Ilustracija: Mihaela Kristić

JOŠ od Božića imaš osjećaj da ti nešto fali.  Ne možeš sa sigurnošću reć šta, ali nekako si malodušna, nema u tebi dobrote, blagosti i empatije kojon obiluješ u prosincu. Pa da, fali ti humanitarna akcija! Ka šta neko voli jubavne romane tako i ti voliš humanitarne akcije. Šta je akcija ovisnija o mirakulu, to je propaganda žešća, prilog potresniji, a čovik angažiraniji. Što je manje nade, više je mijuna. Sve snage se upiru u onoga ko nikakvih šansi nema, a kad se čudo ne dogodi ka što se ne događa, samo govno od čovika more pitat di su mijuni i dovest u pitanje svrsishodnost akcije.

Nedavno te humanitarna akcija  zatekla nasrid rive. Šetaš uz more, a uz tebe se prilipi neki mladić. Ljubazan, čist, opeglan, odma znaš da nije odavde jer Jehovine svjedoke poznaš iz viđenja.

-Bog! Volite li pse?

-I Hrvati! Ne baš!

Pogleda te iznenađeno, a i ti si u čudu da svak voli pse. Nije da ih voliš ni ne voliš, svejedni su ti. Vjeverice su ti draže. Mladić je iz Varaždina, i njemu su vjeverice simpatične, ali bori se za otvaranje azila za pse. Sentimentalan čovik, suza mu suzu goni zbog mačke na kontejneru i paščeta na cesti. Kad vidi čovika u istin uvjetima, okrene glavu. Čovik, za razliku od beštije, nije bespomoćan, a ni mi nismo toliko altruistični da usvajamo nekoga ko nan neće mavat repicon na sve šta rečemo.

Neke naše žene uplaćuju školovanje za Fabriqe al-Tariqe iz Sudana. Uz džip, tenis i garderobu, kumstvo u Sudanu pokazuje istančan ukus, društvenu osviještenost i egzotičnost kume. Ne voli ona o tome govorit, bože sačuvaj, ali ima dana kad ne uspijeva suspregnit suze na javnome mistu. Siti se malog Tariqa kojen  omogućuje kvalitetno djetinjstvo. U Sudanu škole i fakulteti zjape prazni pa nema bolje uloženog novca negoli u tamošnje dite koje uči čitat i pisat. Dica in bezveze ratuju uokolo, traže šta će ist i pit umisto da idu u školu i slovkaju; meso, kruh, kuma. Glupo je plaćat susidinoj ćeri fakultet, mala se krizmala, ko zna oće li se udat? Male su šanse da njoj bude kuma. 

Cunami pokosi Tahiti, a naša država smogne 2-3 mijuna kuna pomoći. Polak Hrvatske gladno, ali plimni val na Tahitiju je prioritet. Kad cunami neimaštine i siromaštva odnese živote ode, Tahiti će nama slat šolde. Tad će u nas nastupit blagostanje. Poplave u Slavoniji nisu odnile vele života, pa se državi ne žuri s isplaćivanjen materijalne pomoći. Tegle i konzerve za Gunju, prikrižene ikson, mogli ste kupit u svin boljin dućanima mješovite robe. Grubo bi bilo reć da trgovina profitira na tuđoj nevoji i da prodaje ukradenu robu. Naravno da postoji razumno objašnjenje. Ljudima je voda odnila kuću, di će držat konzerve i tegle? Zaminili konzerve za kilo kruva, a trgovina, gotovo po humanitarnin cijenama, prodaje donirane proizvode. Svi dobivaju, samo oni kojima je pomoć potribna- gube. Navikli su, a i di bi svit bijo kad bi se obazira na one koji zaostaju? Nije život planinarenje pa da se najjači član grupe prilagođava najslabijemu. Na vrhu ima mista samo za jednoga.

