MALO je glazbenih sastava u novijoj povijesti čija je umjetnost toliko neraskidivo isprepletena sa sudbinom njihove domovine kao što je to slučaj s ukrajinskim bendom Kalush Orchestra.

Kada su u svibnju 2022. godine trijumfirali na pozornici Eurosonga u Torinu, njihova pobjednička pjesma "Stefania" - izvorno napisana kao emotivna posveta majci frontmena Oleha Psiuka - preko noći je prerasla u globalnu himnu ukrajinskog otpora, prkosa i nade u jeku ratnih razaranja.

​Prepoznatljivi po jedinstvenom i zaraznom spoju modernog rap/hip-hop zvuka s tradicionalnim ukrajinskim folk motivima i instrumentima, Kalush Orchestra odavno su prestali biti "samo" glazbenici. Uz zaštitni znak - sada već kultni ružičasti bucket šeširić - postali su kulturni ambasadori svoje zemlje. Od pobjede do danas, bend je iskoristio svaku pozornicu na svojim svjetskim turnejama kako bi prikupljao humanitarnu pomoć, podsjećao na stvarnost rata, ali i slavio nesalomljivi ukrajinski duh pred tisućama fanova.

​Iza njih su mjeseci neumornih putovanja, rasprodanih dvorana i novih glazbenih suradnji, a njihova energija ne jenjava. Uoči njihovog koncerta u zagrebačkoj Tvornici kulture 1. ožujka, imali smo priliku kratko popričati s članovima benda.

Dečki iz Kalush Orchestra otkrivaju kako danas, s odmakom, gledaju na eurovizijsko ludilo koje im je promijenilo živote i na koji način rat nastavlja oblikovati njihovo stvaralaštvo.

Priprema za globalno televizijsko glazbeno natjecanje dok ste istovremeno fizički razdvojeni i aktivno sudjelujete u naporima teritorijalne obrane predstavlja nezamislivo opterećenje. Kako ste uspjeli zadržati ikakav privid kreativnog fokusa tijekom tih početnih tjedana invazije?

Na početku opće invazije, naravno, naše misli nisu bile usmjerene na natjecanje, već na to kako zaštititi vlastite živote, kako zaštititi živote naših voljenih te na sav strah i tjeskobu koji su okruživali sve to. Jer nitko nije znao kako će se stvari odvijati, kako će izgledati prvi dani. Tako da tijekom tih prvih dana definitivno nismo razmišljali o natjecanju.

​No, kada je postalo jasno da definitivno idemo, pribrali smo se i počeli se fokusirati. Shvatili smo da imamo veliki cilj i misiju - otići tamo i pokazati cijelom svijetu našu ukrajinsku glazbu i ukrajinsku kulturu, koja je upravo u tom trenutku bila meta uništenja.

​Prikupili smo misli i ispočetka smo radili na daljinu, jer su svi bili na različitim mjestima, svatko u svom domu. Neki su bili u snagama Teritorijalne obrane, neki su otišli k roditeljima - mogli biste reći, razasuti po različitim dijelovima Ukrajine. Stoga je na početku sve bilo online. Imali smo pozive, raspravljali o tome kako će se sve odvijati, dogovarali sastanke.

​I kada smo se konačno svi okupili, počeli smo se aktivno pripremati za naš nastup na Euroviziji kako bismo dostojanstveno predstavljali našu zemlju.

"Stefania" je prošla kroz metamorfozu i od osobne posvete majci člana benda prerasla u himnu nacionalnog opstanka. Kako je gledanje milijuna ljudi kako reinterpretiraju vaše stihove promijenilo vaš vlastiti emocionalni odnos prema pjesmi?

​Da, mnogi ljudi - i općenito - ova je pjesma prvotno napisana kao pjesma za majku, jednostavno kao posveta majci, moglo bi se reći, i svim majkama. Ali na početku rata, doživljena je gotovo kao himna opstanka, himna ovog rata. Međutim, mi bismo željeli da ova pjesma postane himna naše pobjede.

