NOVI film španjolskog redatelja J.A. Bayonea Snježno bratstvo (Society of the Snow) oživljava jednu od najčudesnijih priča o preživljavanju iz 20. stoljeća, priču koja je nakon više od pedeset godina bila prilično zaboravljena iako je još 1973. obrađena u meksičkom dokumentarcu Survive!, kao i 1993. u holivudskoj ekranizaciji u filmu Alive s Ethanom Hawkeom.

Oprez! Tekst može sadržavati spoilere!

Ovog puta Čudo u Andama ili Tragedija u Andama, kako se u javnosti naziva ova planinska epopeja u obje varijante potpuno ispravno, dobila je tretman na španjolskom jeziku s novim glumcima, dobrim dijelom debitantima uglavnom iz Argentine i Urugvaja, što ju je napokon učinilo autentičnom u pokušaju da što vjernije oslika spomenuti događaj.

Opravdan hype

Moramo reći da su ovoga puta hype koji se tijekom siječnja stvorio oko filma i činjenica da je već stigao na drugo mjesto Netflixove liste gledanosti potpuno opravdani. I pored teške i tragične tematike, njegov duh ostavlja pozitivan dojam, bez obzira na sve grozote i tragedije s kojima se suočavamo nakon gledanja, ne možemo a da ne osjetimo val dobre energije koji iz njega izbija. A vrlo je lako Bayone mogao skliznuti niz liticu i survati se u neku od mnogih opasnih provalija koje su vrebale u ostvarivanja ovog ambicioznog projekta. 

Priča o Čudu u Andama počinje s čarter-letom iz Montevidea do Santiaga u Čileu u listopada 1972., koji prevozi mladu ragbi momčad Old Christians Club i njihove članove obitelji koji su išli s njima kao podrška. Tijekom prelaska preko Anda avion uslijed greške kopilota u navigaciji gubi visinu i surva se na planinski vijenac.

Nekoliko nesretnijih putnika pogine prilikom pada, a veći dio momčadi i pratilaca preživljava u prepolovljenoj olupini. Međutim, ono s čim se suočavaju djeluje gore od smrti: teški vremenski uvjeti, neadekvatna odjeća i obuća, noći u dubokom temperaturnom minusu, nedostatak lijekova i hrane i lagano umiranje najteže ozlijeđenih već tijekom prvih dana.

Glasovi spikera na tranzistoru koji su uspjeli osposobiti uskoro javljaju jezive vijesti - da se od potrage nakon samo osam dana odustaje (dogodilo se to 21. listopada) i da će se ona nastaviti u prosincu, kada vrijeme bude povoljnije. Mladićima i djevojkama tada je bilo jasno da ih javnost i obitelji sasvim sigurno već oplakuju, a sve što im se ukazivalo na horizontu bili su nemilosrdni oštri vrhovi Anda koji su se prostirali unedogled.

"Prelijepo je", izgovara u jednom trenutku filma Nando Parrado svom prijatelju Robertu Canessi. "Šteta što smo mrtvi", uzvraća mu ovaj.

Atribut tragedije je iz ovoga već jasan, no ono što se dogodilo kasnije u prosincu dodalo je svemu atribut čuda, kada su upravo ova dvojica momaka uspjela prijeći planinski vijenac i susresti jednog lokalnog seljaka, koji je potom obavijestio čileanske vlasti, a ovi ubrzo poslali helikoptere u spašavanje.

Nema glavnog junaka

Međutim, s čudom je došla i dublja spoznaja o pravim razmjerima tragedije i moralnom i duhovnom suštinom same priče. Nakon prvobitne euforije koja je pratila povratak 16-orice preživjelih, smrznutih, izgladnjelih, izmrcvarenih mladića, javnost je razumno postavila isto pitanje koje će postaviti svaki gledatelj u nekom trenutku, čak i da nije čitao sinopsise prije gledanja: Kako su, dovraga, uspjeli preživjeti dva mjeseca u tom bespuću? Što su, zaboga, jeli? 