Slanje deka Siriji bila je jedna u nizu humanitarno-smislenih akcija. Puno svita još uvik ima deka iz razrušenih srpskih i bosanskih odmarališta. Već su otančale, šteta ih je bacit, a ne znaš di ćeš s njima. Zbog njih si postala alergična na na grinje i prašinu. U Jiska deka košta 20 kuna, a grije ka kaljeva peć. Ne smiš upalit svitlo u kući, deka odma plane. Ono što bi ti bacila, nekome vaja.  I bivši ti se muž ponovo oženio.

Da malo odmoriš od ganuća i tronutosti kojima popraćaš svaku akciju, odeš u šetnju. Kad te zabole noge, sidneš na doniranu klupu. Darovatelj obično nastoji ostat anoniman, pa na klupi pišu samo godina i misec donacije, te ime i prezime donatora. Neizmjeran je gušt guzicon pritisnit obitelj Primorac ili neko drugo uzorno ime.  Da i prdneš, ne smeta.

Neke akcije se poduzimaju i da bi se građanima ukazalo na činjenicu da među nama ima raznih bolesti i raznih bolesnika. Jedna od takvih akcija je bilo zalivanje samog sebe kanton ladne vode. Na tome primjeru se pokazalo da bolesnika uistinu ima mnogo. Zdrav čovik to nije moga njanci gledat, ali je svakako osvijestio činjenicu da živi u bolesnon društvu. Bilo bi dobro da se na trgovima stotinjak najosvještenijih samospali, čime bi porasla građanska svijest o postojanju visoke fibre.

Hvale vridna akcija je i ova najnovija propaganda češkanja testisa jer to muškarci inače ne rade. Sad ne moš rivon proć od svjesnosti, frajeri masovno prepipavaju i namištaju muda. Kako to triba radit najmanje jednon misečno, uvik je nekome termin. Njima u susret idu žene svjesne raka dojki, pa kako se muškarci pipaju doli, tako se žene pipkaju gori. Samo je pitanje vrimena kad će Šimi Strikomanu past na um snimit milenijsku (ili, za promjenu, običnu) fotografiju na kojoj se muškarci i žene međusobno prepipavaju. Dobrodošla je svaka akcija koja uz svjesnost podiže i druge organe.

Česte su humanitarne akcije u kojima televizija, Caritas i drugi pomažu dici ili osobama slabijeg imovinskog stanja. (Slabije imovinsko stanje implicira da čovik nešto ima i u duhu je modernog hrvatskog jezika koji ne podnosi sirotinju.) Pomažu tako da te upute di ćeš dat pare, koji ćeš telefon zvat i u koju košaru da ubaciš kilo brašna i manistre. Na tin košarama piše njihovo ime, ipak su to organizatori. Crkva je zasigurno najveći dobrotvor na ovin prostorima. Ona nudi riči utjehe jer nema te materijalne vridnosti koja se može mirit s utjehon. Kad prid tebe tutnu vriću za lemozinu,  šapni unutra desetak utješnih besida, to je ekvivalent zdanja na Ksaveru. Umisto svoga bližnjega, ljubiš one koji su ti daleko i koje nikad nisi vidila, a nadaš se da i nećeš.
Dovlačiš kući napuštene životinje koje zoveš kućnin ljubimcima, u stvari želeći da si i sama nečiji ljubimac te da neko o tebi brine.

Plačeš nad onima koji nemaju nikakve šanse, popunjavaš humanitarne uplatnice,  a prezireš i ogovaraš one koji svoje šanse iskoriste. Zavist ne pada daleko od humanosti.

U davna vrimena, nekome pomoć značilo je oznojit se. Humanitarne akcije poput nalivanja terace su izumrle jer humanost više nije dekomodirajuća. Sve možeš obavit iz fotelje, a cijena telefonskih poziva je  7 kn/min.

Čini se da se sva humanost u našen društvu svela na telefonski poziv. A baterija samo šta nije crkla.