DA VAM je davne 2003. netko rekao da predvidite kako će svijet izgledati u 2025., vjerojatno biste posegnuli za klasičnim filmskim općim mjestima.

Bila to "futuristička" 2015. iz drugog Povratka budućnost ili još naprednija 2019. iz prvog Blade Runnera, velika je vjerojatnost biste se uhvatili letećih automobila, distopijskih velegradova okupanih neonskim svjetlima, replikanata, najkica koje se same vežu, Hoverboardova i holograma. 

I naravno, neke od tih stvari možda su već onda djelovale pretjerano, ali više od 20 godina u svijetu tehnologije jako je puno i sve djeluje moguće. Na kraju krajeva, najkice smo dobili.

Isti pjevač, isti sport, ista priča

Ono što vjerojatno niste mogli ili barem ono što niste htjeli predvidjeti jest to da ćemo u 2025. još uvijek pratiti rasprave oko toga treba li Marko Perković Thompson nastupati na dočeku sportaša koji ga očito vole i žele.  

Teško je povjerovati da su 22 godine prošle od veljače 2003. kada se netko prvi put značajno zapitao: "Da, rukometaši su tražili Thompsona, ali trebamo li im dati Thompsona?" 

Dvadeset i dvije godine i to je još uvijek ono o čemu se raspravlja. 

Isti pjevač, isti sport, isti grad, ista priča, drugi plasman. Dvadeset i dvije godine kasnije. 

Sony Ericsson T610 bio je mobitel koji ste željeli, R.Kelly je žario i palio Billboardovom ljestvicom hitom Ignition, a svijet je bio nevino i neiskvareno mjesto koje se tek tada prvi put upoznalo s MySpaceom koji je otvorio vrata pakla kroz koja su kasnije prošli Facebook i Twitter. Studenti ranih dvijetisućitih danas su sredovječni ljudi. 

Sve se mijenja, raste, razvija i nestaje osim naše poremećene opsesije Thompsonom. 

Iako Index tada još nije objavio snimku sporne pjesme koja ga je "proslavila" i učinila "kontroverznim" (što je, doznali smo kasnije, bio eufemizam za "još veći"), već se tada vodila žestoka rasprava oko toga je li primjereno da Thompson nastupa za rukometaše koji su se tada vraćali sa zlatom. Svi uključeni odlučili su da može i na veliko nezadovoljstvo dijela liberalne Hrvatske, Thompson je nastupio pred 100 tisuća okupljenih na zagrebačkom trgu. 

Ne samo da još uvijek pali, postaje veće

Tu je započeo dug i trnovit put za hrvatske ljevičare koji su u veljači 2003. napravili prvi korak na putu za nigdje. Bio je to i ostao jalov pokušaj da se zabrani nešto s čime najveći broj stanovnika ove države više nego očito nema apsolutno nikakvih problema, ali uspješno je stvoren obrazac koji donosi klikove i za one koji ga napadaju i za one koji ga brane.

Često su se spominjale zabrane njegovih nastupa u Austriji, Nizozemskoj ili Njemačkoj, a još češće zaboravljalo to gdje živimo. Njihovi su zakoni jasni, a naši fleksibilni budući da je Thompson pretvoren u savršeno sredstvo za prikupljanja političkih poena. 

I dok ekipa ponovno nariče i pita se kako je moguće da je Thompson u 2025. nominiran za Porina (nakon što ga je 2014. osvojio za hit godine) i analizira što njegov nastup na Trgu znači za Hrvatsku, on priprema teren za nešto daleko veće.

Najdužu hrvatsku trakavicu u ovoj je fazi čak i zanimljivo pratiti, a Hipodrom je u tom kontekstu posebno interesantan. Ne zato što se događa nešto novo niti bitno, već zbog činjenice da ovaj pristup nakon svih ovih godina još uvijek pali. 

Bez iznimke.  

Nakon što su mu dežurni "flufferi" pripremili teren pričama o Porinu i rukometašima, Thompson je spreman za "money shot" u ovoj velikoj i raskošnoj porno produkciji koja uključuje epizodne uloge svih na potezu od novinara do premijera. 

Poslao je zahtjev za zagrebački koncert, to je najavio na svojoj službenoj stranici i sad čeka. 

Win-Win

U slučaju da se koncert održi, bit će to ultimativni dokaz Thompsonove snage, jer napunit će prostor koji su dosad punile samo velike svjetske zvijezde. 

Maksimir je odradio još 2007. i prema skromnijim procjenama privukao 70 tisuća ljudi, što je, primjera radi, više nego U2 koji je na istom mjestu skupio preko 120 tisuća posjetitelja, ali u dva dana. Stoga, objektivno gledajući, prestizanje svih hipodromskih zvijezda nije nezamisliva brojka za čovjeka koji je do stotke vjerojatno dogurao još 2018. 

U Glini. 

Međutim, najbolji scenarij dogodit će se u slučaju da Grad iz nekog razloga zahtjev odbije. To će mu osjetno osnažiti status hrvatskog "mučenika", a svi znamo da bi ga ova odbijenica mogla lansirati u nezamislive visine. Bio bi to obračun sa "zlim ljevičarima" koji "mrze sve hrvatsko", a u isto vrijeme i još jedna prilika da se situacija politizira i pretvori u PR noćnu moru za gradsku vlast.

U tom slučaju, teško je predvidjeti u što bi se MPT mogao transformirati. 

Još je veća znanstvena fantastika zamisliti kako bi sve izgledalo da sve ovo u 2025. više uopće nije tema i da to bude još samo jedan koncert. Ne mora biti koncert holograma u neonskim svjetlima okupanom velegradu, već običan koncert. Uspješan ili neuspješan, ali samo koncert. Baš kao i ovo što smo imali na trgu. Došao, otpjevao ono što su od njega tražili, otišao. Ništa posebno. Ništa kontroverzno. Ništa vrijedno drame. 

Dogodi li se to, bit će to ogroman korak naprijed. Doduše, prije će se pojaviti Hoverboard. 

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.