JEDNA od najvažnijih suvremenih hrvatskih književnica Slavenka Drakulić predstavila je u petak u riječkoj Gradskoj knjižnici novu zbirku priča O čemu ne govorimo u izdanju Frakture.

Na pitanje glavnog urednika Frakture Seida Serdarevića zbog čega se odlučila nakon prve zbirke priča Nevidljiva žena i druge priče, objavljene 2018., napisati još jednu, a ne, primjerice, roman, Drakulić je odgovorila da je još tijekom razdoblja u kojem je bolovala od covida, uključujući priključenje na respirator, jasno osjetila da više nema dovoljno vremena. "Za roman trebate imati vremena, pa se ne želim više upuštati u takve angažmane", rekla je.

Kazala je da je "pisala priče i ne računajući na to da će završiti u knjizi". Zajednička tema ovih 16 priča je što je to vrijeme i kako se doživljava, posebno u kasnijoj životnoj dobi, dodala je.

Knjiga posvećena Ireni Vrkljan

Osvrćući se na naslov, Drakulić je rekla da nije poanta knjige što bi trebalo govoriti. "Riječ je o osvještavanju o vlastitoj poziciji. Neki ljudi i kad žele nešto reći, to nisu u stanju, jer ne znaju artikulirati ili ne znaju kome bi govorili", istaknula je.

Riječ je i o osjećaju duboke usamljenosti, likovi priča često osjećaju da ih nitko ne može shvatiti, jer svjesno proživljavaju svoje posljednje dane ili, kao dijete, ne mogu nikome objasniti svoje strahove, dodala je Drakulić.

Knjiga je posvećena hrvatskoj književnici Ireni Vrkljan, umrloj prije tri godine. "Osjećam da je već zaboravljena i da u hrvatskoj književnosti nema pravo mjesto", ustvrdila je Drakulić.

Govoreći o Vrkljan, rekla je da je 80-ih godina prošlog stoljeća s knjigom Svila, škare postala neka vrsta feminističke ikone, a knjiga je postala neka vrsta manifesta feminističke književnosti, iako sama nije bila svjesna toga, nije držala do ženskog pisma i feminizma, jer je bila dio sasvim druge generacije.

Kako se u jednoj od priča govori o tome što bi se trebalo učiniti s knjigama, kao fizičkim predmetima, ili bibliotekama koje ostaju iza ljudi, Drakulić je ustvrdila da to pitanje postaje sve važnije u vremenu u kojem živimo, u kojem se događa promjena kulturne paradigme.

Naime, istaknula je, naša civilizacija se temelji na pismu, i to je dio njenog identiteta. U tehnološkoj revoluciji se događa preokret od pisma prema slici. Knjige, iako su nama i dalje važne, postaju sve više prošlost, i možda će za neko vrijeme nestati posve kao fizički predmeti, a knjižnice će djelovati kao muzeji, kao što mi danas promatramo zapise klinastim pismom, navela je.

Istaknula je da i ona sad često koristi knjige u elektroničkom obliku na elektroničkom čitaču, prvenstveno zbog brze i lake dostupnosti. No, svakako želim važne knjige imati i u fizičkom obliku, zaključila je.