aleksandar Kadijević, sin slavnog redatelja, umro je 1. srpnja 2026. i bio je redoviti profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Beogradu. Smatrali su ga jednim od vodećih stručnjaka za povijest arhitekture na južnoslavenskim prostorima. Svojim je bogatim znanstvenim opusom ostavio neizbrisiv trag u srpskoj historiografiji arhitekture i zadužio generacije istraživača, studenata i kolega.

Životne tragedije Đorđa Kadijevića

O teškom životu i tragedijama koje je preživio proslavljeni umjetnik Đorđe Kadijević govorio je u velikoj životnoj ispovijesti za Kurir 2020. godine. U nastavku prenosimo dijelove tog razgovora.

"Lako sam mogao postati mrzitelj ljudi. Kao mladić gledao sam pakao. Svjedok sam pakla koji je donio rat, ali i 1944. kad su nas saveznici bombardirali. To je trajalo cijelu godinu. Nijedan Nijemac nije poginuo, a stradalo je više od 3000 Srba. Bježao sam iz kuće pogođene bombom, koja je poslije opljačkana, ne od Nijemaca, već od naših susjeda", ispričao je Kadijević.

"I dalje mi je ta scena pred očima. Dok sam se Nemanjinom ulicom vraćao iz skloništa, pazio sam samo da ne stanem na nekog mrtvaca. Od tijela se asfalt nije ni vidio. Na kućnom pragu dočekao me leš poginule žene. Zamislite kakvo to može biti djetinjstvo... Tada sam izgubio povjerenje u čovjeka i helenski ideal... Shvatio sam da živimo u svijetu kakav je u svojim djelima dobro opisao Albert Camus. Bačeni smo u neki tuđi svijet, a ipak ga volimo."

"U nesretnoj sam kategoriji"

"Spadam u onu kategoriju koja se romantično naziva nesretnom. Počelo je s gubitkom oca koji je nestao u ratu, a nastavilo se progonom novih komunističkih vlasti koje nisu tolerirale emigraciju kraljevskih časnika. Moj je otac, naime, otišao u Njemačku i oženio se Njemicom. Toliko me boljelo što se nikad nije vratio...", rekao je.

"Sreli smo se kasnije nekoliko puta. Dolazio je poslije u Jugoslaviju kao službena osoba i direktor jedne njemačke tvrtke. Jednom mi je prilikom rekao da nam se nije vratio jer je vjerovao da će opet završiti u nekom logoru. Mislio je da će mu suditi, a mogao je lako postati i kapetan JNA. Dobro je procijenio. Ondje je imao bolji život. Nikad poslije u životu nisam imao opušten odnos s ocem. Živio sam za dan kad će se tata vratiti, no to se nikad nije dogodilo."

"A kakve je tek strahote proživjela moja majka! Iako je bila profesorica jugoslavenske književnosti i srpskog jezika, nije mogla raditi u struci, nego je prala suđe u kavani 'Mornar' u Nušićevoj ulici. Izbacili su nas iz našeg stana i strpali u jedan koji smo dijelili s još dvije obitelji, a nas četvero - baka, majka, sestra i ja - imali smo pravo na samo jednu sobu. Pedesetih godina slavili smo kad je mama dobila posao kao pisar u Domu zdravlja. Više nije dolazila kući premorena i sa žigom da joj je muž izdajnik i emigrant. Međutim, u mene se upiralo prstom."

"Već se dvadesetak godina ne ubajam u žive"

"Ako čovjek poput mene ne umre na vrijeme, onda svašta doživi. Moja majka i sestra postale su žrtve zločina iz osvete. U moju se sestru, koja je imala tek trideset godina, zaljubio dvostruko stariji čovjek. Osvetio se i počinio najjeziviji zločin kojeg se Beograd sjeća jer se nije htjela udati za njega. Na kraju je i sebi oduzeo život. Morao sam ući u kuhinju i vidjeti ta tijela. Moja je primarna obitelj tada bila istrijebljena...", rekao je Kadijević.

"Nije to kraj nesreće. Doživio sam sva zla ovoga svijeta. Moja kći umrla je od šećerne bolesti u 24. godini, a šest godina kasnije još je strašnija bolest napala moju suprugu. Gubitak kćeri i supruge označio je početak nepodnošljive samoće. Moj se sin u međuvremenu oženio, odselio, osnovao svoju obitelj i on, naravno, brine o meni. Ponosan sam na njega, on je moj kolega, sveučilišni profesor, doktor znanosti, ali ja sam umro zajedno sa svojom kćeri i suprugom. Već se dvadesetak godina ne ubrajam u žive."