NA DANAŠNJI dan prije 40 godina šestero mladih iz Međugorja tvrdilo je da im se na brdu Crnica ukazala Gospa.

Međugorje otad ne prestaje privlačiti pozornost brojnih vjernika i do danas je postalo jedno od poznatijih marijanskih hodočasničkih odredišta.

Krajem osamdesetih posjetio ga je i slavni američki glumac Martin Sheen te tamo snimio dokumentarni film Medjugorje: The Lasting Sign, koji se bavi navodnim ukazanjima Gospe. 

U suradnji s Yugopapirom donosimo intervju koji je Sheen dao 1988. kad je boravio u Međugorju. Inače, Sheen je kasnije glumio i u filmu Gospa redatelja Jakova Sedlara, koji je objavljen 1995. godine. 

Srpanj 1988: Doći iz Zagreba do Međugorja nije baš jednostavno. Ne samo da treba putovati više od dvanaest sati, tiskati se u pretrpanim lokalnim autobusima, nego i kartu treba rezervirati na vrijeme. Nije zvučalo uvjerljivo kad je službenica na šalteru za spavaća kola u Croatia expressu rekla da će pogledati ima li slobodnih mjesta u vlaku za Mostar. Karta se ipak našla, pa smo mogli krenuti na put. 

U Međugorje nas je privukla vijest da američki glumac Martin Sheen ondje snima dokumentarni film za američku televiziju; pozvali smo tamošnji župni ured, saznali da je to istina i premda se nismo ništa mogli dogovoriti unaprijed, odlučili smo pokušati...

Martin Sheen ipak je jedan od vodećih američkih glumaca, karizmatska ličnost čvrstih moralnih uvjerenja i poštenja, koja se i na platnu tako doima, bez obzira na to glumi li heroja ili manijakalnog kriminalca, pa upravo zbog toga, iako je otvoren i komunikativan u razgovoru, ipak ostaje pomalo zagonetan, kao čovjek čiju ličnost nikad nećete sasvim proniknuti.

Upozorio je na sebe već prvim filmom, Incident, Larryja Peercea, u kojemu je glumio maloljetnog nasilnika, a još više nakon Puste zemlje redatelja Terrencea Malicka iako se za to nije izborio ni pojavljivanjem u velikim holivudskim komercijalnim hitovima (barem ne sve do razvikanoga Coppolinog filma Apokalipsa danas - ako taj film uopće pripada u takvu kategoriju) niti je snimio mnogo značajnih uloga i nametnuo se svojim učestalim pojavljivanjem na filmu.

Ipak, ulogom u Pustoj zemlji stekao je poštovanje kritičara. U njemu glumi potpuno amoralnog tinejdžera, frustriranoga neprihvaćanjem okoline, koji sa svojom djevojkom, Sissy Spacek, bez ikakvoga posebnog razloga ubije sve koje sretne. Radnja filma zasnovana je na stvarnom događaju, a i redatelj i Sheen zamislili su Pustu zemlju kao političku alegoriju na Nixonovo predsjednikovanje - kontroverzno je što je ubojica prikazan kao simpatičan mladić iz susjedstva, nježan i osjećajan, koji ulijeva povjerenje ljudima oko sebe. 

Iste godine Sheen je glumio u još jednome kontroverznom projektu - televizijskom filmu Lamonta Johnsona, Pogubljenje vojnika Slovnika, priči o jedinome američkom vojniku osuđenome i pogubljenome zbog dezerterstva. Slijede značajne uloge u Apokalipsi, u seriji o Kennedyju te u Zoni smrti Davida Cronenberga.

Nikad nije studirao glumu (osim ako godine provedene s kazališnom grupom Living Theater ne shvatimo kao učenje ili barem brušenje glumačkog zanata) i sebe ne smatra velikim glumcem, kakvi su naprimjer, po njegovom mišljenju, Al Pacino i Robert de Niro.

Kad smo ga naposljetku uspjeli pronaći u gomili ljudi oko crkve, impresionirao nas je otvorenošću. Spremno je pristao na razgovor i predložio da obavimo intervju u obližnjoj pizzeriji. 

