POVODOM obljetnice pada Vukovara, u suradnji s Yugopapirom, donosimo priču iz 1973. godine o vukovarskoj tvornici Vuteks.

Prosinac 1973.: "Malo ima ljudi u našem kolektivu koji bi se mogli požaliti na našu tvornicu iako smo s njom prošli veoma teške dane."

To kaže Ružica Rejo, jedna od 500 žena koje čine više od polovice zaposlenih u Vuteksu, i ne samo ona. U čitavom Vukovaru o ovoj tvornici pričaju s ponosom.

Zanimalo nas je po čemu je to izuzetan baš Vuteks. Možda po solidarnosti kolektiva, privrženosti tvornici koja je uz velika odricanja i dramatičnu višegodišnju borbu dostigla pravi bum na tržištu. Postala je drugi europski proizvođač deka koje se prodaju na tri kontinenta: u Europi, Aziji i Africi, kupuju ih čak i tako izbirljivi kupci kao što su Šveđani.

Iako mašine i ljudi rade u četiri smjene, ne mogu zadovoljiti tržište, a proizvode 1.8 milijuna deka, 300.000 metara dekorativnih tkanina i 100.000 kompleta auto-presvlaka za sve vrste vozila.

Otuda je i nastao relativno visok standard članovima kolektiva, a čovjek nije zapostavljen i kada je vođen pravi rat za proizvodnju i tržište. Znalo se i tada da siromašni tekstilci moraju sva sredstva za život steći u tvornici.

Što su dobili radnici

Prosječna primanja u Vuteksu su veća od 2000 dinara, najbolja su u ovoj komuni i iznad prosjeka u republici. Svaki član kolektiva dobije regres za godišnji odmor po 40 dinara dnevno i besplatan prijevoz do Jadrana u odmaralištu koje sam izabere, među onima s kojima je tvornica sklopila aranžman. 

U krugu tvornice je restoran, u kojem se topli obrok dobije za 3.20 dinara. Svaki radnik dobiva po 10 dinara mjesečno na svaku godinu radnog staža, po trideset njih godišnje dobivaju kredit za gradnju stana, a desetak stan. 

Žene rade bezbrižno jer su djeca pored njih, u tvorničkom smještaju ili u dnevnom boravku u školi. Pod stalnom su kontrolom liječnika (redovni sistematski pregled), a u tvornici su i internist, ginekolog, zubar i laboratorij. Kad neko ide u mirovinu, dobije dvije, tri, pet ili najviše osam mjesečnih plaća kao otpremninu, ovisno o tome koliko je proveo u Vuteksu. A to je samo dio brige o ljudima.

Sjećanje na 1965.

U sjećanju na višegodišnja odricanja Vuteksovci, kojima inače sada mnogi zavide, ponosno govore o svojoj tvornici. Svi ističu da je 1965. za njih bila "crna godina" i zato o njoj nerado govore.

Te godine preživjeli su najtežu krizu. Skladišta su bila puna nekurentne robe, besparica je pritiskala, letargija se uselila u kolektiv. Ljude je obuzimao strah za sutrašnjicu. To je bilo vrijeme kad se razmišljalo samo o tome kako da se spasi i preživi.

Vuteks je tada proizvodio 40 raznih artikala - čarapa, tepihe, platno, uglavnom na starim mašinama, u trošnim halama, primitivno, skupo. A konkurencija je rasla. Nudila se i tražila kvaliteta koju oni nisu postizali. Tada su još deke uvozili iz inozemstva. Danima se tražilo rješenje i, konačno, našli su put koji je, eto, potvrdio i život. Posebne zasluge za to imali su stručnjaci i pokojni generalni direktor inž. Radomir Bingulac.

Riješeno je da tvornica promijeni proizvodni program i da se orijentira na 3 artikla: na proizvodnju deka po licenci njemačke tvrtke Bayer, dekorativne tkanine i presvlaka za automobile. I to da proizvodi od domaće sirovine, vune, pamuka, sintetike, ali po najmodernijoj tehnologiji, na engleskim, američkim i japanskim mašinama.

"Za tu orijentaciju smo se borili i mukotrpno stvarali sredstva, da bismo 1971. napravili pravu prekretnicu", kaže sadašnji generalni direktor Miloš Popović.

