TURIZAM je jedna od najvažnijih grana hrvatskog gospodarstva i nije tajna da se u sezoni mnogi trude smisliti što više načina da zarade na brojnim turistima koji posjećuju našu obalu, no, sudeći po tekstu koji vam prenosimo u suradnji s Yugopapirom, to nije uvijek bilo tako.

Jedan je novinar 1967. analizirao ponudu i zaradu u jugoslavenskom turizmu te otkrio brojne detalje koji su doprinijeli da ta zarada bude manja. 

Prosinac 1967: Jugoslavenski turizam dobiva priznanja u svijetu. Italija i Španjolska smatraju nas konkurentima, ali velika šansa nije potpuno iskorištena. Zarađeno je oko 200 milijuna dolara, a moglo je i više. 

Prema statističkim podacima (zaključno s rujnom) u našoj zemlji je ljetovalo 3.344.000 stranih turista. To je 184 tisuće više nego u istom periodu prošle godine, ali jedino zahvaljujući povećanju broja gostiju iz SR Nemačke, Italije i Austrije. 

Na rang-listi u broju posjetitelja i dalje vode Nijemci - 690.000. 

Na drugom mjestu su Austrijanci - 502.000, pa Talijani - 421.000, Francuzi - 275.000, Česi - 240.000 i Englezi - 236 tisuća. 

To je sretna okolnost jer od sto stranih turista koji su ljetovali u našoj zemlji, gotovo 90 je plaćalo konvertibilnom valutom.

Najviše stranih gostiju ljetovalo je na moru. Primorska ljetovališta posjetilo je 1.863.000, planine 258.000, a toplice 41.670 stranih turista. 

Ove godine manja primorska mjesta su zabilježila turistički "bum": Petrovac na moru, Kraljevica, Mali Lošinj, Poreč, Selce, Vodice, Umag imali su više stranih gostiju nego prošle godine. U Opatiji i Herceg Novom bilo je manje turista, a u Dubrovniku, Splitu i Portorožu koliko i prošle godine.

Veoma je napredovao i takozvani izletnički turizam: dok je prošle godine oko 16 milijuna stranih gostiju prešlo granice naše zemlje, ove godine bit će ih oko 20 milijuna ("klasični" turisti, izletnici, službena putovanja, tranzit).

Ove godine na moru, u planinama i toplicama ljetovalo je 3.924.000 domaćih turista, što je svega 125.000 više nego prethodne. To otprilike znači da na svakog stranog gosta dolazi jedan domaći turist. Samo što se ugostitelji slažu da su domaći gosti šire ruke.

Naglo se povećao broj Jugoslavena koji su putovali u inozemstvo: ove godine (do rujna) išlo je u druge zemlje 4.360.000 Jugoslavena, prema 1.887.000 (za isti period prošle godine), i oni su potrošili 54 milijuna dolara.

Aerodrom za "Ambasadora"

Prije nekoliko godina naši ugostitelji su jadikovali: "Nemamo luksuzne hotele, a bez njih nema ni bogatih turista." U srpnju ove godine, u jeku ljetne sezone, velebni "Ambasador" u Opatiji je bio poluprazan. "Što ćete, dok ne dobijemo aerodrom u blizini, neće biti ni gostiju", rekli su u hotelu. 

Takvu logiku vjerojatno nemaju ugostitelji u Italiji, koja je ove godine zaradila više od milijardu i dvjesto milijuna dolara (koliko i Španjolska), ili u Austriji, gdje su strani gosti, iako tamo nema mora i sunčanih plaža, unijeli u državnu blagajnu 600 milijuna dolara. 

A mi imamo po ljepoti nadaleko čuveno more i otoke, imamo sada i luksuzne hotele, prvi smo ukinuli vize, pa ipak, od sto europskih turista, u našu zemlju na ljetovanje dođu samo četiri. I to dođu većinom oni čiji je novčanik prilično tanak ili ga teško vade. 

Naš turizam je počeo cvjetati tek prije nekoliko godina. Reklamu na svjetskom turističkom tržištu donijeli su nam jeftin smještaj u hotelu, hrana, prijevoz. To i sada tvrdimo (i u usporedbi s nekim zemljama to je točno), ali evo kako nam konkurenti, takoreći pred nosom, uzimaju goste. 

Prije nego što njemački turist iz Frankfurta krene na ljetovanje, on lijepo obiđe strana turistička predstavništva i dobije ovakve ocjene (za putovanje avionom -  odlazak i povratak - i dvotjedni pansion u hotelu): ljetovanje u Miločeru košta 715 maraka, u hotelu "Avala" u Budvi 545, bungalovima na Lapadu 445, u dubrovačkom hotelu "Stadion" 420 maraka. 