Lakše reći nego učiniti - do pizzerije smo jedva došli jer vjerojatno su svi Amerikanci koji su ga prepoznali željeli autogram ili molili da se zajedno fotografiraju, a Sheen je u svemu tome nesumnjivo uživao. Razgovor smo obavili u kući u kojoj je Sheen odsjeo u društvu svog odvjetnika i prijatelja Joea Cosgrevea, a led smo probili razgovorom o njegovim sinovima - Charlieju Sheenu, Emiliju Estevezu, Ramonu Estevezu i kćeri Renee, koja je također krenula očevim stopama.

• Gospodine Sheen, objasnite nam razlog vašeg dolaska u Međugorje.

- Producenti emisije 20/20, vrlo popularnoga showa u Americi, pitali su me bih li snimio nešto o Međugorju. Tad se nisam mogao odlučiti, pa sam ih zamolio neka pitanje ostane otvoreno. Pitali su me i jesam li katolik i vjerujem li u prikazanja. Katolik? Pa, jesam, odgovorio sam, ali ne moram ići u Međugorje da bih to saznao. Ipak, bio sam radoznao i na kraju sam prihvatio. 

Nisam sad prvi put u Međugorju. Prošli mjesec proveo sam ovdje vikend s kćeri Renee, koja je 4. lipnja završila snimanje Bulldancea, britanskog filma s američkim glumcima. Pridružio sam joj se u Dubrovniku. Proveli smo četiri dana u Međugorju. Razgledavao sam, pokušavao shvatiti što se zapravo ovdje događa i bio sam impresioniran onim što sam vidio, pa sam prihvatio ponudu.

• U međuvremenu ste snimili film u kojemu glumi vaš sin Ramon. Nisam znao da je i on glumac.

- Da, sad nas je četvero glumaca u obitelji. Ramon je još mlad, a film o kojemu je riječ prihvatio sam zbog novca. To je komedija, zove se Beverly Hills Brats i o njemu se nema što reći...

Razgovor je u tom trenutku prekinuo sin vlasnika pansiona koji je naizmjence plakao i polijevao nas vodenim pištoljem, a Sheen se samo smijao i govorio kako su djeca divna.

- Iako je vruće, može nam prijati ako se malo smočimo. 

• Želio bih razgovarati o vašoj filmskoj karijeri.

- Dakako, ali najprije bih objasnio što mislim o Međugorju. Već sam rekao da mi ne trebaju čuda jer vidim ih svuda oko sebe, ali ne sumnjam u to da djeca koja su vidjela Gospu govore istinu. Razgovarao sam s njima, intervjuirao ih i mislim da nitko ne bi mogao lagati tako uvjerljivo.

Divim se toj djeci jer trebalo je izdržati stalnu baražu posjetitelja. Svi ovi ljudi dolaze da bi vidjeli Gospu, a trebali bi znati kako ona izgleda. Ona nalikuje na mene, tebe, ona je u zatvoru, ima sidu, ali nitko ne mari. Ona je u Etiopiji i umire od gladi, u El Salvadoru na nju pucaju iz američkog oružja, napadaju je u Nikaragvi, u Americi je beskućnica; tko je ta djevojka? 

Teško je u njoj vidjeti Gospu, ali to je istina iako ju je teško prihvatiti. Mene ne zanima religija za sebe jer svatko se može pridružiti organiziranoj religiji; mene zanima duhovnost, koju vidim kao humanost i kojoj treba služiti. Želim vidjeti svoju djecu, unuke: to je čudo. Ljudima je potrebno razumijevanje, a to je po meni ono što sam vidio u Međugorju. 

Isto to moglo se dogoditi u Bostonu, Miamiju, Dubrovniku ili Etiopiji... Ljudi ovdje vide da humanost znači živjeti u zajednici. A mnogi Amerikanci dožive to prvi put ovdje.

• Zašto mislite da u Americi nema osjećaja zajedništva u tom smislu?

- Mi Amerikanci imamo mnogo novca, razmaženi smo i lijeni, a ovdje sve moramo dijeliti s ljudima oko nas: vodu, jelo, nema dovoljno stvari za sve. Ovdje moramo biti otvoreni prema drugima, a to je zajednica.

