TO JE PRIČA koju smo mnogo puta pročitali ili čuli. Unatoč brojnim upozorenjima, ljudi se neće prestati razmnožavati i do 2050. bit će nas preko devet, a do 2100. preko 11 milijardi. Bit će to veliki teret ne samo za okoliš, već i resurse.

To, dakako, otvara prostor za najgore distopijske scenarije iz svih onih znanstveno-fantastičnih romana, filmova i serija koje smo tijekom godina upijali. 

No, što ako su sva ta predviđanja bila pogrešna?

Prazan planet

Upravo se tim pitanjem u svojoj novoj knjizi bave kanadski novinar John Ibbitson i politički znanstvenik Darrell Bricker. "Empty Planet" na tržištu se pojavio početkom veljače i već je privukao pažnju medija. 

Naime, njih su dvojica odlučila provesti vlastito istraživanje i došli su do drugačijeg zaključka: "Kroz otprilike 30 godina svjetska populacija počet će opadati, a jednom kad počne, neće prestati."

Kroz niz priča iz cijelog svijeta, autori propituju općeprihvaćenu demografsku dogmu vodećeg autoriteta na ovom polju (UN-a), a s novinarkom Wireda popričali su o svom istraživanju. 

Komentirajući UN kao autoritet, Ibbitson kaže: "UN-ovi podaci nešto su što zovemo vertikalno znanje ili 'svi znaju' tip znanja. Neovisno o tome radi li se o premijeru neke zemlje, sveučilišnom akademiku, poslovnom čovjeku, studentu ili čovjeku s ulice, svi će vam odgovoriti da se radi o populacijskoj eksploziji i da je to grozno. To mišljenje ukorijenjeno je u kolektivnoj svijesti."

Upravo je to vertikalno znanje razlog zašto su autori uopće krenuli u istraživanje.

"Nije nam trebalo dugo da doznamo da postoji gomila demografa koji već godinama propituju UN-ove brojke. Oni su raspravljali o ovim temama međusobno i nikada nisu imali priliku doći do šire javnosti. To je bila početna točka, a nakon toga počeli smo pričati s ljudima iz cijelog svijeta o njihovim izborima i tada su statistike počele postajati stvarne", priča Ibbitson.

Edukacija je presudna

Tijekom svojih istraživanja došli su do zanimljive spoznaje koja je preokrenula priču - edukacija. Naime, čak i u najzabačenijim dijelovima svijeta, ljudi zahvaljujući pametnim telefonima imaju pristup informacijama u svojim džepovima i pitanje je koje će posljedice taj pristup imati. 

"Predviđanja UN-a baziraju se na tri stvari: fertilitet, migracija i mortalitet. U obzir se ne uzima edukacija žena ili brzina urbanizacije (koji su na neki način povezani). Iz UN-a tvrde da su ti podaci uključeni, ali kad sam intervjuirao demografa Wolfganga Lutza u Beču, proveo me kroz svoje projekcije koje su se drastično promijenile nakon što je u svoju prognozu ubacio novu varijablu - poboljšanje edukacije žena. Sve je to dovelo do osjetno manjeg broja ljudi u 2100. - negdje oko 8 ili 9 milijardi ljudi", objašnjava Bricker. 

Lutz ima izreku da je najvažniji reprodukcijski organ ljudi njihov mozak. Ako promijenite način na koji ljudi razmišljaju o reprodukciji, sve se mijenja. Ukratko, najveći utjecaj na fertilitet, demografski gledano, upravo je edukacija žena. 

Na to treba dodati i pesimizam UN-a kada se radi o Africi. Međutim, veliki dijelovi Afrike urbaniziraju se dvostruko brže od globalnog prosjeka. Stvari na terenu puno su drukčije nego u klimatiziranim prostorijama u kojima znanstvenici izolirano barataju brojkama gdje još uvijek vlada stav da će Afrika nastaviti stagnirati u ruralnom siromaštvu do kraja stoljeća.

Budućnost svijeta

Stariji su modeli do sada možda i funkcionirali, ali što ako povijest nije prolog? Što ako se kulturni moment svodi na osobne odluke žena o tome što žele od svog života?

"Anketirali smo žene u 26 zemalja i neovisno o tome gdje smo bili, željeni broj djece je oko dvoje. Eksterne sile koje su diktirale veće obitelji vrlo brzo nestaju, ali ne samo u razvijenim zemljama. I dok se u razvijenim zemljama po tom pitanju malo toga mijenja, u zemljama poput Filipina ta brojka se smanjuje. To je scenarij o kojem želimo da ljudi razmisle", naglašava Ibbitson. 

Ovo je bitna informacija jer ljudi koji razmišljaju o budućnosti svijeta, o ekonomiji ili o budućnosti planiranja gradova svoje odluke baziraju na ovim projekcijama. Primjerice, ako projekcije govore da neće biti puno mladih ljudi, većina odluka dolazit će na temelju pretpostavke da stvari treba prilagođavati starijim ljudima koji će zbog tehnološkog napretka ostajati dulje na životu. 

"Kako će to utjecati na javni prijevoz u New Yorku? Kako će vlade podržavati ruralne krajeve koji propadaju velikom brzinom? Sve te odluke baziraju se na pravilnom razumijevanju toga kako će naša društva izgledati u budućnosti", zaključuje Bricker.