JEDNA od najvećih diva hrvatske glazbene scene, Josipa Lisac, danas je proslavila svoj 69. rođendan. U suradnji s Yugopapirom donosimo vam intervju s Josipom s početka njene karijere, nastao u prosincu davne 1968. godine.

Prosinac 1968: Obitelj Josipe Lisac bila je na okupu: otac Josip, majka Ana i mlađa sestra Mira.

"Dobro, odlično",  govori otac o pjevanju starije kćeri. "Ali, potrebno je i sve ostalo, škola!"

"Naravno, škola je najvažnija", slaže se majka.

Josipa pohađa večernju školu.

"Upisat ću ruski i engleski", objašnjava Josipa.

"A ja bum ing.", brzo dodaje Mira, učenica srednjotehničke škole.

"Nas dvije uvijek zamjenjuju. Svi kažu da smo blizanke", smije se Josipa.

"Vrlo dobro se slažu", dodaje majka i zatim mi opisuje stariju kćer: "Eto, takva je. Vječno pjeva ... Povučena je. Malo izlazi van..."

"Ja ne znam zašto. Takva sam po prirodi. Tako sam rođena", jednostavno zaključuje Josipa.

" Ja sam posve suprotna narav", dokazuje svojom upadicom Mira.

Sjedimo oko stola u dječjoj sobi. Kombinirani ormar s vitrinom, dva kauča. Jednostavno i uredno. U kutu šuti stari televizor, a do njega gramofon i ploča Josipe "Što me čini sretnom", s kojom Josip svakog jutra budi svoje kćeri.

"Gdje god je došla kao mala", priča mi majka, "tata veli: 'Daj Joćo, zapjevaj!' Josipa bi mu sjela u krilo i zapjevala."

"Umiljato", dodaje otac: "Umiljata je bila i mili glas je imala. Poput Nade Mamule, Safeta Isovića. Daj ti meni narodne, rekao bih..."

Josipa je počela javno nastupati s "električarima" i među mlađim Zagrepčanima bila je poznata prije opatijskog festivala kao "beat pjevačica".

"I sad ona zna zapjevati narodne", otkriva majka.

"Volim narodne pjesme", potvrđuje Josipa. "Odmaraju me i stvaraju domaći štimung. Uvjerena sam da bih ih dobro izvodila i na javnim nastupima. Dok pjevam narodne, u mom glasu nema prizvuka zabavnjaka. Prave bosanske, ličke. Pogodim im pravi ton. Ima lijepih narodnih pjesama."

Otac joj je porijeklom iz Možaluka kraj Ličkog Osika, a majka iz Udbine.

"Uopće nisam znao za njen uspjeh. Otišao sam u Njemačku, u namjeri da povećam naš stambeni prostor. Tamo sam nastradao u prometnoj nesreći. Sad sam se vratio. Pristupaju mi prijatelji, čestitaju. A ja ne znam na čemu. Ako je stvarno tako, želim joj svaku sreću. Bilo bi stvarno lijepo. Jasna stvar, ja sam radnik. Mučim se za koru kruha ... Josipa je dobra. Ali ne volim da je ljudi mnogo hvale. Pokvari se čovjek od toga", izražava svoju bojazan otac.

"Drugačije te gledaju, a čovjek ostaje isti", objašnjava Josipa jedno novo stečeno iskustvo. "Koliko sebe poznajem nikad nisam držala do onog: kaj sam ja, a kaj si ti. Zato i ne volim pričati o sebi."

"Ne bojim se ja da će nju uspjeh pokvariti", primjećuje majka. "Ona je tako odgojena i takva je narav. Uvijek sam je slobodno puštala. Nisam se bojala. S Dječjim zborom Radio televizije Zagreb bila je u Lilleu, Parizu, a sa školskim zborom u Rusiji. Ja sam je i s dečkima pustila na gostovanja. Sa Zlatnim akordima u Sarajevo, Suboticu, Beograd. Svjesna je i zna što smije, što ne smije. Imam povjerenje u nju."

Ana Lisac je energična žena. Jedna od onih koja je očvrsnula pod teretom života.

"Mama kaže: 'To mora biti tako!' I gotovo. Nema druge", primjećuje Mira.

"U tome svemu, u toj bijedi... Mislim skučenosti... Bilo je teško. Jedna plaća, a nas četvero. Morali su me slušati", tumači Ana Lisac. "Onda stambeni prostor nikakav. Tri sobe, tri sustanara. Ali, nikad se nismo međusobno posvadili. Sad je jedan otišao pa smo dobili ovu sobu. A vidite gdje smo dosad živjeli!"

Mala soba s bračnim krevetima i na sve četiri strane vrata. Ali se ne žale kad opisuju kako su živjeli. S humorom opisuju razne prizore iz života u zajedničkom stanu.

"I što smo mogli?", nastavlja majka. "Mira i Josipa išle su na smjenu kod bake u Hlebine..."

"Nikad neću zaboraviti kako je Joća, kad je jednom došla od bake, zapjevala Oj viola...", prisjeća se otac. "Čim bi nešto čula, već je odmah pjevala... A onda, kad sam bio u Njemačkoj, dobijem od nje pismo. Piše mi: 'E, tata, da me vidiš kako pjevam!' A ja mislim što da joj odgovorim. Kako da je kao otac posavjetujem. Je li to dobro ili nije? A onda joj napišem: 'Haraj ti, haraj! I tata je harao kad je bio u tvojim godinama!'"

Smijući se objašnjavaju mi kako je Josipa napisala da nastupa s O'Harama.

"Kad je došla Opatija... Vjerujte mi, uopće nisam mislila na nešto osobito", nastavlja mama. "Nitko nije računao da će postići tako veliki uspjeh. Za nas je bila velika stvar što je uopće bila pozvana na opatijski festival..."

"Mama i ja smo bile vrlo uzbuđene", upada Mira. 

"Čekale smo i čekale pred televizorom i - ništa. A drugo jutro mi kažu u tvornici, radnica sam u Croatiji, da mi je kćerka ušla u finale... Joj, svi su u tvornici bili oduševljeni."

Pokazuju mi ploču s njenom prvom snimkom. Pitam Josipu koliko će zaraditi.

"Ne znam kako to uopće ide. Neki postotak ću sigurno dobiti, ali meni je neugodno uopće i pitati za to."

"Ta još nije ništa dobila", primjećuje mama.

"Idem katkad na žiro-račun pogledati, ali još je prazan", smješka se Josipa.

Ovih dana su organizatori Melodija Jadrana zatražili njenu suglasnost za nastup na idućem festivalu u Splitu.

"To je u redu", slaže se mama. "Ali ja ne znam je li Josipa ikad bila na plesu. Pjevala je na plesu. Ali to je drugo. Zabavljala je druge. Rekla sam joj: 'Bolje da se ti malo zabavljaš!'"

"Sentimentalna pjesma, to meni leži", objašnjava mi Josipa. "Tko zna što je sve utjecalo na me da sam postala takva. Premda rijetko izlazim i imam mali krug intimnih prijatelja, uvijek se mogu prilagoditi svakoj novoj sredini..."

"Dobre su, dobre. I jedna i druga", primjećuje otac i opet ispoljava svoju zabrinutost. "Samo da se ne pokvare. Da joj samo ta slava ne udari u glavu! Ja nisam uočio nikakve promjene. A kakva će biti, ne zna se."

"Samo hoće da sa svakim postupa ravnopravno. S doktorom, radnikom ili profesorom", dodaje majka.

"Tako smo ih odgojili. To treba poštovati", zaključuje otac.

Razgovarao: Ivan Kreutz (Plavi vjesnik, 1968.)