• Kad ste maloprije govorili o razumijevanju, sjetio sam se Braće Karamazov Dostojevskoga, epizode s velikim inkvizitorom.

- Da, da! Točno ste to prepoznali. Dostojevski je moj najdraži pisac. Sjećate li se što je Isus onda rekao? Morate to pročitati ponovo. Dakle, inkvizitor mu govori: pogledaj što smo sve uradili u tvoje ime i sad ne smijemo dopustiti da to propadne. Ipak, pustili su ga iz zatvora, inkvizitor mu je rekao da se gubi, a on je ustao okrenuvši se i pogledao ga pun samilosti i razumijevanja, pun ljubavi, a to je poruka Međugorja. Ovdje se izvrsno osjećam.

• Vratimo se sad na filmove ako se slažete. Počeli ste kao mladić, u dobi od osamnaest godina. Kako to da ste otišli u New York, a ne u Los Angeles?

- Završio sam srednju školu u Daytonu, u saveznoj državi Ohio, gdje sam živio s roditeljima. U obitelji je bilo desetoro djece, a ja sam bio sedmi sin. Moj je otac došao iz Španjolske, a majka je Irkinja. Uopće se ne sjećam kad nisam bio glumac. Dakako, kao dijete nisam još znao što je to, jedino sam bio svjestan da je to nešto drukčije od stvarnosti. Tek kad sam počeo ići u kino, otkrio sam što je gluma.

• Kakve ste filmove tad voljeli?

- Gledao sam Bambija, Paju Patka, sve Disneyjeve filmove. Hopalong Cassidy također je bio omiljen među djecom; svemirski filmovi o Flashu Gordonu također, a u moje vrijeme još je bila popularna i serija Andy Hardy, u kojoj je glumio Mickey Rooney. Judy Garland, to je bila glumica! 

Najviše sam ipak volio Jima Cagneyja. Poslije sam ga sreo i upoznali smo se. On je divna osoba i veliki glumac. U srednjoj sam se školi, dakle, već odlučio da ću biti glumac, ali nisam ništa poduzimao, a onda sam, u dobi od osamnaest godina, dobio stipendiju i otišao u New York, gdje sam nastupao u kazalištu i radio raznorazne poslove da bih se prehranio.

Imao sam sreću i pridružio sam se slavnom Off Broadway kazalištu Living Theater. S njima sam 1961. prvi put otišao u Europu. Pozvali su nas na neku kazališnu smotru u Pariz, a mi smo se zadržali duže, nastupali na festivalima u Berlinu, Milanu, Torinu, Rimu i svugdje smo doživjeli uspjeh.

• Jeste li tada željeli biti glumac u kazalištu ili ste pomišljali na filmske uloge?

- Uvijek sam želio biti filmski glumac, a pretpostavljam da to žele svi glumci. Volim, dakako, i kazalište i povremeno mu se vraćam. Uostalom, nedavno sam u New Yorku nastupio u Juliju Cezaru. Shakespeare je izvanredan pisac, pa iako nisam baš najbolji u njegovim dramama, ipak volim glumiti u njima. Ali film je nešto osobito... i većina drugih glumaca to tvrdi... jer, ako ste jednom nešto izveli dobro, to ostaje zabilježeno i ne morate ponavljati.

• Jeste li bili izbirljivi kod prvih uloga? Pitam to jer i u Incidentu i u Pustoj zemlji glumite nasilnike, ali u tim ste ulogama ujedno simpatični i privlačni.

- Sve što sam u životu napravio, napravio sam radi novca!

• Ne zvuči mi to baš veoma uvjerljivo. Za vaše uloge u filmovima kao što su Pusta zemlja, Apokalipsa danas ili Pogubljenje vojnika Slovika teško bih mogao reći da su napravljene radi novca.

- Ali to je ipak istina. Lagao bih da tvrdim protivno. Istina, neki mi se filmovi sviđaju jer u njima se pokazuje istina, ali ipak češće prihvaćam i drukčije uloge, koje se više obraćaju mom računu u banci nego istini u svijetu. Ponude mi ulogu, novac je dobar, pročitam scenarij i vidim da film nije tako loš, pa kažem sam sebi: zašto ne? Fama da sam veoma selektivan u prihvaćanju uloga daleko je od istine.