U poznatom španjolskom ljetovalištu Mallorci ljetovanje košta 379-585 maraka, u rumunjskom ljetovalištu Mamaji od 399 do 561 marke, u talijanskom ljetovalištu Riminiju, gdje je plaža duga 20 km sva načičkana hotelima i vilama, od 309 do 388, u mondenskom ljetovalištu Capriju 449 do 738, Zlatnim pijescima u Bugarskoj od 358 do 598 maraka. 

Naravno da će tada od 100 njemačkih turista samo tri doći u Jugoslaviju jer njih u druge zemlje privlači vrlo popularni turizam "za svačiji džep". A to znači: s manje novca može se ljetovati u skromnijem hotelu koji ipak pruža svu udobnost. Kod nas jeftin hotel gostu ne pruža hladnu i toplu vodu. 

A evo kako u životu turista to izgleda: prošlog ljeta u Beograd je doputovao jedan strani turist i odsjeo u poznatom hotelu "Ekscelzior". Dobio je sobu na petom katu. 

Kad je gost ušao u sobu, vidio je da uopće nema vode. Odmah se požalio portiru: "U sobi nema lavaboa i vode." 

Portir je mirno rekao: "Niste ni tražili sobu s vodom."

Zaprepašćeni gost je rekao: "Izvinite, ali nisam mogao zamisliti da u hotelu postoje sobe bez vode." 

Ove godine hotel "Ekscelzior" je renoviran i sve sobe imaju vodu, ali sigurno je da je gost ispričao svojim prijateljima što je doživio.

"Dupli" ključ

Naši ugostitelji, reklo bi se, kao da posluju od godine do godine. Važno je da se za nekoliko mjeseci ljetne sezone hotel napuni stranim turistima, da gosti dobiju dnevno tri obroka i da hotel na kraju bude rentabilan. 

Taj staromodni turizam je davno preživio. U svijetu danas postoje fakulteti za ugostiteljstvo. Naveliko se studira psihologija gostiju i stalno izmišljaju nove atrakcije da bi se turisti privukli.

Nedavno je poznati njemački časopis "Bild" anketirao svoje čitatelje o turizmu. Pitanja su bila ovakva: Jeste li u sobi imali utičnicu za električni aparat za brijanje, cvijeće, je li se u hladnim danima ložilo, jesu li vam ispunjavali posebne želje...

Kod nas te "finese" rijetko kome padaju na pamet. Malo se uzbudimo tek kad dobijemo ovakvo pismo: 

"Poslije romantičnog putovanja od Rijeke stigao sam u novi hotel na Malom Lošinju, gdje sam s ocem i ženom htio provesti dva tjedna", pisao je Alfred Heller, industrijalac iz Wiesbadena. "Moj stari otac bio je smješten na drugom kraju ogromnog hotela, a telefoni u sobi nisu radili. Na maloj plaži nije bilo kabina, stolica za ležanje - ali bez toga se može. 

Komforan hotel je dobivao vodu samo jednom dnevno. Neumiveni i neokupani otišli smo u postelju. U devet sati uvečer s terase susjedne vile "Karolina" zagrmio je zvučnik - do jedan sat poslije ponoći. Onda je došla najezda komaraca jer na prozoru nije bilo mreže. 

U sedam sati ujutro počela je buka kompresora jer hotel nije završen. Na doručak smo čekali 57 minuta. To se ne smije dogoditi u hotelu u kojem dnevni pansion stoji 10 dolara. Što nam je drugo preostalo nego da spakiramo kofere i odemo u austrijsko ljetovalište Pörtschach, gdje smo proveli odmor. 

Iduće godine ljetovat ćemo u Dubrovniku, ali se nadam da ćemo biti bolje sreće", završio je turist koji jednostavno nije mogao našem ugostiteljstvu samo za pansion ostaviti 420 dolara.

Poznati smo po gostoljubivosti, pa ipak ponekad razočaramo goste neljubaznošću. "Pred gostom moraš zadržati osmijeh na licu i kad si se opario vrućom juhom", tako u engleskim ugostiteljskim školama uče mlade konobare. Kod nas nije uvijek tako. Još jedan "biser" s ljetovanja pokazuje što sve gost može doživjeti - u hotelu na Korčuli:    

Mlada djevojka Gudrun Heck uzela je na recepciji ključ etažne kupaonice. Tek što se počela kupati, škljocnula je brava i pojavio se mladić s recepcije. "Izvinite", rekao je ljubazno i povukao se. Poslije pola minute brava je opet škljocnula (mladić je imao dupli ključ) i sada je rekao: "Da voda nije pretopla?"

Gudrun Heck je sutradan otputovala iz Korčule.