Kao što rekosmo, J.A. Bayona umješno redateljski (i scenaristički) vodi priču. Struktura je dinamična i uzbudljiva, razumljivo oslonjena na stvarni slijed epizoda iz životnog scenarija koji je opisan u knjizi urugvajskog novinara Pabla Viercia, inače literarnog temelja filma. Momčad od početka upoznajemo kao grupu likova sličnih godina, modnih stilova, frizura i ponašanja i pomalo je teško u prvim minutama filma fokusirati se na bilo koga od njih.

Ovo je namjerni postupak i ima veze sa samom vodećom idejom o zajedništvu. Ne postoji glavni junak. Nije to ni narator, mladi Numa Turcatti, čiji nam se glas ispovijeda iz offa do samoga kraja. Niti je to spomenuti Roberto, koji već u prvoj sceni tekme Old Christiansa stišće ragbi jaje ne želeći ga dodati bilo kojem suigrači, da bi zbog toga bio ismijan i napadnut u svlačionici. Oni koje smo po nekim specifičnostima zapazili možda će poginuti među prvima nakon pada.

Tijekom nešto više od dva sata filma čini se da gotovo nitko ne iskače, a opet, kako se približavamo kraju, imamo osjećaj da smo ih sve jako dobro upoznali i da nam je svako od tih lica, prije nego njihovih imena, dobro poznato, kao da smo i sami proveli više od dva mjeseca pakla u olupini s njima.

Nema senzacionalizma

Suština pakla, već naslućena i nagoviještena, obznanjuje se u jedinoj mogućoj odluci koju su mogli donijeti kada im je nakon nekoliko dana ponestalo hrane – umrijeti od gladi ili jesti dijelove tijela svojih mrtvih prijatelja. U tretmanu najužasnijeg i najmučnijeg dijela priče film ne poseže za senzacionalizmom.

Ne inzistira da bude detaljan i plastičan u opisima nečega što je, nažalost, ubrzo postalo svakodnevica za preživjele. Ne stvara pretjerani horor efekt niti vas želi natjerati da se zgrozite ili osjetite mučninu. Bayona uz pomoć svog mladog i hrabrog casta više drži fokus na moralnim implikacijama samoga čina i duhovnoj borbi koju svatko od njih osjeća suočen s izborom, kao i patnji koja dolazi nakon što ga napravi. 

Katolička (kršćanska) parabola o pričesti, kojom su pojedini preživjeli pokušali dati neku smisao onome što su radili, preuzeta je i dosljedno sprovedena do samoga kraja kao stajalište koje film pokušava obraniti, s tim da je oprost samo zatražen od gledatelja, ali ne i nametnut, uz jasno isticanje krivnje koju su ovi mladi ljudi nosili u sebi do kraja života pitajući se tko se zaista spasio s planine.

U nekom trenutku, dok je užas trajao, čak i najtvrdokorniji su poklekli i svaki preživjeli član zajednice glasno je potvrdio da pristaje da se njegovi ostaci iskoriste kako bi, ako umre, ostali nastavili borbu. Mrtvi u tom trenutku više ništa nisu mogli reći, ali život koji je na kraju trijumfirao kada su njihovi voljeni ponovno vidjeli i zagrlili preživjele tješio ih je kao ishod za koji bi i sami bili spremni doslovno sebe dati drugima. 

Ande kao monumentalna pozornica ove drame, predivno uslikane u ovom filmu, podsjećaju nas na svu krhkost konstrukata naših svakodnevnih života, što se ni danas nije puno promijenilo kada je tehnologija toliko uznapredovala.

Suočeni s njezinim prostranstvima, podjednako kao i na mjestima poput Sjevernog mora, Amazone, Sahare ili oceanskih širina (čije je divlje potrese isti redatelj već obrađivao u svom filmu Impossible iz 2012.), ne možemo a da se ne zapitamo koliko je ovo doista naš planet i koliko smo se zaista adaptirali na život na njemu.

S druge strane, upravno nas filmovi poput Snježnog bratstva uspijevaju uvjeriti u suprotno – da je bez obzira na sve okolnosti, elemente, lavine, temperature, padove, gladi i užase, čovjek najtvrdokornija životinja i da na koncu baš sve može preživjeti.