• Pusta zemlja ipak je nešto osobito.

- To je, bez ikakve sumnje, moj najbolji film. Snimili smo ga 1971., a pušten je u distribuciju dvije godine poslije i nije bio uspješan. Ljudi nisu mogli prihvatiti moj lik simpatičnog ubojice. A to je bit filma. Snimili smo ga u vrijeme kad je Richard Nixon bio predsjednik i željeli smo pokazati da i zlikovci mogu biti šarmantni. 

Nixon je želio da ga svi vole, a bio je loš, nepošten predsjednik. Svi su ga voljeli jer vjerovali su njegovu imidžu koji su stvorili mediji. Amerikanci vjeruju medijima i imidž neke ličnosti veoma im je bitan. Želio sam pokazati da kriminalci, pa i oni najgori, mogu biti lijepi, mogu dobro izgledati, biti šarmantni. Zle stvari onda se zanemaruju; bitno da je slika lijepa. Razumijete što hoću reći? To nije slučajno.

• Sljedeća velika uloga bila je u Apokalipsi danas Francisa Forda Coppole, gdje ste glumili kapetana Willarda. Čuo sam da je Coppola prvobitno htio angažirati drugoga glumca.

- Da, to je točno, Willarda je trebao glumiti Harvey Keitel, ali on se razbolio. Najprije sam se dvoumio, a zatim sam prihvatio i taj me se film uveliko dojmio, znate da smo imali mnogo problema na snimanju - požar, uragan, bilo je veoma naporno. Doživio sam i srčani udar, dugo nisam bio siguran u sebe. 

Vijetnam je za mene bio stvaran jer moja su se dva brata borila u Vijetnamu. Dugo vremena nakon Apokalipse nisam prihvaćao filmove u kojima ima nasilja. Poslije sam ipak popustio, ali samo u filmovima u kojima su nasilnici na kraju propisno kažnjeni. Mislim da je to dobro, pokazao sam da je nasilje loše. Ne podnosim nasilje, ne volim uperiti revolver ni kad je to potrebno.

• Jeste li se tako odlučili baš zbog tog filma ili i zbog nekih drugih događaja?

- I zbog Amerike. Sudjelovao sam u pokretu za građanska prava, a tih je godina u Americi bilo mnogo nasilja. Atentati, masovna ubojstva, kriminal... Neprestano smo bili izloženi slikama kako netko nanosi bol drugim ljudima. 

Još bih nešto rekao o Apokalipsi danas: kad sam doživio srčani udar, bio sam blizu smrti i tad sam shvatio da se nemam čega bojati. Smrt je laka, a živjeti je teško. Tih godina počeo sam više razmišljati o sebi, životu, želio sam promjene...

• Budući da smo se ponovo vratili na taj film, recite mi, smeta li vam što novinari uglavnom govore o ta dva filma: Apokalipsi i Pustoj zemlji?

- Ni najmanje. To su dva najbolja filma u kojima sam glumio i prirodno je da novinare najviše zanimaju. Osim toga, pitaju me i o ulozi predsjednika Kennedyja u TV seriji. Ne znam je li ovdje prikazana.

• Da, i bila je vrlo popularna. Mnogo se pisalo o seriji, a čuli smo da pripremate i nešto o Robertu Kennedyju. Što je bilo s tim projektom?

- Nikad nije prikazan, ali može se nabaviti na videokaseti. Mislim da sam imao sreću što su najpopularnije upravo one moje uloge koje i ja smatram najznačajnijima i najboljima. Drago mi je što sam radio s redateljima kao sto su Coppola i Terrence Malick.

• Poznato je da ste politički aktivni i da ste demokrat, kao i Kennedy.

- Da, to je istina. Cijenim Kennedyja i kao predsjednika i kao ličnost i mislim da je tragično to što se zbilo s njim. Ove godine podržavam Michaela Dukakisa, on je pravi čovjek za predsjednika. Aktivan sam u demokratskoj izbornoj kampanji i radio sam u štabu Jesseja Jacksona. Šteta što ne može biti ni potpredsjednik jer Dukakis bi vjerojatno izgubio mnogo glasova da ga izabere za svog zamjenika. 