U svijetu je sve jača konkurencija, nastalo je pravo otimanje za strane turiste. A mi imamo slabu reklamu. Naše turističko predstavništvo u Frankfurtu je ove godine za reklamu utrošilo 50.000 maraka. Mala Irska je za privlačenje njemačkih turista potrošila milijun i 500 tisuća, Bugarska 800 tisuća, Italija milijun i pol maraka. Nema novca - ne daju ga ugostitelji.

Oni, izgleda, ovako rezoniraju: "Ne dam ni prebijene pare za reklamu", rekao je ljetos na jednom skupu direktor hotela iz Dubrovnika. "Stranci dolaze i bez mog poziva. Kad se napune svi hoteli u gradu, morat će doći i u moj hotel."

Romantični fijakeri

I ove godine smo potvrdili neslavni rekord koji godinama držimo: kad je riječ o novcu koji strani gosti potroše izvan hotela, ono čime se ugostitelji u svijetu diče i ponose, stojimo u Europi gotovo najniže: prosječno oko devet i pol dolara dnevno, dok u nekim drugim zemljama ta zarada je dva i tri puta veća.

I tu plaćamo svojevrstan danak: nemamo industriju koja proizvodi za turizam. U Francuskoj su vrlo dobro zaradili prodajom marama sa slikom Eiffelovog tornja. Talijani su na marame štampali kosi toranj u Pisi. Za naše kožne kapute kažu da ih talijanski turisti rado kupuju. Ali tijekom ljeta, ponekad, nema ih ni za lijek.

Takozvana izvanpansionska potrošnja u turizmu predstavlja najslađu paru. U Italiji i Španjolskoj, koje su velike turističke sile, za vrijeme ljetne sezone cijela nacija je na nogama. Plaže su načičkane svakojakim automatima (za cigarete, poštanske marke, bezalkoholna pića, žvakaće gume, brze fotografije), iznesu se šareni suncobrani, sandoline, vodiči se razmile, skuplja se svaki cent, peni, pfenig - i na kraju godine dobije se milijarda dolara.

"Kad sam došao u Italiju, osjećao sam se kao da sam se našao na pokretnoj traci, svatko me je na fini i džentlmenski način čerupao kako je umio i znao", jadikovao je jedan švedski turist, čije su pismo novine u njegovoj zemlji ljetos objavile. 

"Nosač je bio ljubazan, ali mi je uzeo lijepu svotu, vodiči su mi pokazali otisak stopala svetog Petra u rimskim katakombama i za to sam platio, dao sam novac što sam se popeo na Vezuv i razgledao Pompeje, ubacivao sam lire u sve moguće automate i da sam htio, mogao sam platiti i da posjetim sinjora Coronu, talijanskog ministra za turizam. Na kraju sam vidio da sam potrošio dva puta više nego što sam platio pansion u divnom hotelu."

Englezi su ove godine u Stratfordu stavili turistima na raspolaganje kočije iz Shakespeareovog doba, u Kanadi su u mnogim mjestima za strane goste otvorili stare peći u kojima se peče kruh... A mi imamo i stare fijakere i stare pekare i još tristo čuda i atrakcija - ali to ne koristimo, već uporno godinama nastojimo jeftinim i često neukusnim drvenim suvenirima uzeti novac od turista. 

I na kraju ispadne da nije ugodno ni nama (zbog zarade) ni stranim turistima koji dođu na ljetovanje i pored sunca i kupanja žele i malo razonode. A biti u njihovoj koži ovako izgleda: 

"Bio sam u lijepom mjestašcu Mošćenička Draga", napisao je malo zajedljivo Wilfrid Krauser iz Basela. "Ali od dosade sam se osjećao kao Robinson Crusoe. Srećom, u blizini plaže bilo je gradilište. Radnici su u more bacali papirnate vreće i prazne konzerve. Zabavljao sam se gledajući, kad nastupi oseka, kako more odnosi taj krš, a kad počne plima, kako valovi ponovo na pijesak izbacuju vreće."

Na kraju, kad se pogleda ovogodišnji turistički balans, možemo slobodno zadovoljno trljati ruke jer smo dobili 40 milijuna dolara više nego prošle godine. Ali možemo se i gorko osmjehivati: mogli smo i više zaraditi.

Što nas očekuje u idućoj godini? Najbolja reklama u turizmu je jeftinoća. Poslije devalvacije engleske funte ugostitelji u Španjolskoj, Irskoj, Danskoj i još nekim drugim zemljama su odmah reagirali i na sva zvona objavili da su snizili cijene pansiona. 

Iako svake godine u Jugoslaviji ljetuje više od 200.000 britanskih turista, naši ugostitelji još oklijevaju jer ne mogu, izgleda, naći svoju računicu. A poznato je da Englezi ljetovanje planiraju u prosincu i siječnju.

Napisao: Mihailo Mladenović (Ilustrovana, 1967.)