Takvo je vrime došlo da je lakše dat krv negoli piće
Ilustracija: Mihaela Kristić
U OMILJENI kafić dođeš popit kafu ili čašu vina i čut šta je novoga po svitu. Stalne goste voliš i cijeniš više od rodbine. Ne moraš in platit piće, ali da in taj čas triba krvi, dala bi stolitar svoje.
Takvo je vrime došlo da je lakše dat krv negoli piće. Znate se taman toliko da se niko nikome ne dira u intimni život osin ako se za to ne ukaže prigoda, a prigoda je čin kogod zine. Zna se i kad zajebanciju triba prikinit; onoga momenta kad se osoba pristane žešćit i vriđat. Ako kogod nije doša, a navikla si ga vidit u određenu uru, odma pitaš di je, ali je štogod bilo? Lakne ti kad čuješ da je u bolnici na specijalističkin pretragama. Pripala si se da je prominio kafić.
Povede se rasprava more li jetra izdat od francuskoga konjaka, a da od domaće loze more i oće-to zna svak. Ako te jetra ne izda, izda te srce kad vidiš koliko francuski konjak zapada. Koliko si dala za bičerin, mogla si progucat dvi bile ribe. Kad ti dojadi slušat jednu temu, okreneš glavu na drugu stranu i eto te u novoj diskusiji. Niko se ne idi i svak se ubacije u svačije konverzacije. Kako se izmišaju razgovori, izmiša se i koje je čije vino. Malo i platiš koliko popiješ. Kad se pas razlaje znači da je fajront. U tvome omiljenome kafiću pas je dio inventara. Nisi neki ljubitelj, ali nek bar neko skače na tebe.
Dogodi se i da unutra zaluta kogod oprdast. Takav odma upada u rič i govori ka da ima šta. Kad oprdast mora u zahod, nemaš kad doć do riči da mu rečeš da je prigorila žarulja i da pazi na skalinu. Pametan je čovik, kad tresne zaključit će i sam.
Samo nekolicina ljudi znade di zalaziš. To su oni koje moreš vidit na prazan štumak i koji te neće osramotit naručivši zeleni čaj za Novu godinu. Rođaku toleriraš zeleni čaj samo zato jer on tebi tolerira nedostatak tolerancije.
Kad te kogod zove na kafu, moreš podnit bilo di sist ako je vanka. Ali ne i kraj bilo koga. Dočin dođu matere s dicon, seliš. Ako se nameče tri "poduzetnika", a znaš da su umisto u kafiću tribali bit u zatvoru, priša ti je uteć jer imaš osjetljiv želudac. Ako do tebe side penzioneri, tiskaš se bliže jer ćeš sigurno čut štogod pametno.
-Jugo sforcalo, a?
-Bome! Najavili su tri strelice bure, ali više znade moja reuma negoli njiova sinoptička karta!
-Zato Ante nije izaša. Jugo bi mu raščepušalo kosu.
-Velik je to patimenat, i mene je gonilo. Naza deset godina san se osramotijo i otad se strižen pri timenu.
-Šta je bilo?
-Češjan se pomnjivo i pribacijen dlake s live bande na desnu. Gledan se u ogledalo, ne bi niko reka da gubin kosu jer di god pogledan iman makar dvi vlasi. Sređen i upicanjen, uputin se na rivu. Sunce grije, milina odat. Vaja reć da su i prije meterolozi bili isti ka danas - nikad prognozu nisu umili pogodit. Stopro san doša na rivu kad je udrijo šijun bure. Kako san bio nepripremjen, bez kape, odigla mi bura kosu u ariju. Smista san trča kući. Puten me ustavi policajac da mu dan ličnu kartu. Mislijo je da san panker! Uvridio me, pogotovo kad san kući vidio da ne ličin na pankera. Više san izgleda ka dracena.
Od svih objekata koji nisu tvoj omiljeni kafić, najdraži ti je rehabilitacijski centar. Tu se, za razliku od ostalih kafića, najmanje kuka iako pojedincima iz noge strše i po 4 željezne šipke. Niko se ne žali i svi su sritni šta makar ti imaš obe noge zdrave. Da sidneš u koji drugi kafić, čut ćeš za sve medicini poznate bolesti iako za stolon side samo dvi žene.
Ne moreš u kafiće svakakav ni doć; u pivnici je poželjno da ti je majca na rupe, a ti neočešljan jer to odaje nesputanu misal i kreativan duh. U rockatanskije i slične kafiće je glupo zalazit ako si nepušač i oćeš popit kafu. Ali ako nisi umjetnik, a volijo bi da si makar boem, ako si pušač, a nemaš za cigarete, tad nemaš di drugo negoli tamo. Dimit će iz tebe narednih 7 dana, a naslušaćeš se filozofskih traktata koje neko ko nije umjetnik ne more ni razumit; jel piva tu zbog tebe ili ti zbog pive...
U gradu ima par slastičarni, a dobro radi jedino ona na rivi, čiji su kolači u prahu. Tu koliko god puta došla, nikad te niko neće počastit jer postoje norme koliko mijuna godišnje objekat triba namaknit. Kad bi tebi dali kafu, falilo bi in 7 kuna do zacrtana tri mijuna. Oš dovest firmu na prosjački ščap? Ti ne osjetiš kad ostaviš kunu-dvi dnevno, a njima svaka lipa znači.
U kafiće - plastenike izbjegavaš zalazit jer te straj da se ne rasklijaš. Sunce te kroz plastiku duplo prži. Ako imaš gljivice na prstu, raskotit će se do kolina. Ako su ti jutros krvarile desni, do popodne eto paradentoze. Čin kafić ima plastenik namisto štekata odma znaš da in je klijentela plastična i da neš imat s kin progovorit. Tude se, doduše, more lipo mučat jer od muzičetine ništa i nikoga ne čuješ. Pitaš se kako konobar čuje narudžbu. Mogu zaposlit gluhonijemca koji znade čitat s usana jer od naših konobara ionako niko nikad nije čuo Dobar dan! ni Izvolite?
Gradske kafane voliš, ali ne more se nešto smatrat gradskon kafanon samo zato jer je u gradu. Ako novina nije u šteki, ako se ne osjećaš ka u Austrougarskoj, ako nisi najmlađa, ako se priko zvučnika čuje Severina ili bilo šta sa lokalnoga radija, to onda nije kafana. Šlus!
U tvome omiljenon kafiću ne moraš bit omiljena da bi ti bilo dobro. Dovoljno je da ti umisto Dobar dan! reču Ko te zva?, da naručiš kafu, a donesu ti bičerin jer je struka procijenila da ti je potribniji, da se potučete ko će platit, pa konobar naplati svima da se ne svađate.
U kafiću si opuštenija negoli doma, šta ne čudi. I tamo i vamo znaju ko si i kakva si, ali u kafiću ti to ne uzimaju za zlo.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati