KADA ćemo više dobiti tog vražjeg Oscara? Nama je to jako bitno, znate. Da nas velika braća iz američke akademije primijete i priznaju da postojimo. Da nas izdvoje iz čopora musave primitivne djece iz susjedstva (i komšiluka), podignu na pijedestal i kažu – e, ovo dijete je posebno, ono je kao mi, ono se razlikuje od sve ove ostale žgadije iz te balkanske pripizdine.

Ne bi li to bilo baš krasno?

Ali kako da napokon to i ostvarimo? Imamo li šanse? Ako pogledamo popis pobjednika u kategoriji koja nas najviše doima, dakle po novom nazivu Nagrada Akademije za najbolji međunarodni dugometražni film – u doslovnom prijevodu, možemo utvrditi obrazac koji nam baš i ne ide na ruku.

U posljednjih deset godina, dakle od 2015., akademija je, čini se, igrala poprilično na sigurno. Dobitnici su uglavnom dolazili iz "velikih" svjetskih kinematografija.

Bio je tu Japan s Drive My Car (2021), pa Njemačka s All Quiet on the Western Front (2022); bili su tu veliki međunarodni redatelji koje svjetska publika i kritika odavno priznaju i poznaju – Alfonso Cuaron s Romom (2018) ili Thomas Vinterberg, pojačan Madsom Mikelsenom u zenitu forme, s fantastičnim Another Roundom (2020)...

I napokon, bile su tu uvijek velike, nepresušne i aktualne teme – holokaust u Son of Saul (2016), pa onda opet holokaust, ali ovoga puta s reminiscencijom na Gazu – Zone of Interest (2023).

S čime bivše republike malih kinematografija nastalih na razvalinama jedne velike i jedinstvene (za kojom, slažemo se, ne treba cmizdriti, ali treba priznati njezino postojanje u vremenu i prostoru) tu mogu parirati? Na cijelom Balkanu jedino se iskreno za Rumunjsku može reći da se početkom XXI. stoljeća uspjela upisati na svjetsku filmsku mapu.

Rumunji su snimili nekoliko sporih, sivih, neuljepšanih filmova o svojoj sadašnjosti i komunističkoj prošlosti, ali su to uspjeli učiniti na upečatljiv, autentičan način, te je svijet kroz Zlatnu palmu Cristiana Mungiua i 4 Months, 3 Weeks and 2 Days bio iniciran u betonsko carstvo bukureštanskih blokova, tražeći u godinama koje su slijedile po defaultu svoje zadovoljenje u uradcima koji dolaze iz ove zemlje, uostalom kao što to redovito traži s Korejom, Danskom ili Iranom.

Ovaj uspjeh, ruku na srce, bivšim susjedima nije donio nijednu nominaciju u XXI. stoljeću, ali je moguće bio dobar primjer ostalim Balkancima da makar svoju stvarnost ne pokušavaju uljepšavati, oneobičavati ili modelirati po tuđim uzorima ako se žele svijetu predstaviti na iskren način.

Ako pak govorimo o velikim imenima, to nekako prirodno proizlazi iz prethodnoga. Nije bilo dosta velikih filmova na svjetskoj razini, pa samim tim nije ni rođena velika redateljska zvijezda. Svaka čast Denisu Tanoviću, jedinom oskarovcu na ovim prostorima, i svaka čast Jasmili Žbanić, ali čini se da je u ovom vilajetu jedini emir i dalje samo Emir.

Od njega, s obzirom na to u kojem smjeru politički vuče i kojem se carstvu priklanja, Akademija ne bi ustupila ni onu magareću stolicu na kojoj je svojedobno sjedila Hattie McDaniel, a kamoli ga pustila da s bine deklamira proputinovske ili antiglobalističke stavove.

I na kraju ostaju teme. Što je dakle naša velika tema po kojoj nas prepoznaju i zbog koje će na nas možda u nekom trenutku obratiti pažnju? Pogledajmo jesmo li u prvoj polovici dvadesetih ostali vjerni svojoj jedinoj pobjedničkoj temi i formuli (znamo svi koja je) ili smo pojedinačno pokušavali pronaći nove stilove i preokupacije.

Hrvatska

Mrsko je pučanstvu, naravno, što se Hrvatska uopće i nalazi u ovom društvu, zar ne? Mjesto joj je prije uz Austriju, Švicarsku, Mađarsku, Češku, Njemačku, Poljsku. Ili možda uz Italiju, ako promatramo iz mediteranske, a ne srednjoeuropske vizure. Teme i stil recentnijih hrvatskih oskarovskih prijedložaka to sasvim pokazuju.

Nema tu više Domovinskog rata, nema jugo-nasljeđa. To su moderni, cool, vješto režirani filmovi s univerzalnim temama. Tu su dva filma s osnaženim protagonisticama – Tragovi Dubravke Turić (2023) i Tereza 37 Danijela Šerbedžije (2021), pa onda prilično dobar, snažan, dinamičan sudar s istinom pakla mentalnih bolesti – Sigurno mjesto (2021) Jurja Lerotića.