Vlastitim snagama

I u samom kolektivu mnogima sada ono što su sami učinili izgleda gotovo nevjerojatno. Od 1955. do 1966. u Vuteksu je uloženo samo 300 milijuna starih dinara za modernizaciju. A od 1971. do 1973. više od 15 milijardi starih dinara. Više od 60 posto su sredstva kolektiva i u vidu kredita, koja će biti vraćena društvu do 1976. godine.

Tako je, umjesto dvije trošne zgrade koje su poslužile kao osnova za Vukovarsku tekstilnu industriju, 1951. nastao pravi gigant na 7 hektara živopisnog dijela Vukovara (stari dio grada), niklo je desetak modernih hala u kojima su supermoderne mašine. Samo ove godine dano je za mašine pet milijardi. One su, doduše, istisnule mnogo radnih ruku, ali su otvarale nova radna mjesta. Upravo pred Dan republike kraj mašina je opet stalo 220 novih radnika.

"Do jučer smo morali uvjeravati radnike u to da su potrebne nove mašine, a sad oni nas tjeraju da ih kupujemo jer su vidjeli što donosi moderna proizvodnja. I sigurni su da zbog modernizacije nitko neće na ulicu", kažu rukovodioci tvornice.

Nije toliko teško zamijeniti tehniku koliko je teško promijeniti navike ljudi. A kod nas su promijene te vrste bile najveće. Sve stare mašine smo isključili iz procesa rada. Svi ljudi su dobili nova mjesta, promijenili posao. Većina je morala u školu. Cijela tvornica, bila je učionica, a svi radnici - đaci. Događalo se da pojedinci dobivaju veću plaću, ali nisu htjeli na nov posao. Neće jer su navikli na stari. Bili su to mukotrpni dani uvjeravanja, razgovora. I Sindikat i Partija i organi upravljanja u Vuteksu su položili ispit u borbi za novo. 

To danas, kažu Vuteksovci, treba otvoreno reći. Rasli su i ljudi s tvornicom.

Stručnjaci - djeca radnika

"Meni je tvornica drugi dom" - rekla je nedavno jedna starija radnica i dodala: "Drago mi je što se i ovi mladi tako ponašaju prema tvornici. Vole je. Znate li da su svi naši rukovoditelji stručnjaci, inženjeri, kreatori, dizajneri - djeca naših radnika? Oni žive s tvornicom od malena. To je tajna našeg uspjeha..."

Cijela tvornica Vuteks imala je prije nekoliko godina samo dva inženjera, a sad ima 20 i oko 60 tehničara, koji su se mahom školovali u tvorničkom školskom centru ili u Zagrebu, u tekstilnoj školi. A mnogi su od radnika postali visoki stručnjaci.

Izrazit primjer upornosti i odricanja je inženjer Josip Uršan, "otac" deka, "ambasador" najvrjednijeg proizvoda za Vuteksov uspjeh. 

Uršan je počeo kao pomoćni radnik, postao kvalificiran, tehničar i konačno inženjer i prvi stručnjak - tehnički direktor. Radio je na svim mašinama, bio je brigadir, poslovođa, šef pogona. Prošao je dakle sve faze rada i rukovođenja i upoznao "dušu" posla i dušu Vuteksovaca. 

On je sad glavni kreator, cijenjen, uvažen i više puta nagrađen. On je i dalje u pokretu, traženju novog. 

"Imamo dobre deke od kojih nam je svima toplo", dodaje u šali inž. Uršan. "Lako se peru, svim deterdžentima i u svim mašinama. Pa ipak, ima još mnogo mogućnosti za ugodna iznenađenja. Do 1980. moramo stvoriti još jedan Vuteks, da udvostručimo i usavršimo proizvodnju."

U Vuteksu obećavaju da će se već 1975. proizvoditi 3 milijuna deka, 2 milijuna metara dekorativnih tkanina i pola milijuna komada auto-presvlaka. Pripremili su i nova iznenađenja o kojima zasad ne govore, ali su nas uvjeravali da će to biti zaista ugodne novosti.

Tekst: S. Rajković (Revija 92, 1973.)