Službeni glazbeni spot za "Stefaniju" suprotstavio je vašu živopisnu glazbu zastrašujućoj vizualnoj stvarnosti tek uništenih ukrajinskih gradova. Je li bilo teško ostvariti kreativnu viziju na lokacijama prožetima tako nedavnom traumom?

​Da, nakon povratka s Eurovizije, poslije naše pobjede, snimili smo ovaj glazbeni spot. Činilo se ispravnim spojiti ovu pjesmu s vizualima koji će ljudima pokazati stvarnost tog vremena - a, moglo bi se reći, i ovog vremena također, jer rat još uvijek traje.

​Je li bilo teško oživjeti ovu ideju? Pa, putovali smo i većinu vremena proveli u Kijevu. Spot je sniman blizu Kijeva, u gradovima u koje su bile ušle trupe. Otišli smo na ta mjesta i, iskreno, bilo je jako teško snimati sve to, jer hodate tim ulicama, tim lokacijama gdje su se dogodile strašne stvari - doista užasne stvari. Neću ulaziti u detalje.

​U pjesmi smo spojili posvetu majci s prikazom stvarnosti naših svakodnevnih života, sadašnjeg vremena kroz koje prolazimo.

Dobili ste poseban diplomatski dopust da napustite ratnu zonu i nastupite u Torinu. Kako ste se nosili s golemim psihološkim pritiskom predstavljanja otpornosti milijuna opkoljenih građana na pozornici tradicionalno rezerviranoj za laku zabavu?

​Da, dobili smo posebnu dozvolu da prijeđemo granicu i otputujemo na Natjecanje za pjesmu Eurovizije kako bismo predstavljali našu zemlju.

S jedne strane, postojala je stalna briga za naše obitelji, naše voljene i naše prijatelje, jer su trajali neprekidni raketni udari i granatiranja. Bili smo zabrinuti jesu li naši rođaci na sigurnom, je li s njima sve u redu.

​S druge strane, imali smo važnu misiju - dostojanstveno predstavljati našu zemlju, prikazati našu kulturu, našu pjesmu i našu glazbu. Stoga smo učinili sve što smo mogli kako bismo Ukrajinu predstavili dostojanstveno.

To što vas mediji neumorno predstavljaju kao "glas zemlje" ogromna je čast, ali zasigurno i iscrpljujući umjetnički teret. Priželjkujete li ikada kreativnu slobodu izdavanja glazbe koja je potpuno odvojena od političkih, nacionalističkih ili filantropskih očekivanja?

Mi smo uvijek slobodni u svojim pjesmama i smatramo čašću predstavljati našu kulturu, naš ponos i način na koji vidimo svoju zemlju, te to pokazati cijelom svijetu. Stoga ne smatramo da nam nedostaje kreativne slobode. Uvijek ostvarujemo svoj puni kreativni potencijal, i upravo kroz naše pjesme, kroz našu glazbu, prenosimo sve ono što želimo pokazati svijetu.

Nastupate u zagrebačkoj Tvornici kulture. Uzimajući u obzir povijesno iskustvo balkanske regije s razornim sukobima i posljedičnom otpornošću, smatrate li da se publika u ovoj regiji povezuje s vašim ratnim himnama na jednoj temeljno dubljoj, zajedničkoj razini?

​Da, suosjećamo sa svim ljudima koji su iskusili strahote rata. Suosjećamo sa svakom osobom koja se duboko povezuje sa značenjima naših pjesama i porukom koju nosimo. ​Uistinu nam je drago što ljudi pronalaze određenu utjehu u našoj glazbi - neku misao, osjećaj, nešto što su žudjeli čuti, nešto što rezonira s njima.

​Zato smo vrlo zahvalni svima koji slušaju našu glazbu, a posebno onima koji istinski razumiju o čemu govorimo - o čežnji za domom i svemu što uz to ide. ​Tako da bismo htjeli reći da... pa, to je ono što upravo sada govorim.

​Osjećamo svakog našeg slušatelja, svakog člana naše publike, i trudimo se s pozornice dati im svu energiju koju imamo za dati. I sretni smo što naše pjesme odjekuju u srcima ljudi iz drugih zemalja.