INGMAR BERGMAN, jedan od najcjenjenijih filmaša svoje generacije čija se melankolična djela obasipaju hvalospjevima iako su katkad teško probavljiva, rođen je na današnji dan prije 105 godina u švedskoj Uppsali. Slavni redatelj je između 1946. i 2003. snimio preko 60 filmova, uključujući Krike i šaputanja (1972.), Prizore iz jednog braka (1974.), Jesenju sonatu (1978.) i svoj zaštitni znak - film Fanny i Alexander (1982.).

Bergman je umro 2007. u dobi od 89 godina u svom domu na Faru, malom otočiću u Baltičkom moru, gdje je i snimio svoj kultni i uznemirujući film Persona. Sin luteranskog svećenika, Bergman sve do današnjih dana ostaje najistaknutiji portretist patnji, maštarija, ludila i bračne nevjere. 

"Suština našeg obrazovanja temelji se na grijehu, ispovijedi, kazni, iskupljenju i oprostu", zapisao je Bergman u svojoj autobiografiji Čarobna svjetiljka.  

Cijelu je karijeru, od debitantske Krize do zadnjeg filma Sarabanda, daroviti režiser bio poznat po ljubavnim vezama sa svojim glumicama koje je maestralno snimao. Bergman je zazirao od smrti i oslikavao ju je bolno, stvarajući napetu metafizičku atmosferu u kojoj je Bog moćan, ali odsutan, ostavljajući filmske likove same, nemirne savjesti između krikova i šaputanja.

"Ingmar je crpio inspiraciju iz svoje prošlosti (…) na neki način, on je zastao u prvih 10 godina svoga života", kazala je AFP-u Anna Bergman, kostimografkinja i Bergmanova bivša snaha.

"Skandinavska egzotika"

Bergmanov međunarodni proboj započeo je 1950-ih kada je svjetsku publiku zaveo "skandinavskom egzotikom" - prostačkim jezikom, iskrenim ženama, divljim krajolicima i realnim prikazima golotinje. 

"U inozemstvu ga često povezuju s njegovim mračnim, crno-bijelim filmovima spora ritma i krupnih kadrova, ali to je samo dio istine", rekla je Anna Bergman.

Ona kaže da Šveđani rado gledaju Fanny i Alexander, film koji oslikava tragični život obitelji iz perspektive dvoje djece i prikazuje se svake večeri na Božić na švedskoj televiziji. Njegove mračne teme nisu se uvijek uklapale u društvene promjene u njegovoj zemlji.

"Bergmanova se karijera preklapa s razvojem švedske socijalne države. Švedska u 1940-ima, pedesetima i šezdesetima, ostvaruje izniman politički, društveni i ekonomski uspon", rekao je AFP-u Jan Holmberg, prvi čovjek Zaklade Ingmara Bergmana.

"I onda dobijemo režisera koji nas podsjeća na to da i mi također možemo biti anksiozni, da se i mi možemo razvesti ili imati teške odnose s roditeljima, da smo bezbožnici i da o tome ne želimo slušati", dodao je Holmberg. 

Zasut Oscarima

Bergman je uzastopno stvarao simbolička djela najprije u crno-bijelom, a poslije i u boji. Sedmi pečat, Ljeto s Monikom, Prizori iz bračnog života, Jesenja sonata, Krici i šaputanja i Fanny i Alexander ostaju i do danas klasični primjeri filmskih remek-djela.

Bergman je također napisao desetke predstava i adaptacija Molierea, Williama Shakespearea, Norvežanina Henrika Ibsena te švedskog književnika Augusta Strindberga, a od 1963. do 1966. bio je ravnatelj Kraljevskog dramskog kazališta u Stockholmu.

Kao strastveni ljubitelj glazbe koji je svojedobno ponizno tvrdio da nije darovit u umjetnosti, Bergman je ujedinio kazalište i kino kada je 1975. režirao Mozartovu komičnu operu Čarobna frula.

Bergman je osvojio Oscara za najbolji film na stranom jeziku za Djevičanski izvor 1960., iduće godine za film Kroz tamno ogledalo i treći put za Fanny i Alexander 1983. godine. Woody Allen nazvao ga je "najbolji režiserom" u povijesti filma i jedini je koji je u Cannesu počašćen nagradom "Palma nad palmama". No i veliki Šveđanin je imao svoje uzore.

"Za mene je Tarkovski najveći, onaj koji je osmislio novi jezik, vjeran naravi filma, koji život prikazuje kao refleksiju, život kao san", kazao je Bergman, a također je rekao da i drugi filmski režiseri, poput Federica Fellinija, Akire Kurosawe i Luisa Bunela "jedre u istim vodama" kao i Tarkovski.

Njegove najveće glumačke muze bile su Harriet Andersson i Liv Ullmann. Ženio se pet puta i imao devetero djece.