Jacksona osobno poznajem i fascinirao me. Ima tako izražajne ruke. Kad govori, uvelike gestikulira i morate mu obratiti potpunu pažnju. Aktivan sam i u pokretu za mir, protiv side. Često sudjelujem u demonstracijama, bio sam nekoliko puta i u zatvoru; nikad na duže vrijeme, dakako. Volim svoju zemlju i mislim da imam pravo reći joj u lice što mislim o njoj iako znam da joj to nije drago. Tako odgajam i svoju djecu; uvijek im kažem kad nemaju pravo iako ona to katkad ne žele čuti. Svejedno, moraju se naučiti da od mene uvijek dobiju istinu. Radije ću riskirati da me ne vole nego da prešutim nešto. 

No da se vratimo na film: prošle jeseni snimio sam film o Irskoj. Upravo se počeo prikazivati u Americi i mislim da će biti uspješan. Zove se Da, tako Irci zovu oca, a ja glumim čovjeka koji se vraća u Irsku da bi pokopao oca. U flashbacku sjeća se odnosa s njim. Sina zapravo glume tri osobe, ja sam najstariji, a mladića je trebao glumiti moj sin Charlie, ali nije uspio uskladiti druge obaveze, pa je odustao. Redatelj je Matt Clark, također glumac i dobar prijatelj.

• Vi ste i producent tog filma.

- Samo sam ga djelomično producirao. Ponosim se tim filmom. Prije toga snimio sam u Berlinu Judgement In Berlin. U filmu glumi i Sean Penn, a njegov otac, stari Leo Penn, redatelj je. U Americi nije imao baš mnogo uspjeha, ali pogledajte ga ako se bude prikazivao ovdje. Mislim da je dobar. Jeste li gledali Wall Street?

• Ne, nije se još prikazivao kod nas.

- U Wall Streetu glumim malenu ulogu, oca Charlieja Sheena. Bilo je to divno iskustvo, Charlie i ja glumimo zajedno, oca i sina.

• Koje su vam uloge još drage?

- Snimio sam mnogo manjih uloga u različitim filmovima, neke sam već i spomenuo. Možda uloga američkog novinara u filmu o Gandhiju. Mnogo mi je značila. Snimali smo u Indiji i ondje sam naučio mnogo toga. Nakon Indije otišao sam u Pariz, mnogo sam razmišljao o sebi, vratio se katolicizmu koji sam napustio u doba Vijetnama jer tad više nisam mogao vjerovati u organiziranu religiju. Sljedećih sedam godina bile su najteže u mom životu, ali ujedno i najsretnije. Oslobodio sam se mnogih laži, postao slobodniji.

• S obzirom na poštenje i moralni integritet koji je vidljiv u većini vaših uloga, ideja da ste čovjek koji se treba osloboditi laži nije baš uvjerljiva.

- Svaki se dan moram truditi da se oslobodim laži. To se ne događa samo jednom, da nakon toga možete za sebe reći kako ste svetac.

• Imate li u planu neki film?

- Nakon što snimim emisiju o Međugorju, odlazim u Vancouver, gdje ću snimati film o starom astronautu i njegovu sinu. Svi detalji još nisu poznati, pa ne bih govorio o njemu.

Sheen je bio umoran i zamolio je da završimo s intervjuom. Želio se odmoriti prije povratka u Ameriku. Ostali smo još nekoliko minuta, razgovarali o košarci i glazbi, drugim glumcima.

- Obožavam košarku i velik sam navijač L.A. Lakersa. Moram priznati da sam se molio za njihovu pobjedu. Usput, volim li Brucea Springsteena? Zacijelo ste slušali njegov album Nebraska - prva pjesma koristi temu iz filma Pusta zemlja, a radnja filma odvija se baš ondje. Čuo sam da on voli taj film. Želio sam ga upoznati i možda se dogovoriti da napravimo nešto zajedno. Da, to je dobra ideja.

Razgovarao: Feđa Kalebić (Studio, 1988.)