Možda malo odstupanje od pravila "ne gledaj unazad" s crno-bijelim svijetom gej partizana i članova partije iz ovogodišnjeg izbora – Lijepa večer, lijep dan, ali tematski, to je svakako na ideološkoj liniji onih kojima se kao narod želimo dodvoriti.

S druge strane, vox populi neumitno govori svoje i ja se, prije nego gledanju Lijepe večeri, više veselim komentarima bijesnih Rvatina na portalima nakon scena spajanja mišićavih tijela gej drugova pod svodom monokromatskoga Jadrana.

U biti, Hrvati za ove i ovakve filmove, mimo pljuvačkog poriva, uglavnom nisu puno zainteresirani. I oni, iako kompetentno napravljeni, svjetski nalik s domaćim tržištem ne umiju komunicirati – a ako se već ne dopadaš sebi, kako onda očekivati da se dopadneš nekome drugome?!

Bosna i Hercegovina

U neku ruku, slično Hrvatskoj, Bosna se u posljednjim godinama prilično udaljila od Velike Teme. Također, djeluje da se udaljila i od emirovskog, odnosno nadrealističkog štiha, makar u svojim adutima koje je bacala na stol. U post-Aidinskom svijetu, Bosna je i dalje ranjena, izmučena zemlja, ali je također i zemlja mladih koji rastu iz pepela u krimogenom, tranzicijskom, sirotinjskom okruženju na periferiji Sarajeva.

To više nisu djeca rata, nego djeca ubogoga mira. Tabija (2021), Balada (2022), Ekskurzija (2023) imaju mlade i djecu i njihovu borbu za ljepotu u fokusu. Tu su, kao i kod Hrvata, osnažene žene, i, eto, najjače redateljsko ime u ovogodišnjem izboru – protagonistica Maja u Nakon ljeta Denisa Tanovića.

Međutim (moguće je da će me Akademija demantirati), kao da formula i dalje stoji. "Nas ne interesiraju univerzalne priče", kao da vele akademici, "ni od vas ni od Hrvata. Možemo ih naći i u Čileu, Južnoj Africi ili Poljskoj. Od Hrvata nas ni ono vaše staro balkansko ne zanima. Od vas tražimo da patite, da krvarite, samo Ničije zemlje i Aide, i to je sve. Ako nam to dostavite, a politička klima bude povoljna, tj. ne bude drugih tragičnih tema da vas zasjene, makar vam je uži izbor zagarantiran."

Srbija

E sad. Netko se tu pokušava promijeniti, a netko je prosto evergreen. Ovogodišnji srpski prijedlog za Oscara je film Ruski konzul Miroslava Lekića, s jednom od posljednjih uloga Žarka Lauševića, koji se događa – pogađate – na Kosovu, a tema mu je – pogađajte opet – početak pogroma Srba s Kosova. Film Mrak Dušana Milića (2022) govori o životu preostalih Srba u jednoj enklavi – triput pogađajte gdje.

U 2023. nažalost odnedavno pokojni Milorad Milinković Akademiji nudi priču o srpskom knezu Mihajlu Obrenoviću Što se bore misli moje, a godine nulte 2020. Predrag Antonijević na izbor šalje Daru iz Jasenovca, priču kojoj će sasvim sigurno ipak jedan Hrvat u Djeci Kozare učiniti čast i pravdu.

Ali očekivati, čak i ako baš Lordan Zafranović bude srpski predstavnik za sljedeću godinu, da Akademija zemlje koja je Srbiju bombardirala bude fascinirana srpskom poviješću, srpskom stranom kosovskog sukoba i pričama o stradanju u NDH na isti način kao stradanjem Židova u holokaustu, ometeno je (nek mi Bog oprosti) u razvoju gore nego što su protagonisti filma Oaza Ivana Ikića, predstavnika iz 2021.

Srbi nemaju ključeve za Akademiju, niti će ih ikada imati i bilo bi krasno da napokon to priznaju sebi te da, kao i njihova bivša braća, prosto i jednostavno budu samo ono što jesu, jer u kinematografskom smislu, kada jesu to što jesu, za razliku od braće, makar filmski suvereno vladaju bivšom Jugom. A dokaz za ovo nisu ponosne povijesne i stradalničke filmske priče koje se grče snimati. Dokaz toga na filmu (ali i u glazbi jest) – Južni vetar.

Sjeverna Makedonija

I kad već spomenusmo Južni vetar, djeluje da je, opet čast pobjedniku iz 2002., za sve ovo post-jugoslavensko vrijeme, jedna mala kinematografija, makar u svojim oskarovskim izborima, sebe predstavljala najautentičnije i najdosljednije sebi.

Vidjelo se to u Prije kiše Milča Mančevskog – nominiranog 1994., pa onda u Zemlji meda, nominiranog – 2019., s univerzalnom, a ne Velikom Temom. A je li to ostalo tako, da se provjeriti u njihovim posljednjim unosima: Vrba (2020), Sestri (2021), Najsretniot čovek na svetot (2022) i Domakinstvo za početnici (2023), pa vi izvolite…

A mi, ako smo na nekoga zaboravili, nek to ne shvati kao povredu časti i obraza.